Novi oblici diktature u Evropi

U Putinovoj Rusiji opoziciji je jedino dozvoljeno da djeluje kako bi se stvorio privid demokratskog pluralizma i ustavnosti (EPA)
U Putinovoj Rusiji opoziciji je jedino dozvoljeno da djeluje kako bi se stvorio privid demokratskog pluralizma i ustavnosti (EPA)

Piše: Janusz Bugajski

Iako je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko na obje strane Atlantika označen kao posljednji diktator u Evropi, sigurno je da autoritarne vlade i diktatorske tendencije nisu ograničene samo na Minsk.

Nakon pada komunizma prije više od 20 godina, uslijedili su različiti modeli nedemokratskog centralizma. Neki su opstali, dok drugi spremno čekaju pravu priliku da zgrabe i sačuvaju poluge vlasti.

Nakon pada komunizma prije više od 20 godina, uslijedili su različiti modeli nedemokratskog centralizma.

Autoritarni režimi se više ne mogu oslanjati na socijalne revolucije, sistematična rušenja, državne udare ili nacionalne oslobodilačke pokrete kako bi zauzeli državne institucije. U savremenom svijetu oni ne mogu samo zabraniti sve konkurentske političke stranke i kandidate ili staviti van zakona opće izbore, a da ne izazovu međunarodni ostracizam i odlučniji otpor u zemlji. Diktatori više ne mogu u potpunosti izolirati svoju zemlju od ostatka svijeta, pogotovo ne u Evropi. Potrebna im je prividna legitimnost.

Umjesto tradicionalnih metoda stjecanja i održavanja vlasti, osmišljeno je mnoštvo sredstava sa različitim ideološkim i praktičnim opravdanjima, koja primjenjuju različite vlade. Dvije su stvari koje naročito redovno iskorištavaju aktuelni diktatori ili oni koji to žele postati, a to su etnički nacionalizam i socijalna pravda.

‘Odbrambeni nacionalizam’

Bivši srbijanski, hrvatski i slovački lideri, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Vladimir Meciar, bili su glavni primjeri etnonacionalističke opcije tokom 1990-ih. Oni su tvrdili da brane nezavisnost i integritet svojih novoosnovanih država, ili da štite svoje narode od progona ili istrebljenja. Tokom rata građani često previde domaće diktatorske tendencije, jer su fokusirani na veću nagradu nacionalne nezavisnosti.

Osjećaj obnove nacionalnog ponosa i zaštite zemlje od neželjenih vanjskih utjecaja nastavljen je u raznim oblicima, čak i među nekoliko demokratski izabranih vlada.

Iako Meciar nije učestvovao u etničkim ratovima, stalno je pozivao na ksenofobična i nacionalistička osjećanja u slovačkom društvu, a koja su posebno ciljala na romske i mađarske manjine. Rumunski predsjednik Ion Iliescu koristio je sličnu taktiku protiv unutrašnjih neprijatelja, s ciljem očuvanja paternalističkog stanja.

U današnje doba politički lideri u separatističkoj regiji Transnistriji (Pridnjestrovlje) nastavljaju poticati odbrambeni nacionalizam kako bi Moldaviju održali podijeljenom. I dok se Južni Kavkaz obično smatra dijelom Evrope, slične prilike prevladavaju u gruzijskim secesionističkim regijama Abhaziji i Južnoj Osetiji te na teritoriji Nagorno-Karabaha, koju je Armenija odsjekla od Azerbejdžana. Osim toga, ni Armenija ni Azerbajdžan se ne smatraju uzornim demokratijama.

Osjećaj obnove nacionalnog ponosa i zaštite zemlje od neželjenih vanjskih utjecaja nastavljen je u raznim oblicima, čak i među nekoliko demokratski izabranih vlada. U nekim slučajevima to je dovelo do optužbi za “puzajući” autoritarizam, gdje se vladajuće stranke, s velikom izbornom većinom, osjećaju ohrabrene da teže ustavnim promjenama i drugim mjerama koje su očigledno namijenjene za učvršćivanje njihove vlasti.

Mađarski premijer Viktor Orban trenutno je tipičan primjer za to, iako su slične optužbe bile uperene protiv sada pokojnog poljskog lidera Lecha Kaczynskog i sadašnjeg češkog predsjednika Vaclava Klausa. Međutim, potrebno je praviti razliku između populističkih, ultrakonzervativnih ili neliberalnih politika, koje su vrlo privlačne, ali mogu diskriminirati etničke, vjerske ili seksualne manjine, te trajnijih antidemokratskih mjera dizajniranih prvenstveno za očuvanje trenutnih zvaničnika na vlasti. U nekim slučajevima oba cilja mogu se provoditi istovremeno.

Manipulacije i kontrola

Pitanje socijalne pravde bilo je velika briga u postkomunističkim zemljama. Sektori stanovništva mogu se mobilizirati protiv navodnih razaranja kapitalizma, koja uključuju rastuće ekonomske nejednakosti i razmetljivo bogatstvo novih poduzetnika.

Lukašenko je uspješno koristio borbu protiv korupcije i kampanju protiv oligarha kako bi diskvalificirao političke rivale, istovremeno obećavajući bjeloruskim masama trajnu državnu zaštitu “od kolijevke do groba”.

Ruski lider Putin upotrijebio je slične taktike, naročito protiv oligarha koji bi mogli postati politički protivnici.

Ako se EU podijeli između bogatijih i siromašnijih država, onda će i tradicionalne politike, također, doživjeti slom. Time će se stvoriti prostor za razne militantne grupe koje se zalažu za renacionalizaciju i protekcionizam.

Diktature, bilo da su fokusirane na nacionalizam ili pravdu, također obuhvataju čitav spektar državnih kontrola, od blagih do grubih. Blage vođe mogu manipulirati izborima na marginama kako bi osigurali kontinuitet svoje vladavine. Vlade u Albaniji su tipičan primjer za to, gdje je u protekle dvije decenije sumnja u prevare bila velika, ali nije u potpunosti dokazana.

Drugi oblici političke manipulacije uključuju državnu cenzuru i uplitanje u rad medija, kao što je to navodno u Makedoniji i Crnoj Gori, te bliske veze između vlade i kompanija koje potiču korupciju i očuvanje moći – fenomen koji je rasprostranjen širom istočne i zapadne Evrope.

Etničke enklave ili eksklave, kao što su ruska Kalinjingradska oblast na Baltičkom moru ili moldavska Transnistrija, na lošem su glasu zbog organiziranog kriminala koji služi lokalnim vladama te ih drži na vlasti. Slične optužbe su uperene protiv nedavno priznatih država, poput Kosova.

Primjere težih diktatorskih slučajeva pokazala je Rusija, gdje se kontroliraju cijeli izborni procesi i najvažniji mediji, gdje parlament bez razmišljanja odobrava odluke vlade i gdje je opoziciji jedino dozvoljeno da djeluje kako bi se stvorio privid demokratskog pluralizma i ustavnosti. Osim toga, Rusija je uključena u kampanju državnog terorizma širom Sjevernog Kavkaza, koja je prešla granicu između političke diktature i otvorene tiranije.

Posljedice po EU

U slučaju da Evropska unija postane previše spokojna u gledanju na Istok, opasnosti od nacionalističkog i populističkog oživljavanja, također, prijete starijim demokratijama.

S obzirom na nesigurnu ekonomsku stabilnost u južnim evropskim zemljama, novi radikalni pokreti će izbiti u prvi plan, bilo ljevičarski ili desničarski. Iako možda ne mogu sasvim pobijediti na nacionalnim izborima u Grčkoj, Portugalu, Španiji ili drugim zemljama koje se suočavaju s dubokim društvenim previranjima, oni će sigurno dobiti nove pristalice i igrati više vidljivu ulogu, bilo unutar ili izvan države.

S obzirom na nesigurnu ekonomsku stabilnost u južnim evropskim zemljama, novi radikalni pokreti će izbiti u prvi plan, bilo ljevičarski ili desničarski.

Ako se EU podijeli između bogatijih i siromašnijih država, onda će i tradicionalne politike, također, doživjeti slom. Time će se stvoriti prostor za razne militantne grupe koje se zalažu za renacionalizaciju i protekcionizam. Takvi programi će umanjiti ulogu demokratskih institucija, ili ih transformirati da služe ciljevima novog vladajućeg sloja.

U takvom fluidnom i potencijalno opasnom okruženju, tješenje otrcanom frazom da Evropa ima samo jednu diktaturu koja se treba prevladati, onu u Bjelorusiji, naivno je i neupućeno, u najboljem, i samodestruktivno, u najgorem slučaju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO