Problemi sa multipolarnošću

Piše: Janusz Bugajski

Povratkom Vladimira Putina na mjesto ruskog predsjednika, Moskva promovira ideju da su uticaj i moć Amerike u ozbiljnom padu i da je počelo doba multipolarnosti. “Multipolarnost” pretpostavlja da je dominacija određenih zemalja u različitim dijelovima svijeta legitimna podjela globalne moći. U stvarnosti, budućnost će biti mnogo više nepredvidljiva nego što to teorije multipolarnosti mogu objasniti.

Postoje najmanje tri konceptualna problema sa pojmom “polariteta”. Prvi je taj da on pretpostavlja kako neka velika zemlja ima dovoljno privlačnosti da postane magnetska sila u odnosu na svoje susjede. Umjesto toga, ambiciozna vlada može jednostavno nagovoriti i natjerati svoje susjede da protiv volje priznaju njenu privremenu dominaciju, međutim taj “pol” moći stvorit će malo lojalnosti i ostat će nestabilan. Planirana Putinova Euroazijska unija je primjer tog procesa.

Mogućnost sukoba

Drugi problem je taj što koncept “polariteta” potcjenjuje interese i težnje manjih i srednjih zemalja, stavljajući ih unutar okvira ambicija većih regionalnih sila. To se može iskoristiti kao “dimna zavjesa” i opravdanje za neoimperijalnu dominaciju, koja postavlja ograničenja na nacionalnu nezavisnost brojnih podređenih država.

Nekoliko “polarnih” aspiranata će se natjecati za regionalni utjecaj, privlačeći susjede u svoju orbitu sa različitim stepenom uspjeha.

Treće, “nepolarnost” ne znači automatski međunarodni haos, kao što to tvrde teoretičari multipolarnog svijeta. Ideja o “haosu” pretpostavlja da ćemo svjedočiti borbi za opstanak između konkurentskih država. Iako bi to mogao biti slučaj u nekim regijama, kao što su dijelovi Afrike, samopostavljene “polarne” sile mogu same biti izvor sukoba, bilo međusobnog ili dok slijede politiku “podijeli pa vladaj”.

U drugim regionima nedostatak hegemonije zapravo bi mogao podstaći zemlje na saradnju s ciljem izbjegavanja haosa i vanjske dominacije. Umjesto da osigura stabilnost i sigurnost, borba za “multipolarnost” ustvari može izazvati sukob, naročito tamo gdje se dvije ili više sila bore za predominantni utjecaj, dok istovremeno manje države pružaju otpor njihovim pritiscima ili izazivaju konflikt među njima.

Washington je sada suočen sa izazovom koji dolazi od sila u razvoju u nekoliko regiona uključujući Kinu, ali nijedna od njih nije u stanju zamijeniti globalnu ulogu Amerike.

Više je nego vjerovatno da ćemo tokom narednih decenija svjedočiti mješovitoj slici “polariteta”. Sjedinjene Države će ostati jedina najjača sila, ali koja neće biti sposobna da djeluje jednostrano ili da se razvija globalno. U međuvremenu, nekoliko “polarnih” aspiranata će se natjecati za regionalni utjecaj, privlačeći susjede u svoju orbitu sa različitim stepenom uspjeha.

Novi izazovi

Doba “bipolarnosti” ili globalne dominacije dviju sila završila je sa raspadom Sovjetskog Saveza. Manje od dvadeset godina, SAD su bile neosporna svjetska sila sa naizgled neograničenim mogućnostima. Neki su ovu fazu opisali kao “unipolarni trenutak”. Washington je sada suočen sa izazovom koji dolazi od sila u razvoju u nekoliko regiona uključujući Kinu, ali nijedna od njih nije u stanju zamijeniti globalnu ulogu Amerike.

Američki utjecaj na svjetskoj sceni će na kraju zavisiti od oporavka domaće ekonomije, sposobnosti Atlantskog saveza, te vještine da izgradi odnose i saradnju sa jakim regionalnim igračima.

Iako globalna “bipolarnost” više nije moguća, mi sada svjedočimo nastajanju “bipolarnih” ili čak “tripolarnih” uslova u različitim regionima svijeta. Na primjer, u centralnoj i istočnoj Aziji tri sile – Kina, Rusija i SAD – imaju značajno prisustvo i bore se za utjecaj.

Moć SAD-a opada; kako bi bio efikasan i utjecajan u budućnosti, Washington se mora fokusirati na zajedničke interese sa većim i manjim partnerima u različitim ključnim regionima. Američki utjecaj na svjetskoj sceni će na kraju zavisiti od oporavka domaće ekonomije, sposobnosti Atlantskog saveza, te vještine da izgradi odnose i saradnju sa jakim regionalnim igračima.

U nastojanju da što brže umanje američku moć, ruski lideri podržavaju stvaranje “bloka protiv hegemonije” u koji bi bile uključene istaknute regionalne sile. Ovo je moderna verzija antiameričkog ili antizapadnog saveza, kojem je neuspješno težio Sovjetski Savez.

Osim toga, takva antizapadna strategija suočava se sa tri osnovna problema. Prvo, podstaći će nove sukobe sa Zapadom, uključujući i Evropsku uniju. Drugo, malo je vjerovatno da će dovesti do značajne ili trajne saradnje između tako različitih zemalja kao što su Kina, Indija i Rusija. I treće, oduprijet će joj se države i vlade koje teže tome da budu dio Zapada, žele zaštitu Zapada ili se dive zapadnjačkom liberalnom modelu.

Borba za utjecaj

Izražavanje protivljenja Zapadu u velikoj mjeri podstiču politički lideri koji se boje gubitka moći u svojoj zemlji i gubitka utjecaja u inostranstvu. Oni domaću opoziciju vide kao dio zavjere Zapada. Međutim, do sada se nije pojavila nikakva konstruktivna nedemokratska ideologija koja može ujediniti i mobilizirati različite države, koje često imaju suprotne ambicije u preklapajućim oblastima.

Budućnost neće biti jednostavno “multipolarna” – koncept koji pretpostavlja da je svijet podijeljen u određene regione u kojima specifični “polovi moći” dominiraju i smatraju se legitimnim i u kojima drugi “polovi moći” nisu prisutni ili je njihova prisutnost minimizirana. Mnogo je vjerovatnije da ćemo svjedočiti trajnoj borbi većih država za zone utjecaja, praćenoj otporom manjih sila protiv dominacije agresivnih susjeda.

Pojam “civilizacija” je prožet milenarizmom i rasizmom i treba ga izbjegavati.

U ovom kontekstu pojmovi međucivilizacijskog nadmetanja su, također, vrlo problematični. Imperijalne države tradicionalno su svoje političke i društvene strukture zajedno sa njihovim sistemima ubjeđenja i kulturnim obrascima opisivale kao utjelovljenje više civilizacije kojoj drugi trebaju težiti. Pojam “civilizacija” je prožet milenarizmom i rasizmom i treba ga izbjegavati.

Moramo, također, razmotriti buduću ulogu međunarodnih institucija i da li će one koristiti efikasan “multilaterizam” koji potkopava i nadmeće se sa načelima i praksom “multipolarizma”. Sve u svemu, svaka teorija međunarodnih odnosa treba uzeti u obzir složenu realnost i, ako je ne mogu objasniti, onda bi one trebale biti odbačene ili izložene kao ideološko sredstvo vanjske politike.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera