Muslimani, getoizacija ili zbogom

Piše: Filip Mursel Begović

Muslimani u Europi osamljenici su i primorani su se stalno braniti i opravdavati te, shodno s tim, i asimilirati ili getoizirati. Zapad je muslimanima, negdje manje – negdje više, dao razna manjinska prava, ali oni i dalje frkću nosom i dalje ostaju osamljenici. Zašto? Prvo, zato što nisu lažni osamljenici, a drugo, zato što ih se promjena društvenog odnosa prema njima uopće ne tiče. Oni su i dalje na margini, prepušteni sebi i svojim svakodnevnim nevoljama.

Zapad prekasno počinje shvaćati u kolikoj mjeri je to islamsko osamljeništvo i izolacija pridonijela javljanju fundamentalizma i terorizma.

Svi oni koji pažljivije gledaju i procjenjuju znat će da muslimani, svojim vrijednostima, nemaju problem s Europom, nego Europa ima problem s njima. Je li njihov život tužan? Da li je grozno tim muslimanima? Možda, ali još uvijek nisu utonuli u svoju osamljeničku manjinsku rutinu i stekli onu definitivnu svijest da im je moguć samo takav život i nikakav drugačiji. A i mudrost nam govori da ni onaj suprotni, naizgled sretan život koji vodi Zapad nije baš tako sjajan, nego pomračen raznim brigama i katkada jednako mračan poput onog kojega ponekad vode muslimani.

Zapad prekasno počinje shvaćati u kolikoj mjeri je to islamsko osamljeništvo i izolacija pridonijela javljanju fundamentalizma i terorizma. Teroristi nam poručuju da žele umrijeti kada ne mogu ljudski živjeti, a ne, kako Zapad misli, da žele umrijeti da bi bolje živjeli u društvu djevica u raju. Islam je za mnoge, umjesto vjerovanja, postao znak društvenog i političkog otpora, a mahrama kojom se muslimanke pokrivaju, umjesto simbola ženskog dostojanstva, postaje zastava kojom se maše i na taj način provocira. Iako, posve je nejasno zašto Europi toliko smeta pokrivena muslimanka, kada je uzor žene u kršćanstvu (na svim svetim ikonama) pokrivena Isusova majka Marija. Uostalom, ako neke žene u Europi mogu gole prodavati svoja tijela po raznim izlozima širom europskih “crvenih četvrti”, zašto pritom neke druge žene ne mogu svoja tijela pokrivati.

Pravo na jednakovrijednost i supostojanje

U Srednjem vijeku crkvene i samostanske freske su često pokrivali zastorima kako ih brojni vjernici i posjetitelji ne bi vidjeli, jer bi im pogledima naštetili auru, a skidali su ih povodom svetkovina. Danas bi neki tupan sa Zapada taj običaj nazvao aristokratskim elitizmom. Što takav tupan vidi u slici bosanskog fotografa Zijaha Gafića, gdje muslimanke, nakon večere u jednom restoranu, klanjaju uz kip Marije i Isusa? Vjerojatno političku ili multikulturalnu poruku i vlastitu kroničnu odsutnost od problema. S druge strane, islam nanovo, kao što je to činio i u zlatno doba Endelusa, vraća auru slici Europe i označava otpor u očuvanju prava na jednakovrijednost i supostojanje.

Europljani su sami priznali da su pitanje imigranata prepustili stihiji, ponašajući se kao da paralelni svjetovi ne postoje.

Ono što je bitno istaći jest da muslimani na Zapadu, poput crkvenih freski iz Srednjeg vijeka, skrivaju sakralnost svog tajnog Subjekta, oni pokazuju stid pred okom kamere, ali istom žele komunicirati sa središtima otuđujuće moći. Ta komunikacija nije bučna i senzacionalna, poput one u dnevnom tisku. Da bismo ju cijenili, ona nas upućuje na smisao i bogatstvo u različitosti.

Europljani su sami priznali da su pitanje imigranata prepustili stihiji, ponašajući se kao da paralelni svjetovi ne postoje. Angela Merkel je izjavila da je multikulturalizam propao, a ispravnije bi bilo pitati da li je ikada postojao. Europljani su vjerovali da će se svi ti muslimani, koje su uvezli kao radnu snagu za vrijeme kolonijalizma, jednostavno i prirodnim putem asimilirati u tzv. superiornije europske kulture. U Francuskoj je tako bilo s prvom generacijom imigranata, kojima je bilo sasvim ugodno u zemlji u kojoj uživaju društvene slobode, a koje nisu mogli uživati u tradicionalnom Alžiru.

Nova generacija želi više

No, nova generacija, njihova djeca, želi ravnopravnost i želi biti nešto više od obične najamne radne snage po lukama i bauštelama. Dakle, prva generacija muslimana je asimilirana, a druga je getoizirana. U današnje vrijeme postala je popularna usporedba ovovremenih muslimana na Zapadu s europskim Jevrejima tridesetih godina 20. stoljeća. Dakle, teza glasi da je diskriminacija i društveni status jednak, sugerirajući da muslimane uskoro čeka neki Auschwitz ili Treblinka.

Kada se Europa previše zadužila, kada su kamate porasle do one mjere da se dug nije mogao vratiti, računica je bila jednostavna – nad Jevrejima je činjen pogrom.

Činjenice su sljedeće: Jevreji su u Europi bili znatno intregriraniji od muslimana (1.000 godina na sjeveru, a 1.500 godina na jugu Europe), europski Jevreji nisu imali svoje radikalne skupine kao muslimani, muslimani ne nose zelene polumjesece i zvijezde na rukama kao obilježje diskriminacije. Nadalje, nad Jevrejima su pogromi rađeni u nekoliko etapa, a onaj u Drugom svjetskom ratu bio je posljednji i najveći. Poznato je da su u povijesti postojali sukobi interesa između pučkih propovjednika, koji su željeli pokrstiti Jevreje, i aristokracije, kojoj su Jevreji trebali biti kreditori i bankari.

Naime, kršćanima je bilo zabranjeno lihvarenje i kamatarenje te su za to unajmljivali i uvozili Jevreje. Sve ostalo, obnašanje javnih funkcija ili bavljenje poljoprivredom, Jevrejima je bilo zabranjeno. Kada se Europa previše zadužila, kada su kamate porasle do one mjere da se dug nije mogao vratiti, računica je bila jednostavna – nad Jevrejima je činjen pogrom. No, iako se muslimane i Jevreje ne može uspoređivati, poveznica postoji – to je getoizacija. Kao što su Jevreji mogli biti samo bankari i lihvari, muslimani mogu biti samo radna snaga koja živi u getoiziranim radničkim četvrtima. Izuzeci, naravno, postoje, ali oni nisu pravilo.

Bosna je čudo

Još jedna važna činjenica ne doprinosi usporedbi statusa Jevreja i muslimana u Europi. To je Bosna. Naime, europski Jevreji nisu imali Bosnu. Ima jedan narod u Europi koji je poseban trn u oku onih koji bi da islama u Europi nestane – to su Bošnjaci. Za razliku od ostalih muslimana u Europi, Bošnjaci polažu pravo na zemlju. Biti musliman je u sekularnom europskom društvu privatna stvar, biti Bošnjak je problem, jer se polaže pravo na zemlju – Bosnu i Hercegovinu. To pravo, podrazumijeva se, dijele i ostali Bosanci i Hercegovci – Hrvati i Srbi. Međutim, biti Bošnjak musliman je kvadratura kruga, što znači rat svakih 50 godina. Problem je što su Bošnjaci muslimani (kao što nije problem to što su Poljaci katolici), jedini autohtoni europski muslimani kojima su vjera i nacija sinonimi. Možda upravo u zemlji od koje su mnogi digli ruke leži rješenje (ili mostobran) odnosa Zapada i islamskog svijeta. Bosna je, naprosto, čudo.

Problem je što su Bošnjaci muslimani jedini autohtoni europski muslimani kojima su vjera i nacija sinonimi. 

Ona je začudni primjer multinacionalnosti, multikulturalnosti, multikonfesionalnosti… Uvijek na testu vremena, povijesti, neprijatelja, vlastite zbunjenosti, ali nikad do kraja shvaćena. Ali u inat svima, uvijek je ostala i opstala ponosna od prkosa i moguća pored sve nemogućnosti. Bosna je svačija i ničija, Bosna je čudo. Ako se tvrdi da će mir na Bliskom Istoku nastupiti kada se riješi palestinsko pitanje, onda je krajnje vrijeme da Europa prigrli to bosansko čudo i da ga pritom proba shvatiti. Uostalom, na tragu Bosne, postavit ćemo pitanje: “Čija je Belgija, čija je Švicarska, ili… čija je Amerika?”

Predugo toleriranje netolerantnosti

S druge strane, milom ili silom, muslimani na Zapadu odlaze u krajnosti, ili se potpuno asimiliraju ili geotiziraju. I jedno i drugo u pravilo odgovara onima koji bi željeli da muslimani iz Europe nestanu. Svaki oblik muslimanske radikalizacije sasvim pogoduje onima koji tvrde da islamu nije mjesto u Europi, a u tom smislu ne bi se začudili da se radikalizam smišljeno potiče. Svaki oblik muslimanske samosvijesti, u smislu promicanja međukulturnog, vjerskog i političkog dijaloga i tolerancije, znači kršenje tog pravila.

Nije li suludi mrzitelj islama i masovni ubojica Breivik bio dovoljna pouka Europi? Kada će Europa napokon shvatiti da je predugo tolerirala netolerantnost?

Priča o promicanju manjinskih autonomija za muslimane Europe, u biti je priča o kulturnoj i društvenoj getoizaciji. U takvim je suodnosima sasvim lako, kao daljinskim upravljačem, stisnuti “play” i gledati kako neki izluđeni i radikalni musliman ubija jevrejsku djecu u Toulouseu, a istodobno neki političar (poput Sarkozyja) skuplja političke poene.

Također, diskriminacija muslimana u Europi postoji, ali se primjenjuje i prema ostalim imigrantima. Zanimljiva je nedavna afera sa neonacističkom udrugom u Njemačkoj (da su muslimani u pitanju, rekli bi terorističkom ćelijom), čiji su pripadnici gotovo deset godina ubijali strance (Turke, Arape, Grke) a da policija nije imala pojma što se događa. Tu je i Thilo Sararazin, autor knjige koja govori o tome kako će Njemačka uništiti samu sebe kroz imigrante, ponajviše Arape, Rome, Turke… koji primaju socijalu, imaju veliki natalitet i beskrajno su glupi, lijeni i koštaju previše. Ako netko misli da je ova pojava bezazlena, možda ga razuvjeri podatak da je knjiga 2010. godine imala najvišu tiražu u Njemačkoj. Nijemci se neprestano obračunavaju sa svojom nacističkom prošlošću, a postavlja se opravdano pitanje: mogu li se obračunati sa svojom sadašnjosti prije nego netko na javnom skupu uzvikne “muslimani raus”, a za njim krene masovna histerija. Nije li suludi mrzitelj islama i masovni ubojica Breivik bio dovoljna pouka Europi? Kada će Europa napokon shvatiti da je predugo tolerirala netolerantnost?

Kao igra mačke i miša

Europa, nasreću, još uvijek nije obnevidjela, zna suosjećati s nesrećom i izolacijom onog “drugog”. Oni koji se boje dramatičnosti, koja se može iščitati iz suodnosa Zapada i islamskog svijeta, boje se gledati u oči sudbine. Ta nesretna stvorenja zaražena potragom za srećom, koju nam mediji redovito i uporno serviraju, uopće ne shvaćaju da zla sudbina ne vreba samo iz očiju Iračana, Afganistanaca, Bošnjaka, Palestinaca nego, također, iz mnogih drugih Breivika, odasvud, i da ju je zapravo uzaludno izbjegavati. Sa sudbinom se treba suočiti.

Muslimanske sjene u Europi ne žele umrijeti, one žele živjeti, nose mahrame, turbane, klanjaju pet puta dnevno, vole se kao i svi drugi, jednako pate…

Muslimani na Zapadu odaju izgled tragača, čekatelja, hodočasnika i, za sada, ne traže društvo, nego još dublju osamu, kao što teški bolesnik više ne želi živjeti, već želi umrijeti. Sjetimo se videoslike Bošnjaka muslimana iz Srebrenice koji mirno, pognute glave, čekaju da ih pogubi srpski vojnik. Vidljiv je samo trzaj tijela, koje nije sigurno da li je metak prošao kroz njega ili je ispaljen pored da bi se žrtva dodatno zaplašila. Kao igra mačke i miša. Produžuje se život žrtvi da bi se lovac zabavio. No, u kontekstu videoslike muslimana iz Srebrenice, to bi moglo značiti da su već za života umrli i sada se kreću među sjenama. Pitamo se da li je to Višnja Milost ili je riječ o prepuštanju neumitnoj sudbini.

Međutim, muslimanske sjene u Europi ne žele umrijeti, one žele živjeti, nose mahrame, turbane, klanjaju pet puta dnevno, vole se kao i svi drugi, jednako pate, svijet je to koji traži da napokon progovori i živi životom kojega neće trebati oplakivati, svijet koji će biti toliko sretan da će o njemu pisati biti suvišan, nezanimljiv i nepotreban posao.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera