Obamina politika prema Izraelu – ZA i PROTIV
| ZA i PROTIV |
Obamin sveti čin tikkun olamAmerički predsjednik je javno obznanio kako mu je koncept popravljanja i usavršavanja svijeta ‘obogatio i vodi njegov život’.
Piše: Mirnes Kovač
Što zbog opće predizborne klime u Sjedinjenim Američkim Državama, što zbog uzavrelih tenzija, revolucija i ratnih pokliča na Bliskom Istoku, zastrašujuća retorika američkog predsjednika Baracka Obame na ovogodišnjem AIPAC-u ponajviše će izgleda biti savršeno opravdanje Iranu da svoje nuklearne potencijale razvija upravo u vojne svrhe. Kao konflikt koji traje već duže od šest decenija, palestinsko-izraelski sukob je počeo na obje strane kao čisto sekularni sukob oko zemlje. Sam cionizam je, također, počeo kao svojevrsna pobuna protiv religijskog judaizma, a njega je u početku većina ortodoksnih rabina osudila. I danas ga određene ultraortodoksne židovske frakcije nazivaju najvećim neprijateljem židovskog naroda u historiji.
S druge strane, i ideologija palestinskog otpora je u početku bila čisto sekularne naravi. Bazirala se oko Palestinske oslobodilačke organizacije, kojoj su prišli mnogi Arapi kršćani. Nakon više od šest decenija, najduži i najteži konflikt modernog doba, onaj između Izraelaca i Palestinaca, koji decenijama opterećuje opće odnose muslimanskog svijeta i Zapada, na obje strane se do te mjere sakralizirao da ga je danas daleko teže riješiti. Gotovo da je to nemoguće u okolnostima u kojima je politika i pristup najjače svjetske sile, SAD-a, ovom konfliktu, također, sve otvorenije, naprasnije i izričitije sakralizirana. Jezik moći i sile Upravo ovakva pesimistična slika se mogla dobiti nakon istupa aktuelnog predsjednika SAD-a, koji je u nedjelju, 4. marta 2012. godine održao govor na političkoj konferenciji AIPAC-a, najutjecajnije jevrejske lobističke organizacije u SAD-u. Govor američkog predsjednika Obame na ovom forumu izrečen je jezikom moći i sile, a ne prava i pravde, unatoč glasnom i poslovičnom pozivanju na suprotno. Iako je američki predsjednik govorio u glavnom gradu vlastite države, i sami broj spominjanja sopstevene države (tek 17 puta) naspram Izraela (čak 76 puta) dovoljan je indikator gorepomenutog. Retorika oko iranskog nuklearnog programa Obame u potpunosti je uklonila sa agende priču o miru i rješenju izraelsko-palestinskog sukoba. Umjesto mira i rješavanja konflikata na Bliskom istoku, koje je Obama najavljivao prije tri godine u čuvenom govoru u Kairu, sadašnji, predizborni Obama, Bliskom istoku otvoreno prijeti, potvrđuje duboku pristrasnost, pa čak i najavljuje rat, spomenuvši u tom kontekstu Iran čak 36 puta.
Gledajući poglavara Bijele kuće kako govori o predanosti SAD-a interesu i sigurnosti Izraela, izdižući ih čak iznad interesa sopstvene zemlje, gotovo da se mogao steći dojam da se radi o Izraelcu na privremenom radu i boravku u Washingtonu. Međutim, snažna retorika i gromoglasno zalaganje za najvećeg i najznačajnijeg američkog saveznika nije nova stvar, ali jedna crta u retorici prvog čovjeka Bijele kuće jeste indikativna i zabrinjavajuća, jer govor, upakovan u koncepte o ljudskim pravima, slobodi, demokratiji i zajedničkim vrijednostima, ipak je ponajviše odisao fundamentalizmom i do krajnje je mjere otkrio da se, nažalost, i američki pristup izraelsko-palestinskom sukobu sve više sakralizira. Na koncu, američki pristup se potpuno izbalansirao s drugom protivničkom, koja se doživljava kao prijetnja – s onom iranskom, koja na taj isti sukob gleda također ideološki. Sakralizacija do savršenstva Više nije samo u judaizmu slučaj da sekularna država Izrael inspirira fundamentalizme, to sada, očito je u slučaju istupa američkog predsjednika, čini i van svojih granica. Sekularni etos više nije samo naprasno prodro u židovski religijski život, koji je, uzgred rečeno, u dubokoj krizi vjerovanja, i upregao ga u svoje brutalne ovosvjetske političke interese. On je itekako zahvatio religijske misli i osjećanja ljudi kojima Obama upućuje svoj predizborni apel. Prodro je posredno preko političkih akrobacija moći, sigurnosti, novih zapadnih pristupa ratovima i ideologizaciji nepriajtelja (teza o “islamskom terorizmu”). Američki predsjednički kandidati, i demokratski (čiji se predsjednik ponovno kandidira), i oni republikanski, svoju predizbornu platformu grade na podršci Izraelu, nimalo drugačije nego što to čine iranski i arapski političari i lideri na podršci i zalaganju za palestinsko pitanje. Sakralizacija je izbalansirana do savršenstva. Nisu više samo židovski fundamentalisti ti koji u strasnom zalaganju za jevrejsku državu Izrael smatraju svetinjom. I američki političari, aspiranti na prvu stolicu SAD-a, sada su toliko ostrašćeni u neupitnoj, nekritičkoj, beskompromisnoj, totalnoj podršci državi Izrael da je izdižu na pijedestal svetosti. Zašto se onda čuditi muslimanima koji Palestinu smatraju svetom? Ima li ikakve logike onda fundamentalističku kontra-retoriku predstavljati prijetnjom? Kako god je za izraelske fundamentaliste učešće u izraelskoj politici sveti čin tikkuna, obnove svijeta (tikkun olam – koncept u judaizmu koji znači popravljanje i usavršavanje svijeta), on je to, izričito i bjelodano, postao i u politici SAD-u, što je Obama javno obznanio na posljednjoj AIPAC-ovoj konferenciji, na kraju svog 32-minutnog govora, rekavši kako mu je “koncept tikkun olama obogatio i vodi njegov život”.
Naravno, lične predsjednikove impresije o dubokim vezama s jevrejskim narodom i senzibilitetu prema njegovim historijskim patnjama nikako ne bi smjele biti sporne, ali zašto je onda sporan muslimanski sentiment prema Palestincima i njihovim patnjama? Ni koncept tikkuna u svom humanističkom značenju borbe za popravljanje i usavršavanje svijeta ne bi trebao biti sporan u istoj mjeri koliko ni džihad – borba na Božijem putu za pravdu i dobro. A, je li tako? Uzdizanja iz pepela I naseljavanje okupiranih teritorija Palestine je, treba podsjetiti, izraelskim fundamentalistima i doseljenicima također čin tikkuna. Kao što mnogi Židovi na Izrael gledaju kao na Feniks koji se izdiže iz pepela Aušvica te smatraju to načinom izlaska na kraj sa Shoahom (hebrejski termin za holokaust, katastrofu), tako i mnogi Palestinci svoju državu sanjaju kao način uzdizanja iz pepela nakbe – koja je, također, arapska riječ za katastrofu. Ova “zagnojena” sakralizacija palestinsko-izraelskog sukoba zasigurno neće biti riješena zastrašujućim porukama i najavama razračunavanja sa svima onima koji se usude čak i naći u percepciji prijetnje nerazdvojivom savezništvu Izraela i SAD-a.
Obamino pominjanje tikkuna kao ličnog puta i nadahnuća ostavilo je indikativnu poruku ravnu onoj koju je svojevremeno izrekao njegov prethodnik George W. Bush o ratu protiv terorizma kao svojevrsnom križarskom pohodu. Ta Bushova opaska nije ostala neprimijećena u muslimanskom svijetu. Upravo je ona učinila da muslimani rat “protiv terorizma” uveliko percipiraju kao rat protiv islama. I sadašnja sakralizacija palestinsko-izraelskog sukoba u američkoj političkoj retorici je isto tako nabačena lopta onima koji negiraju holokaust i pozivaju na uništenje Izraela. I ne samo to. Zastrašujuća ratnohuškačka retorika američkog predsjednika ponajviše, a evetnualni vojni napad pogotovo (jer je on u sadašnjoj konstelaciji snaga ponajviše moguć nuklearnim oružjem), izgleda bit će savršeno opravdanje Iranu da svoj nuklearni program, za kojeg izričito i godinama tvrdi da je zarad mirnodopskih energetskih potreba, okrene i upravo razvija u vojne svrhe, kako bi, po logici preživljavanja, stekao imunitet protiv egzistencijalnih prijetnji, istih onih koje od njega osjećaju prevashodno Izrael, a po Obaminom automatizmu i SAD. Savršeni krug za savršen “sveti rat”, umjesto “svetog mira” u “svetoj zemlji” i oko nje? Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere. Izvor: Al Jazeera |
Cijena rata sa IranomPredsjednik SAD-a Barack Obama jasno naznačio razliku između politike i predsjedničke kampanje.
Piše: Elmina Kulašić
Republikansko potpirivanje rata po pitanju Irana, bez preuzimanja odgovornosti prema građanima SAD-a, izazvalo je predsjednika Baracka Obamu da ih nazove neodgovornim i suvišnim. On smatra da rat nije igra, nego odluka koja nosi veliku cijenu. Ideologija kreirana nakon poznate deklaracije “Osovine zla”, kojom je tadašnji američki predsjednik George Bush rastavio svijet – na one sa nama ili protiv nas- imala je ogromne posljedice ne samo u Iraku i Afganistanu kao i na Blistom istoku, već i u odnosima međunarodne zajednici prema SAD-u. Ta magla rata, koja je preko noći redefirisala koncept “nacionalne sigurnosti” i proglasila “rat protiv terorizma”, konceptualizirala je vanjsku politiku SAD-a koja se vodila do 2008. Deset godina kasnije Tačno deset godina kasnije ponovo se susrećemo sa izjavama o vojnom sukobu nevezanim za rat protiv terorizma u Iraku ili Afganistan, već o mogućem nuklearnom razvoju u Iranu. Te izjave nas podsjećaju na sukob između Izraelaca i Palestinaca, ali pitanje nije u tom! SAD već tri decenije nema političke odnose sa Iranom i smatra da mir u svijetu ne podrazumijeva Iran kao nuklearnu silu. Pogledajmo stav američkog predsjednika i činjenice koje iznosi u svojim izjavama, pogotovo na konferenciju za novinare nakon prisustva na ovogodišnjem susretu Američko-izraelske komisije za javna pitanja (AIPAC).
Obamino prisustvo na konferenciji AIPAC-a je historijska gesta SAD-a u odnosima sa jevrejskom zajednicom i poklapa se sa dugoročnim političkim stavom njihove vanjske politike oko izraelske nacionalne sigurnosti. Njegova poruka da SAD podržava suverenitet, opstanak i mir u Izraelu, ne treba da nas iznenadi, znajući da je ponovio istu poruku kao bivši predsjednici. Obama se ipak izjasnio da se ne izvinjava što se bori za mir i da je vojna akcija zadnja opcija! Razlika između priče i vođenja politike je ogromna! Cijena kampanje nije ista kao cijena rata. Republikanski način kampanje pokušava da zamagli činjenice o posljedicama rata sa kojima se Obama susreo nakon osam godina Bushove vlasti. Takav surov pristup prema politici nije dio Obamine kampanje, ni vođenja politike, i može se prepoznati u trenutnom odnosu SAD-a sa međunarodnom zajednicom i pokušajima da na diplomatski način riješi pitanje Irana. SAD, Evropska Unija i druge članice međunarodne zajednice uvele su dodatne sankcije Iranu. Ova multilateralna koalicija je dokaz Obaminog napretka u vođenju konstruktive politike gdje SAD ne donosi bilateralne odluke samo u svom interesu. Poruku suradnje Obama je prenio AIPAC-u, Izraelu, a posebno svojim domaćim rivalima republikancima. Poruka iz Kaira Razlika između Obame i njegovih rivala je da je on u poziciji da može donositi odluke. Ipak, i pored pojačane retorike i pritiska da povuče “crvene linije”, Obama pažljivo konstruira poruku Iranu – da SAD i međunarodna zajednica neće dozvoliti razvoj nuklearnog naoružanja.
Istovremeno, on oštro osuđuje besmislenu priču republikanaca o ratu i zahtijeva da se američkim građanima objasni cijena rata na Bliskom istoku. Iako njegove poruke ne isključuju druge opcije rješavanja ovog međunarodnog problema, on i dalje tvrdi da su sankcije međunarodne zajednice bezbolnije rješenje. Obama je jasno naznačio razliku između politike i predsjedničke kampanje, i drži se svojih principa da mir treba nadvladati rat. Ne zaboravimo da je Obamina prva poruka u Kairu bila o miru, kako iz demokratskih principa tako i iz religioznih, što znači da prijateljstvo sa Bliskim istokom nije upitno! Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere. Izvor: Al Jazeera |
Iransko nuklearno postrojenje Bushehr [Reuters]