Za povratnike nedostižno i udruženje ribara

Piše: Enes Ratkušić

Zvanični podaci koje je nedavno javnosti predočio Ramiz Salkić, potpredsjednik Republike Srpske, koji najzornije potvrđuju katastrofalno stanje bošnjačke zastupljenosti u institucijama ovog bosanskohercegovačkog entiteta, po logici stvari, u svakoj iole normalnijoj zemlji izazvali bi političke potrese, žestoka reagiranja u najmanju ruku. No, ništa od toga nije se dogodilo, iako je Salkić, prenoseći samo podatke Agencije za državnu upravu RS-a, obavijestio javnost da su u entitetskim institucijama, dakle državnoj službi na svim razinama, zaposlena svega 134 Bošnjaka, od 5.029, što čini 2,66 posto.

Pravo pitanje koje se samo od sebe nameće za ozbiljniju analizu je kako je moguće da odgovor javnosti na jednu ovakvu informaciju bude isključivo ravnodušnost, ili, drugim riječima: kako je moguće da ovakva informacija nije alarmirala baš nikog u smislu pokretanja aktivnosti da se ovakvo stanje promijeni, polazeći, naravno, od činjenice da je navedeno pitanje već odavno “riješeno” precizno utvrđenim zakonskim okvirima. Član 2. Zakona o državnoj službi jasno je precizirao da zaposlenost u državnim institucijama i javnim preduzećima treba odražavati posljednji popis stanovništva iz 1991. godine.

U entitetskim institucijama RS-a, dakle državnoj službi na svim razinama, zaposlena su svega 134 Bošnjaka, od 5.029, što čini 2,66 posto.

Treba li ovdje, sagledavajući cijeli problem, posebno isticati da nije riječ samo o kršenju zakona. Navedeni podaci ukazuju da je na djelu suštinsko devalviranje svih mogućih prava, konvencija i rezolucija u praksi, posebno odredbi Dejtonskog mirovnog sporazuma, u kojeg se u RS-u svi zaklinju i redovno pozivaju, od Milorada Dodika pa do najnižih predstavnika vlasti. Naravno da ne treba, jer očiglednost činjenica je neumoljiva.

‘Drastični slučajevi’

No, da nedovoljno upućeni u stanje u zemlji ne bi stekli utisak da je navedeni problem omeđen entitetskim granicama RS-a, ni podaci iz Federacije Bosne i Hercegovine nisu svjetli u tom smislu, niti ima nekih posebnih naznaka da će se u dogledno vrijeme nešto posebno izmijeniti.

Navedeni nesklad je posebno karakterističan na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, bez obzira na institucije. U Mostaru su, ranijom odlukom federalne Vlade, smještena četiri ministarstva. No, taj čin je očito shvaćen na način da se u njima sa stanovišta uhljebljenja ostvari hrvatska dominacija. Nikako drugačije nije moguće pojasniti činjenicu da u federalnim institucijama vlasti na području Mostara radi 330 Hrvata i 231 Bošnjak. To, dakako, nije u skladu s popisom stanovništva, niti sa Zakonom o državnoj službi.

Ravnopravna zastupljenost je prisutna jedino u Kazneno popravnom zavodu Mostar, gdje je omjer zaposlenih na rukovodnim mjestima 6-6.

Ono što je karakteristično u cijelom slučaju kada je ovaj prostor u pitanju jeste da su ovakvo stanje prouzrokovala dva ključna faktora: čelna pozicija u ministarsvu, ili, drugim riječima, da li je ministarstvo vodio Bošnjak ili Hrvat, ili pak lokacija, odnosno samo sjedište dotičnog ministarstva – u zapadnom ili istočnom dijelu Mostara.

Zabrinjavajuće je, naravno, da u tom smislu postoje i “drastični slučajevi”. Pojedine institucije, poput Federalnog agromediteranskog zavoda, Javnog preduzeća Jadranski sliv i Finansijske policije revizije Mostar, za Bošnjake su praktički ostale nedostupne. Od 58 zaposlenih u ove tri institucije samo troje je bošnjačke nacionalnosti. Ravnopravna zastupljenost je, sagledavajući podatke o federalnim institucijama, prisutna jedino u Kazneno popravnom zavodu Mostar, gdje je omjer zaposlenih na rukovodnim mjestima 6-6. Ništa bolje stanje nije ni u institucijama u nadležnosti Vijeća ministara Bosne i Hercegovine.

Rade tek dvojica

Javna preduzeća, poput telekom operatera, pošti… bez obzira da li je riječ o RS-u ili Federaciji, posebna su priča, a stanje zabrinjavajuće. Bošnjaka u, primjerice, Nevesinju, Gacku ili Trebinju nema ni u udruženjima ribara, a kamo li u općinskim strukturama vlasti.

U Stocu, općini u kojoj je ostvaren najznačajniji povratak, u općinskim strukturama zaposleno je sedam Bošnjaka, dok u Čapljini, gdje je također ostvaren zanačajan povratak, rade tek dvojica.

Ni broj zaposlenih Srba, odnosno Hrvata ne odražava popis stanovništva iz 1991. godine ni u sredinama gdje Bošnjaci čine većinu. 

Kako se iz cijele priče ne bi stekao utisak o isključivoj ugroženosti Bošnjaka, treba spomenuti da ni broj zaposlenih Srba, odnosno Hrvata ne odražava popis stanovništva iz 1991. godine ni u sredinama gdje Bošnjaci čine većinu, poput Jablanice, Konjica…

Važno je, također, spomenuti da Sarajevo, Banja Luka, pa čak ni Mostar, bez obzira na izvjesna odstupanja, ne mogu biti, niti su indikatori za valjanu analizu stanja po ovom, ali i svim drugim pitanjima, mada se u javnost redovno izlazi s pokazateljima iz ovih sredina. Stanje u manjim sredinama je daleko složenije i problematičnije.

Iz svega naprijed navedenog nameće se logično pitanje: koji su, pored već navedenih, stvarni odnosno najvažniji uzroci ovakvog stanja?

Opasne navike

Prvi razlog je svakako političke prirode. Politika se, što je vrhunac apsurda, u bosanskohercegovačkim relacijama prepoznaje kao sila iznad zakona, sila koju zakon ne ograničava niti je sputava, a čemu je umnogome kumovala međunarodna zajednica, koja i najmanji problem veže za filozofiju kompromisnih dogovora, a ne obavezujuću snagu zakona, što je za krajnji rezultat imalo stvaranje “opasne navike”, razarajuće za društvo i državu.

Da u naprijed izrečenu konstataciju ne može biti bilo kakve sumnje najilustrativnije svijedoči upravo angažman međunarodne zajednice. Policija predstavlja jedinu instituciju državnog karaktera u kojoj je primijenjen model zapošljavanja prema popisu iz 1991. godine, jer je cjelokupan projekat nadzirala Međunarodna policija (IPTF). U Federaciji je taj proces završen uz neznatna odstupanja, dok u RS-u nije doveden do kraja. Dakle, debalans u tom smislu postoji, ali cijeli proces jasno govori da primjenjivost tog obrasca nije “nemoguća misija”, kako se javnosti iz političkih krugova često predočava.

Policija predstavlja jedinu instituciju državnog karaktera u kojoj je primijenjen model zapošljavanja prema popisu iz 1991. godine.

Drugi razlog, čiju važnost nikako ne bi smjeli zaobilaziti, jeste realnost koja se mora uvažavati, a ona se prvenstveno odnosi na Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je u mnogo čemu ključan za razumijevanje ovog problema. Njegovo neprovođenje bitno stimulira ovakav odnos predstavnika vlasti prema zakonskim obavezama. Drugim riječima, postoje sredine koje odredbe Zakona o državnoj službi ne bi mogli ispoštovati čak ukoliko bi za takavo ponašanje postojala politička volja, jer se naprosto nije dogodio ni najminimalniji povratak da bi nešto tako bilo moguće.

A Aneks 7?

Dakle, podaci koje je iznio Salkić su neosporno tačni. No, kad bi, primjerice, u Nevesinju postojala politička volja da se navedeni obrazac zapošljavanja, koji nalaže zakon, provede, to jednostavno ne bi bilo moguće, jer nedostaju povratnici. I ne samo u ovoj opštini, nego i drugim opštinama/općinama u kojima je ovakva vrsta problema izražena.

U Stolac se vratilo nekoliko hiljada njegovih prijeratnih stanovnika, ali je njihova zaposlenost u državnoj službi apsolutno nesrazmjerna ne samo posljednjem popisu stanovništva, nego i njihovoj prisutnosti.

Problem je, međutim, daleko veći tamo gdje značajnijih reagiranja iz političkih krugova, ali i međunarodne zajednice, naprosto nema ni na ponašanje vlasti u onim sredinama gdje je proces povratka bio vrlo uspješan. Stolac, primjera radi, u tom pogledu predstavlja primjer par exelance. U ovu općinu vratilo se nekoliko hiljada njegovih prijeratnih stanovnika, koji su, prema popisu iz 1991. godine, činili većinsko stanovništvo, ali je njihova participacija, odnosno zaposlenost u državnoj službi apsolutno nesrazmjerna ne samo posljednjem popisu stanovništva kao zakonskom obrascu, nego i njihovoj prisutnosti.

Toleriranje ovakvog ponašanja od strane međunarodne zajednice ima uporište u njihovoj nedosljednosti u odnosu spram Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma. Bošnjaci su se u velikoj mjeri vratili u Stolac, Čapljinu i neke druge sredine, dok Hrvati takve aspiracije nisu imali kad je u pitanju povratak u Konjic, Jablanicu… Iz te perspektive gledajući, povratnici u sredinama gdje je Aneks 7 uspješno provođen su praktički kažnjeni, što je, opet, poseban problem, jer unosi sumnju kako u namjere domaćih političkih faktora, tako i međunarodne zajednice kad je u pitanju buduća politička geografija Bosne i Hercegovine.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Al Jazeera