Polja smrti: Afganistan kao Vijetnam
Posljednji okupacioni zločin u Afganistanu bio je ubilački pohod koji je 11. marta navodno počinio jedan američki vojnik u afganistanskoj provinciji Kandahar.
Šesnaest afganistanskih civila, uključujući žene i djecu, ustrijeljeni su usred noći bez ikakvih naznaka borbenih aktivnosti u tom području.
Takvo zvjerstvo je još jedan izraz patološke reakcije, navodno jednog vojnika, na neshvatljivu vojnu stvarnost – stvarnosti koja čini se da američko vojno osoblje na terenu dovodi do ludila.
U Vijetnamu, Bijela kuća je konačno ubrzala povlačenje SAD-a kada je postalo očigledno da vojnici ubijaju svoje oficire, obrazac koji je postao toliko raširen da je nastala riječ “fragging”.
Glavni zločinac ovdje nije vojnik ubica, već politički vođa koji insistira na nastavku misije uprkos dokazima.
Besmisleni i morbidni ratovi
Američki vojnici koji uriniraju po mrtvim talibanskim borcima, paljenje Kur'ana i vojnici osuđeni za ubistvo afganistanskih civila iz zabave ili redovno narušavanje privatnosti Afganistanaca i upadanje u njihove domove usred noći: šta god vojni komandiri u Kabulu mogli reći izražavajući žaljenje, i šta god Washington mogao ponoviti kao formalno izvinjenje, postalo je suštinski beznačajno.
Ti takozvani “incidenti” ili “odstupanja” nisu ništa slično tome. Ova dešavanja su patološke reakcije muškaraca i žena uhvaćenih u smrtnoj opasnosti, strano okruženje koje se smrtnosno sukobljava sa njihovim osjećajem za normalnost i pristojnosti.
Predsjednik Obama je nedavno citiran kako kaže o Afganistanu: “Sada je vrijeme za nas da napravimo tranziciju”. Ne, nije. “Sada je vrijeme da odemo”.
Osim skrnavljenja stranih zemalja i njihovih kulturnih identiteta, američki politički lideri su, više od jedne decenije, neoprostivo smjestili mlade Amerikance u nepodnošljive situacije rizika i neprijateljstva. Jednako otkrivajuće su nedavne studije koje dokumentiraju historijski visoke stope samoubistava u nižim redovima američke vojske.
Besmisleni i morbidni ratovi uzrokuju besmisleno i morbidno ponašanje. Afganistan, kao i Vijetnam 40 godina ranije, postao je poput polja smrti. U Vijetnamu, Bijela kuća je konačno ubrzala povlačenje SAD-a kada je postalo očigledno da vojnici ubijaju svoje oficire, obrazac koji je postao toliko raširen da je nastala riječ “fragging”.
Bez obzira na izgovor nakon napada na SAD 11. septembra 2001., rat u Afganistanu je bio pogrešno shvaćen od njegovog početka. Zračno ratovanje oslanjalo se na desetkovanje vodstva u redovima al-Qaede, no umjesto toga njeni najviši politički i vojni komandanti pobjegli su preko granice.
Promjena režima u Kabulu, sa vođom koji je podržao Washington kako bi pomogao koordinirati stranu okupaciju svoje zemlje, bio je formula za borbu protiv pobunjenika koja se iznova i iznova pokazivala neuspješnom.
Besmisleni i morbidni ratovi uzrokuju besmisleno i morbidno ponašanje. Afganistan, kao i Vijetnam 40 godina ranije, postao je poput polja smrti.
No, zahvaljujući militarističkom načinu razmišljanja koje preovladava u američkoj vladi, neuspjeh je ponovo bio protumačen kao prilika da se ovaj put to uradi kako treba. Bez obzira na efikasnost radikalne nove taktike ubijanja ciljeva pomoću bespilotnih letjelica – najnoviji oblik državnog teror – ishod nije drugačiji.
Šta se još treba reći? Davno je prošlo vrijeme za SAD i njenih saveznika NATO-a da se iz Afganistana povuku odmjerenim tempom, umjesto da nastave današnjim tokom: pregovaranje o dugoročnom “memorandumu o razumijevanju” kojim se formalnosti okupacije prenose na Afganistance, dok istovremeno ostavljaju pripadnike američkih privatnih sigurnosnih kompanija – plaćenike 21. vijeka – nakon što se većina borbenih snaga povuče do kraja 2014.
Odvratne slike iz Abu Ghraiba
Kao i u Iraku, ono što je “postignuto” u Afganistanu je upravo suprotno od ciljeva koje su postavili planeri u Pentagonu i diplomatija State Departmenta: zemlja je desetkovana umjesto obnovljena, regionalna ravnoteža mijenja se u pravcu islamskog ekstremizma, a Sjedinjene Države sve više šire strah, ogorčenost i ljutnju, učvršćujući svoju geopolitičku ulogu velikog zločinca naše ere.
Promjena režima u Kabulu, sa vođom koji je podržao Washington kako bi pomogao koordinirati stranu okupaciju svoje zemlje, bio je formula za borbu protiv pobunjenika koja se iznova i iznova pokazivala neuspješnom.
Sjedinjene Države čine se nesposobnim da shvate patološke pojave/promjene koje su nanijele vlastitim građanima. Odvratne slike iz 2004. na kojima se američki vojnici vide kako uživaju u mučenju i ponižavanju golih iračkih zatvorenika u Abu Ghraibu trebale su jasno, jednom za svagda, liderima i javnosti pokazati da je vrijeme da se vojnici vrate kućama, i da ostanu tamo ako nam je stalo do njih. Ono što obrazac pokazuje nije samo kriminalna ravnodušnost prema dobrobiti “drugih”, već, slično, i potcjenjivanje dobrobiti nas.
Predsjednik Obama je nedavno citiran kako kaže o Afganistanu: “Sada je vrijeme za nas da napravimo tranziciju”
Ne, nije. “Sada je vrijeme da odemo”. I ne samo za dobro afganistanskog naroda, već i radi američkog naroda kojem je Obama izabrana da služi.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera