Wikileaks i ‘kolateralno ubistvo’

Bradley Manning sjedi u zatvorskoj ćeliji u Fort Leavenworthu u Kanzasu, gdje čeka suđenje (Reuters)

Piše: Chase Madar

Umjesto da opisuju ratne zločine, Ratni dnevnici WikiLeaksa pokazali su nedostatke međunarodnog prava.

Svako ko želi svjedočiti živopisnom primjeru modernog rata koji je u skladu sa ratnim pravom – skupom propisa koje su marljivo kroz vijekove razvijali pravnici, humanitarci i vojnici i koji su sada suštinski, institucionalizirani dio američkih oružanih snaga i svih modernih vojski – treba samo da posjeti http://collateralmurder.com/ i pogleda videozapis postavljen na stranici.

Čekajte malo: to je WikiLeaksov video “Collateral Murder” (Kolateralno ubistvo), na kojem se vidi napad američkog helikoptera Apache na masu Iračana – nekoliko naoružanih muškaraca, ali uglavnom nenaoružanih civila, među kojima dvoje djece i dvojica Reutersovih zaposlenika – dok su, ne sluteći opasnost, hodali ulicama bagdadskog predgrađa jednog julskog dana 2007. godine.

Pokolj koji se vidi u ovom kratkom filmu širom svijeta osuđen je kao zvjerstvo, a mnogi stručnjaci brzo su ga označili i kao “ratni zločin”.

Koliko god užasan događaj bio, nije bilo otvorenog kršenja zakona ratovanja koje bi osiguralo polaznu tačku za profesionalne humanitarce.

No, da li je ovaj masakr zaista “ratni zločin” – ili samo obični rat? Pitanje je sve osim igre riječi. Zapravo, daleko je od jasnog da je taj čin, iako potpuno zvjerski i užasan, bio kršenje ratnog prava. Neki su tvrdili da je pokolj, ako je legalan, stoga bio i opravdan, pa, iako sigurno nesretan, nije velika stvar. No, moguće je izvući potpuno drugačiji zaključak: da je “legalnost” ovog čina pokazala koliko je loše ratno pravo kakvo poznajemo.

Reakcija profesionalnih humanitaraca na videozapis bila je suzdržana, blago rečeno. Tri velike organizacije za ljudska prava – Human Rights Watch, Amnesty International i Human Rights First – nisu na to odgovorile s izvještajem i žestokim saopćenjem za javnost, već tišinom.

Ova kolektivna nereakcija, treba naglasiti, nije zato što su te humanitarne grupe, koje obavljaju vrlo vrijedan posao, kukavičke ili “prodane”. Sve te tri grupe za ljudska prava, poput same doktrine ljudskih prava, prvenstveno se bave pitanjima zakonitosti. I jednostavno, koliko god užasan događaj bio, nije bilo otvorenog kršenja zakona ratovanja koje bi osiguralo polaznu tačku za profesionalne humanitarce.

Rat i međunarodno ‘humanitarno’ pravo

“Međunarodno humanitarno pravo” je eufemizam za ratno pravo. Ispada da IHL manje zanima zaustavljanje vojnog nasilja nego njegovo dopuštanje.

Evo još jednog nedavnog primjera ratnih grozota koje su savršeno legalne i uopće nisu ratni zločin. Zahvaljujući Iračkim ratnim dnevnicima WikiLeaksa, sada znamo o uobičajenim praksama mučenja zarobljenika i osumnjičenika koje su koristili irački policajci i vojnici tokom naše invazije i okupacije te zemlje. Imamo jasnu dokumentaciju američke vojske koja opisuje seksualna mučenja, amputiranja prstiju i udova i premlaćivanja koja su bila toliko teška da su redovno rezultirala smrću.

Stajati po strani i pažljivo pisati izvještaje dok Iračane, koje ste navodno oslobodili od tiranije, muče ponekad do smrti, sigurno predstavlja kršenje ratnog prava. Ipak, general Peter Pace, tadašnji komandant Združenog štaba američke vojske, 2005. godine javno je protivrječio svom šefu, ministru odbrane Donaldu Rumsfeldu, komentirajući tokom novinske konferencije da je “dužnost svakog američkog vojnika da zaustavi mučenje kada god i gdje god da ga vidi”. (Mladi vojnik po imenu Bradley Manning, pripadnik američke vojne obavještajne službe, saznavši da je iračka policija uhapsila grupu iračkih civila koji su dijelili letke o navodnoj korupciji u Vladi, iznio je svoju zabrinutost komandantu jedinice o njihovom mogućem mučenju. On mu je, navodno, rekao da šuti i vrati se na posao kako bi pomogao iračkim vlastima u još više hapšenja.)

Stajati po strani i pažljivo pisati izvještaje dok Iračane, koje ste navodno oslobodili od tiranije, muče ponekad do smrti, sigurno predstavlja kršenje ratnog prava.

Kako se ispostavilo, izjava generala Pacea bila je u suprotnosti sa službenom politikom i pravilima: Direktiva 242, koju je izdao Pentagon Donalda Rumsfelda, ne samo da dopušta koalicionim snagama da zatvaraju oči pred mučenjima zatvorenika u rukama iračke policije, nego nalaže da ne čine ništa u takvim situacijama. A to, prema nekim stručnjacima, nije ni bilo kršenje zakona ratovanja. Zajednički član 1 Četvrte ženevske konvencije određuje samo nejasnu obavezu da se “osigura poštovanje” zatvorenika predanih trećoj strani. Dio problema je taj da se ratno pravo koje teži suzbiti smrtonosnu silu često slabo provodi i redovno krši.

Legalizirani zločini

Pravi problem sa ratnim pravom, međutim, nije to šta on ne uspijeva suzbiti, već ono šta dozvoljava. Primarna funkcija Međunarodnog humanitarnog prava jeste legalizirati značajne stepene “dobrog” vojnog nasilja koje redovno ubija i povređuje civile. IHL ističe nekoliko ključnih principa: razlika između boraca i civila, obaveza upotrebe sile samo za vojne potrebe i ugrožavanje civila samo srazmjerno vrijednosti vojnih ciljeva.

Čak i kad se ovi principi primjenjuju savjesno – a često to nije slučaj – oni i dalje omogućuju znatan stepen pokolja civila, koji Pentagon već dugo uredno (i jednostavno) označava kao “kolateralnu štetu”. Pa ipak, civilne žrtve u savremenom ratu redovno su centralni aspekt tih ratova, statistički i na druge načine. Ubistva velikog broja civila u borbenoj zoni često se smatraju apsolutno legalnim prema tim zakonima. Privilegiranje boraca i njegovih (to je obično “njegovih”) prava povijesna je srž tih zakona.

Primarna funkcija Međunarodnog humanitarnog prava jeste legalizirati značajne stepene ‘dobrog’ vojnog nasilja koje redovno ubija i povređuje civile.

Međunarodno humanitarno pravo se sigurno promijenilo u nekim pogledima. Prije stotinu godina, govor vezan uz zakone ratovanja bio je daleko otvoreniji nego danas. Pravnici su nekada redovno označavali “neuniformirane i neprivilegirane borce” kao “divljake”, a usaglašeni stav u vodećim naučnim časopisima o međunarodnom pravu bio je taj da savremena vojska može činiti šta želi takvim buntovnim i bezakonitim ljudima (naročito, naravno, u tom svijetu koji je tada još bio kolonijalni). U cjelini, historija IHL-a je dugi zapis kodificiranja privilegija jakih nasuprot manjih prijetnji, poput civila i kolonijalnih subjekata koji se odupiru invaziji.

Jedna od ključnih tačaka mnogih koji su govorili protiv invazije na Irak bilo je to da je ona protivzakonita – i to je sigurno istina. No, da li je nedobivanje odobrenja od Ujedinjenih naroda zaista glavni problem u vezi s tim zlokobnim činom nasilja? Da li bi dozvola UN-a zaista ublažila išta od toga? Tu je i sve veće vjerovanje da rat može biti “domesticiran” pod relativno novom rubrikom, “humanitarna intervencija”, koja podrazumijeva primjenu vojnog nasilja u preciznim i terapijskim dozama, što je sve strogo regulirano međunarodnim humanitarnim pravom.

Hvatanje regulatora

Izvještaji koje je WikiLeaks objavio mnogo otkrivaju po tom pitanju. Oni nas podsjećaju, još jednom, da je humanitarni san o “čistom ratovanja” – vojnom nasilju reguliranom zakonima koji štede civile – obično samo bolesna šala. Moramo se odvići od lažne udobnosti da je zakon uvijek na strani civila. Moramo odbaciti našu tendenciju pretpostavljanju da je međunarodno pravo inherentno moralno i da sve što šokira našu savjest – poput videozapisa akcija iz helikoptera ili rasprostranjenog mučenja u Iraku pred nosom američkih vojnika – mora biti kršenje ovog sistema, a ne njegova logična i predvidljiva posljedica.

Budimo jasni: ubistva civila, dok su hodali ulicama Bagdada tog dana 2007. godine, nisu bila “ratni zločin”, već rat. A to važi i za tolike hiljade drugih afganistanskih i iračkih civila koji su ubijeni u napadima bespilotnim letjelicama, zračnim udarima, noćnim racijama ili oružjem nekih nervoznih čuvara na kontrolnom punktu.

Budimo jasni: ubistva civila, dok su hodali ulicama Bagdada tog dana 2007. godine, nisu bila ‘ratni zločin’, već rat.

Ko, uostalom, piše zakone ratovanja? Baš kao što su propisima koji reguliraju farmaceutsku i zrakoplovnu industriju često manipulirale velike korporacije sa svojim četama lobista, ratno pravo je, također, ranjivo na “hvatanje regulatora” u mrežu interesa industrije koju nadziru, umjesto da štite javni interes. Imajte na umu, naprimjer, i to da Pentagon zapošljava 10.000 advokata i da ih njegov mlađi partner u određivanju vanjske politike, State Department, ima nekoliko stotina više. Trebamo li se čuditi ako ti advokati mogu naći “pravne” načine kako bi spriječili da ti zakoni ratovanja stanu na put globalnim ambicijama supersile?

Jedino je pravedno posljednje riječi o ratnom pravu posvetiti Bradleyju Manningu, koji sada sjedi u zatvorskoj ćeliji u Fort Leavenworthu u Kanzasu, gdje čeka na suđenje zbog toga što je navodno internetskoj stranici WikiLeaks predao povjerljive dokumente o afganistanskom i iračkom ratu te Guantanamu. Mladi vojnik vidio je vrlo jasno ono što se toliko profesora i generala trudi poreći: a to je da primarna funkcija ratnog prava nije obuzdati nasilje, već ga opravdati, često s najvećom advokatskom domišljatošću.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera