ECB ignorira krizu i nanosi bol

Piše: Dean Baker

Kako bi izbjegla daljnje ekonomske nedaće, Evropska centralna banka trebala bi podići ciljne stope inflacije. ECB vode ljudi koji nisu mnogo dobri u ekonomiji. Oni se nastavljaju pridržavati u osnovi pogrešnog gledišta o ekonomiji i ulozi Centralne banke u njoj.

Nažalost, ne postoji nikakav unutrašnji pritisak za promjenu, jer, poput Komunističke partije u bivšem Sovjetskom savezu, prihvatanje ideologije je cijena za ulazak u krug ekonomista koji mogu utjecati na ECB. Osnovno načelo ECB-a je to da Centralna banka treba ciljati nisku stopu inflacije – dva posto – i uglavnom ignorirati sve ostalo u ekonomiji.

U skorije vrijeme ECB podiže kamatne stope, dok većina ekonomija eurozone ostaje zaglibljena u visokoj nezaposlenosti.

U protekloj deceniji to je značilo ignoriranje ogromnih balona nekretnina koji su pokretali ekonomije Irske i Španije. Banka je bila sretna tokom cijelog tog perioda u kojem su baloni rasli do sve opasnijih nivoa, jer je to odgovaralo njenoj ciljnoj inflaciji.

U skorije vrijeme ECB podiže kamatne stope, dok većina ekonomija eurozone ostaje zaglibljena u visokoj nezaposlenosti. Te kamatne stope usporavaju rast i stvaranje radnih mjesta. Više kamatne stope, također, pogoršavaju fiskalne probleme s kojima se suočavaju jako zadužene zemlje, jer im je zbog njih skuplje da servisiraju svoje dugove.

Neuspješna politika unedogled

U drugim poslovima ljudi bi dobili otkaz zbog katastrofalnih posljedica nedavne i sadašnje politike ECB-a. Međutim, niko nije zaista u poziciji otpustiti predsjednika ECB-a i glavno osoblje, tako da u principu mogu nastaviti provoditi svoju neuspješnu politiku unedogled.

No, ima nade. S obzirom na to da ljudi koji vode ECB nisu vrlo dobri u ekonomiji, oni stalno nailaze na teškoće sa svojim planovima za “spašavanje” Grčke, Španije i drugih zemalja eurozone koje se suočavaju s fiskalnom krizom. Kao rezultat toga moraju se stalno vraćati tim zemljama i izrađivati nove kreditne pakete. Svaki paket uključuje nove i strožije uslove za zemlju dužnika.

U drugim poslovima ljudi bi dobili otkaz zbog katastrofalnih posljedica nedavne i sadašnje politike ECB-a, ali niko nije zaista u poziciji otpustiti predsjednika ECB-a i glavno osoblje.

Ono što ECB nije uspio prepoznati je to da njegova vlastita politika otežava tim zemljama isplaćivanje svojih kredita. To se dešava kako zbog činjenice da je politika kontrakciona za eurozonu u cjelini, tako i zbog toga što uslovi nametnuti državi dužniku usporavaju rast. Sa slabijim rastom prikupljanje poreza opada i više novca se isplaćuje u osiguranja za vrijeme nezaposlenosti, kao i druge naknade za nezaposlene. Rezultat je veći deficit.

Ovdje na scenu stupaju narodni pokreti, kao što je 15-M u Španiji. Dok su vlade možda spremne svom stanovništvu nanositi bol kakvu god da ECB zahtijeva, narodni pokreti sve više otežavaju taj proces. Vlade tih zemalja su prisiljene priznati da u obzir moraju uzeti javno mišljenje, a ne samo prihvatiti naredbe ECB-a.

‘Mrtvi teret’

Ustvari, budući da ECB nikada ne bi želio vidjeti da neka od zemalja eurozone ne izvršava svoje novčane obaveze, narodni pokreti bi se mogli naći u situaciji da pregovaraju s ECB-om, pošto oni mogu postaviti granice na uslove koje njihove vlade mogu prihvatiti. To će im omogućiti da nauče osoblje ECB-a nekim osnovama ekonomije.

Prva na listi lekcija jeste reći ECB-u da su dani poštivanja ciljne inflacije od dva posto gotovi. To je možda bila pametna politika prije krize, ali svi znaju sada da je ona glupa. Centralne banke moraju preuzeti veću odgovornost za održavanje stabilnosti i visoke stope zaposlenosti. Osim toga, niska stopa inflacije – kao što je dva posto – nudi nedovoljno prostora za prilagođavanja koja se moraju napraviti u krizi sa kakvom se svjetska ekonomija sada suočava.

Narodni pokreti bi se mogli naći u situaciji da pregovaraju s ECB-om, pošto oni mogu postaviti granice na uslove koje njihove vlade mogu prihvatiti. 

Druga stavka, koja će biti posebno važna za Španiju, bio bi zahtjev da vlade preduzmu snažne mjere kako bi na tržište vratile prazne kuće. Prema podacima vlade, španski procvat izgradnje ostavio je zemlju s više od milion praznih jedinica. To je čisti gubitak – ono što ekonomisti nazivaju “mrtvim teretom”.

Vlada može graditeljima ili bankama koje posjeduju tu imovinu dati jak poticaj za njenu prodaju ili iznajmljivanje, nametanjem velikog poreza (npr. pet posto od vrijednosti) na jedinice koje su duže vrijeme prazne. Ako se porez ne plaća, onda bi u tom slučaju mogla oduzeti tu imovinu i zatim je učiniti odmah dostupnom. Mogla bi čak koristiti čvrste principe slobodnog tržišta, kao što je omogućavanje ljudima da zaposjednu imovinu, a zatim da postanu vlasnici ako žive u njoj i održavaju je dovoljno dugo vremena. To bi slijedilo primjer američkog zakona o podjeli zemlje (Homestead Act) iz 1862. godine.

Lekcije iz ekonomije

Konačno, vlade mogu preuzeti primjere iz SAD-a u drugom području i usvojiti zakone o bankrotu koji olakšavaju odbacivanje duga. Kako stvari stoje, mnogi ljudi koji su kupili kuće po napuhanim cijenama provest će ostatak radnog vijeka otplaćujući dugove. Osim što je to okrutno prema ljudima koji su pogriješili, to, također, stvara ogromnu destimulaciju rada ili rad u sivoj ekonomiji.

Kako stvari stoje, mnogi ljudi koji su kupili kuće po napuhanim cijenama provest će ostatak radnog vijeka otplaćujući dugove.

Ako osoba mora dati 15 posto svojih prihoda za otplatu duga, to ima isti efekt na poticaje kao povećanje poreza na dohodak od 15 postotnih bodova. Ekonomisti znaju da porezi mogu imati destimulativan učinak. Trebali bi isto tako znati da otplaćivanje duga, također, može imati veliki destimulativni efekt.

Bio bi to početak dobre lekcije iz ekonomije za ECB, koji bi značio bolju politiku, a možda čak može pomoći da se ljudi koji vode ECB pretvore u kompetentne ekonomiste.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera