Zajedničko kotrljanje trupca

Piše: Davor Gjenero

Iako Hrvatska neće poduprijeti kandidaturu Vuka Jeremića za predsjednika Generalne skupštine Ujedinjenih naroda, hrvatska diplomacija procjenjuje da unutar skupine zemalja Istočne Europe neće doći do usuglašavanja o jednom kandidatu, ali da će kandidat Srbije na glasovanju pobijediti latvijsku kandidatkinju.

Razlog izostanka hrvatske potpore Jeremiću nije vezan uz izrazito loš image ovoga srpskog političara u Hrvatskoj, nije to ni njegovo ponašanje na rubu incidenta u nekim neugodnim situacijama, niti činjenica da je on, kao ministar, ulazio u verbalne delikte s bivšim hrvatskim predsjednikom (Stipom Mesićem), pa niti njegov bojkot dubrovačkog summita kad on, kao zamjena za predsjednika Tadića, nije dobio državnički status i prigodu da se skupu obrati kao jedan od uvodnih govornika.

Latvija je jedna od država koje su neovisnost Hrvatske priznale prije nego što je to učinila tadašnja europska dvanaestorica, a iako su politički kontakti i s Latvijom i s drugim baltičkim republikama relativno ograničeni, ta skupina zemalja, uz Višegradsku skupinu (Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska) spada među one s kojima Hrvatska ima važnu perspektivu suradnje unutar Europskoga vijeća, Vijeća ministara i drugih institucija Europske unije.

Hrvatska je diplomacija, osim toga, vrlo ponosna na svoju tradiciju “držanja date riječi” u međunarodnim institucijama, pa se vrlo precizno vodi registar danih obećanja o tome tko će dobiti hrvatski glas prilikom izbora za neki položaj u međunarodnim organizacijama. Zbog odnosa s početka tranzicije i izgradnje državne neovisnosti, Hrvatska prema Latviji ima obvezu održati danu riječ o potpori latvijskoj ambasadorici u UN-u prilikom izbora za predsjednicu Generalne skupštine UN-a, zbog odnosa unutar EU ima pragmatični razlog držati se tog obećanja, a na držanje riječi hrvatsku diplomaciju sili i čuvanje samopoštovanja institucije.

Jasno je da je politika prema Kosovu ključni razlog zašto Srbija želi položaj u Generalnoj skupštini UN-a, ali i da predsjedniku Tadiću pred parlamentarne izbore u domaćoj javnosti treba potvrda o dobroj međunarodnoj poziciji Srbije. 

Ministrica Pusić u Beogradu je bila u svom prvom međunarodnom posjetu, a pitanje potpore Jeremićevoj kandidaturi postavilo se već tada. Iako je manevarski prostor za najavu odbijanja potpore bio vrlo mali, ona ga je našla, ali je u Beogradu vješto preuzela čvrstu obvezu o drugoj, vjerojatno daleko važnijoj potpori – onoj za predsjedanje Srbije OESS-u, s čime će većina drugih država u regiji imati daleko više problema nego Hrvatska. Uvjet ovoj hrvatskoj potpori vrlo je jednostavan, ali i načelan. Budući da se Srbija za predsjedanje OESS-om natječe u tandemu sa Švicarskom, s kojom bi dijelila dvogodišnje predsjedništvo, hrvatski je uvjet da Švicarska u godini u kojoj bi Srbija predsjedala Organizacijom za europsku sigurnost i suradnju zadrži nadležnost nad OESS-ovom misijom na Kosovu.

Vješti Tadić

Članstvo u međunarodnim organizacijama i network (mrežu veza i kontakata), naslijeđen iz jugoslavenskog vremena, Srbija prilično vješto iskorištava za jačanje svoje međunarodne pozicije i ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Jasno je da je politika prema Kosovu ključni razlog zašto Srbija želi položaj u Generalnoj skupštini UN-a, ali i da predsjedniku Tadiću pred parlamentarne izbore u domaćoj javnosti treba potvrda o dobroj međunarodnoj poziciji Srbije. Osim toga, zlobnici će zaključiti kako isticanje Jeremićeve kandidature Tadiću, s jedne strane, i u slučaju poraza njegove koalicije na parlamentarnim izborima, osigurava održavanje određenog utjecaja na kreiranje vanjske politike Srbije, a u slučaju pobjede, otvara mu nišu za eliminaciju Jeremića, kao jednoga od najradikalnijih u njegovoj administraciji, iz konkurencije za mjesto šefa diplomacije u budućoj vladi.

Predsjednik Tadić dosad je vješto vodio politiku unutar Generalne skupštine UN-a. Posebno je vješto izvedena politička igra u ljeto i jesen 2010. godine, nakon Neobvezujućeg mišljenja Međunarodnoga suda u Haagu, koji je ocijenio kako je Deklaracija o neovisnosti Kosova sukladna s međunarodnim pravom. Tadić je najprije radikalizirao poziciju Srbije, izraženu u prijedlogu deklaracije s kojom je Srbija trebala izaći samostalno, oslanjao se na potporu mreže nesvrstanih zemalja, Rusije, Kine…, a onda neposredno pred početak zasjedanja Generalne skupštine pristao na usklađivanje stava Srbije s onim EU i konsenzualno prihvaćanje kompromisne deklaracije u Generalnoj skupštini UN-a. Tim kompromisom Tadić je otvorio vrata napredovanju Srbije prema statusu kandidatkinje za članstvo u EU, što ga je proljetos i dobila.

One članice UN-a koje priznaju neovisnost Kosova i u demokratskoj konsolidaciji kosovske države,  izgradnji demokratskih institucija i njenu pristupanju euro-atlantskim strukturama i europskoj integraciji vide konačno poslijeratno smirivanje napetosti na prostoru bivše Jugoslavije, na Jeremićevu kandidaturu gledaju s „grčem u želucu“, jer su svjesne da predsjedavanje Generalnom skupštinom Srbija namjerava iskoristiti i za otežavanje procesa učlanjivanja Kosova u Organizaciju ujedinjenih naroda.

Za regionalnu stabilnost obično je najbolje kad države zajedno „kotrljaju trupac“, to jest kad jedna drugu podupiru u međunarodnim ambicijama. U nedavnoj prošlosti nije bilo mnogo prilika u kojima se očekivala takva politika, jer su bilateralni odnosi bili iznimno napeti. Hrvatsko iskustvo u zajedničkom „kotrljanju trupca“ nije povoljno, čak niti kad je riječ o odnosima sa Slovenijom, koji su bili najmanje kontaminirani „postjugoslavenskom ostavštinom“. Niti je Hrvatska svojevremeno podržala izbor Slovenije za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a, niti je Slovenija to propustila „uzvratiti“, ostavši jedina koja je glasovala protiv Hrvatske kad je ona ostala zadnji kandidat za poziciju nestalne članice.

Načelo zajedničkog „kotrljanja trupca“, u odnosima „političke korektnosti“ ne provodi se tako da se druge dovodi pred obvezu da glasuju za radikalnog kandidata, čija su retorika i političke vrednote drugima teško prihvatljive, već se nastoji nominirati prihvatljive kompromisne kandidate.

Karijera današnjeg predsjednika Hrvatske, Ive Josipovića, također je determinirana igrom „dobrosusjedskih napetosti“. Josipović je, naime, kao ugledni međunarodni krivični pravnik i aktivni sudionik pripreme Rimskog statuta tog suda, bio kandidat za suca stalnoga Međunarodnog suda za ratne zločine. Njegov su izbor svi smatrali izvjesnim, ali Slovenija je isticanjem svog kandidata, bez šansi na izbor unutar grupe zemalja Istočne Europe, vješto opstruirala taj izbor. Na sličan način opstruirala je i reizbor profesora Budislava Vukasa (sada hrvatskog arbitra u ad hoc arbitražnom sudištu za razgraničenje Hrvatske i Slovenije), tada potpredsjednika Međunarodnoga suda za pravo mora, za suca tog suda. Hrvatska, naravno, na takve poteze nije „ostajala dužna“.

Dobrosusjedski odnosi

Malo je vjerojatno da će u nekom kraćem razdoblju države na prostoru Zapadnog Balkana uspjeti prevladati stare probleme i da će one, poput skandinavskih zemalja ili baltičkih republika, biti sposobne za vođenje usklađene vanjske politike. Osim toga, načelo zajedničkog „kotrljanja trupca“, koje se u parlamentima ostvaruje dogovorom da većina podupre izbor parlamentarnih časnika koje odredi opozicija, bez obzira tko oni bili, u odnosima „političke korektnosti“ ne provodi se tako da se druge dovodi pred obvezu da glasuju za radikalnog kandidata, čija su retorika i političke vrednote drugima teško prihvatljive, već se nastoji nominirati prihvatljive kompromisne kandidate.

Regionalno bi partnerstvo moralo biti zasnovano na sličnim principima. Svaka država ima pravo na svoje interese i ima pravo nastojati ostvariti ih dobivanjem položaja u međunarodnim organizacijama. Međutim, ako očekuje da će susjedi „trupac kotrljati“ zajedno s njom, u tom slučaju mora svoj odabir uskladiti s regionalnim partnerima, a ne dovoditi ih pred gotov čin i, u ime dobrosusjedstva i regionalne suradnje, očekivati da potpora radikalnom kandidatu bude sama po sebi razumljiva.

U balkanskim uvjetima Bosna i Hercegovina nije jedina država s fragilnim političkim institucijama i unutarnjim ekvilibrijem što ga je lako poremetiti. Rušenje unutarnjih odnosa među institucijama i unošenje unutarnje nestabilnosti u političke sustave drugih zemalja, kao što je s insistiranjem Srbije na potpori Jeremiću učinjeno ovoga puta u odnosu prema BiH, čime su narušeni i odnosi između Vlade, odnosno Ministarstva vanjskih poslova i državnoga Predsjedništva, ali i odnosi unutar stranaka (ne samo između dviju i više stranaka, nego i unutar stranke, relativne pobjednice izbora), primjer je kako se politika zajedničkog „kotrljanja trupca“ u regionalnim odnosima ne smije provoditi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera