Poslije Vas

Piše: Anne-Marie Slaughter

Regionalne politike i institucije postali su jednako važni u vođenju geopolitike koliko i tradicionalne velike sile.

Prevladavajuće mišljenje o tome da li će se Sirija povinovati planu o prekidu vatre, koji je predložio bivši generalni sekretar UN-a Kofi Annan, donedavno je bilo da to ovisi od Rusije. Vraćamo se hladnoratovskoj politici, u kojoj je Zapad izbjegavao upotrijebiti silu, dok je Rusija bila spremna i dalje naoružavati i podržavati svog klijenta.

Dakle, Rusija drži adut u rukama: odluku koliki je pritisak spremna vršiti na sirijskog predsjednika Bashara al-Assada da se pridržava primirja.

Ako je to gledište ispravno, onda bi to značilo i da Iran sigurno drži jednako jaku kartu. Annan je, na kraju krajeva, također, otputovao i u Teheran. Tradicionalna je geopolitika ravnoteže moći, čini se, živa i zdrava.

Rastuća važnost

Ali to je, u najboljem slučaju, nepotpuno gledište koje skriva koliko i otkriva. Naročito propušta ukazati na ključnu i rastuću važnost regionalne politike i institucija.

Dugoročno rješenje sirijske krize ovisi koliko od Turske i Arapske lige toliko i od Sjedinjenih Država, Evrope i Rusije. Pogledajmo šta se još desilo posljednjih nekoliko sedmica: Turska vlada je jasno poručila da će se okrenuti novim mjerama ako Annanov plan ne donese rezultate.

Turski zvaničnici mjesecima daju slične izjave. Međutim, sirijske su trupe pucale prema turskoj teritoriji, jureći pobunjenike Slobodne sirijske armije, koji su bježali preko granice, dok se istovremeno broj sirijskih izbjeglica naglo povećao. Turski premijer Recep Tayyip Erdogan nakon toga je oštro upozorio izjavom o tome da ima “mnogo opcija” dodajući: “Također, NATO u skladu sa članom 5 ima odgovornost da zaštiti granice Turske.”

Član 5. Ugovora NATO-a navodi da će se napad na jednu zemlju članicu Alijanse smatrati napadom na sve zemlje članice, te da će sve one poduzeti neophodne mjere kako bi pomogle napadnutoj zemlji članici. Naravno, druge članice NATO-a mogle bi da se ne slože s tim da je Sirija napala Tursku, ali ako se Ankara pozove na član 5, odbijanje pružanja pomoći moglo bi imati neprijatne posljedice za Alijansu u cjelini. A Assad vrlo dobro zna da će biti nemoguće izbjeći dalje pogranične incidente, osim ako je spreman dozvoliti pripadnicima Slobodne sirijske armije da Tursku koriste kao sigurnu zonu.

Želja zemalja da zaustave masovna ubistva u svom susjedstvu ili provedu regionalne norme ima svoju snagu. Sve više, kada regionalne institucije neće da djeluju, silama izvan regije teško je da interveniraju. A kada se regija ujedini u pravcu akcije, intervencija vanjskih sila postaje ili manje potrebna ili efikasnija.

Značaj člana 5 je u tome što, u slučaju ako bi se moglo kredibilno dokazati da Turska i njeni saveznici reagiraju u samoodbrani, onda im odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a nije ni potrebno. Tako bi Erdoganov prijedlog promijenio stvari, prisiljavajući Assada da računa na mogućnost vojno nametnute sigurne zone za civilnu opoziciju.

Dublji značaj ovdje je da regionalne organizacije, uključujući NATO, osiguraju prvi nivo legalnosti i legitimiteta koji su potrebni za uspješnu primjenu sile. Sjedinjene Države ne bi podržale intervenciju u Libiji da Arapska liga nije podržala uvođenje zone zabrane leta i da nije bila spremna da se tim povodom obrati UN-u.

Osim u slučaju da Assad ne počne da sravnjuje sa zemljom čitave gradove, zaista ne mogu zamisliti nikakve okolnosti pod kojima bi SAD podržao čak i ograničenu vojnu intervenciju u Siriji bez javnog odobrenje Arapske lige i Turske. To je razlog zašto smo u slučaju Sirije vidjeli igru “poslije Vas”, u kojoj Turci govore da im je potrebna podrška Zapada, Sjedinjene Države opet kažu da im treba regionalna podrška, i onda obje te zemlje govore da im je potrebna podrška UN-a.

Izvan Bliskog istoka

Gledajući izvan Bliskog istoka, Afrika pruža najbolji dokaz da je geopolitika zasnovana podjednako na regionalnim silama i institucijama kao i na tradicionalnim velikim silama. Dok je Annan pokušavao diplomatski na najbolji mogući način riješiti krizu u Siriji, previranja u Senegalu, Maliju, Malaviju i Gvineji Bisau brzo su rješavale druge regionalne sile. Konkretno, Afrička unija (AU) je djelovala u više navrata, pozivajući na provedbu Afričke povelje o demokratiji, izborima i upravljanju.

U Senegalu rastuće nasilje pratilo je nedavne izbore na kojima je predsjedniku Abdoulayeu Wadeu bilo dozvoljeno da se kandidira za treći mandat. Nakon prvog kruga, Wade je morao ići u drugi krug izbora sa Mackyjem Sallom, nakon čega je AU brzo poslala izbornu posmatračku misiju, sastavljenu od predstavnika 18 afričkih zemalja, kako bi procijenila da li su izbori legalni i da li rezultati “odražavaju volju senegalskog naroda”. Ne možemo biti sigurni kakav je utjecaj misija imala na konačnu odluku Wadea da prizna izborni poraz od Salle, ali to što je znao da regija posmatra mora da je utjecalo na njegovu odluku.

Situacija u Maliju je složenija, jer uključuje secesionistički pokret kao i vojni puč izveden 21. marta. No, nakon puča AU i Ekonomska zajednica zapadnoafričkih država (ECOWAS), uz podršku UN-a, odmah su suspendirali članstvo Malija u AU, zemlji nametnuli ekonomske i diplomatske sankcije, a vođama državnog udara uveli su ograničenja na putovanja. Samo gotovo dvije sedmice kasnije, ECOWAS je objavio da je postignut sporazum sa liderima puča o predaji vlasti civilima u zamjenu za ukidanje sankcija.

Vječita borba

Isto tako, predsjednik Komisije Afričke unije Jean Ping odmah i najoštrije je osudio puč izveden u Gvineji Bisao početkom aprila.

Onima koji tumače sve poteze na međunarodnoj sceni u pogledu vječite borbe država za vlast i prestiž, nikada neće nedostajati dokazi. Način na koji se saudijsko-iransko rivalstvo odigrava u Siriji je istaknut primjer. Ali želja zemalja da zaustave masovna ubistva u svom susjedstvu ili provedu regionalne norme ima svoju snagu. Sve više, kada regionalne institucije neće da djeluju, silama izvan regije teško je da interveniraju. A kada se regija ujedini u pravcu akcije, intervencija vanjskih sila postaje ili manje potrebna ili efikasnija.

(Verzija ovog članka prvi put je objavljena na Project-syndicate.org.)

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera