Evropski pakt za i protiv

Evropski dužnosnici su u Briselu 2. marta potpisali Fiskalni pakt (AP)
Evropski dužnosnici su u Briselu 2. marta potpisali Fiskalni pakt (AP)

Piše: Adnan Mahmutović

Evropski lideri su konačno kao posljednje rješenje za dužničku krizu eurozone ponudili novi ugovor, potpisavši tzv. Fiskalni pakt. Službeni naziv ugovora je Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u Ekonomskoj i monetarnoj uniji (Treaty on Stability, Coordination and Governance in the Economic and Monetary Union).  

Zašto stabilnosti, koordinacije i upravljanja?

Od samog početka, bilo je jasno da je evropska zajednička valuta opterećena brojnim nedostacima među kojima je najveći onaj koji se odnosi na nedostatake supranacionalne fiskalne politike. U jeku velike dužničke krize koja potresa eurozonu ovaj Ugovor ima za cilj da nametne strogi nadzor Evropske unije nad trošenjem vlada ugovornih strana, prije svega onih čija je valuta euro.

Jačanje ekonomske osnove EMU

Prema članu 1. Ugovora strane potpisnice obavezale su se da će jačati ekonomsku osnovu Ekonomske i monetarne unije (EMU) kroz usvajanje seta pravila koja se najviše odnose na poticaj stabilnosti, odnosno budžetsku disciplinu i imaju za cilj da se zaustavi rast novih zaduženja i poduzmu mjere za njihovo postepeno smanjenje.

Zapravo, Ugovorom se nastoji da se značajan dio Pakta o stabilnosti i rastu (Stability and Growth Pact, SGP)  inkorporira u nacionalno zakonodavstvo ugovornih strana i to na ustavnoj razini. Pakt o stabilnosti i rastu je na insistiranje Njemačke, kao vid zaštite od „fiskalne raskalašenosti,“ prvi put dogovoren 1996. godine na samitu Evropskog vijeća u Dablinu. 

Ustavnu snagu će dobiti norma prema kojoj će se ograničiti strukturalni budžetski deficit koji, ako zanemarimo troškove finansiranja duga, ne smije premašiti 0,5 posto BDP-a, a javni dug 60 posto BDP. Postavlja se pitanje šta je strukturalni budžetski deficit? To je deficit državnog budžeta, prilagođen za promjene u poslovnom ciklusu. Kad je ekonomija slaba, kao što je sada slučaj, strukturni deficit će biti manji od stvarnog deficita.

Zlatno pravilo

Pomenuta formula je nazvana „zlatno pravilo“. Inače, „zlatno pravilo“ nije izum Mercozy-a ono je od ranije poznato u V. Britaniji. Uveo ga je Gordon Brown 1997. godine, neposredno nakon preuzimanja dužnosti. 

Kao izuzetak od zlatnog pravila u EU predviđena je situacija u kojoj vlade mogu zanemariti budžetski deficit u slučaju „izvanrednih okolnosti“.

Ovo pravilo se sastoji u tome da tokom poslovnog ciklusa britanska vlada može posuđivati novac samo radi investiranja, dok će se tekuća potrošnja namirivati od poreza. Kao izuzetak od ovog zlatnog pravila u EU predviđena je situacija u kojoj vlade mogu zanemariti budžetski deficit u slučaju „izvanrednih okolnosti“, koje su definirane kao „neuobičajen događaj koji je izvan kontrole države u pitanju“ ili „teška ekonomska kriza koja je definirana u revidiranom Paktu stabilnosti i rasta“.

Izgradnja koordinisane ekonomske politike, koja je navedena i u članovima 5., 136., 326. i 334. Ugovora o funkcioniranju EU te članu 20 Ugovora o EU,  bi trebalo da ojača ekonomske politike jer predviđa izvještavanje o budućim planovima zaduživanja i osiguranje zajedničkog, koordinisanog djelovanja u pogledu osnovnih reformskih procesa ekonomske politike.

Upravljanje u smislu člana 12. ovog Ugovora podrazumjeva održavanje neformalnih sastanaka šefova država i/ili vlada država članica ugovornih strana čija je valuta euro na tzv. euro samitima. Euro samitima, u čijem radu će učestvovati predsjednik Evropske komisije i po pozivu predsjednik Evropske centralne banke, će predsjedavati predsjednik koga će prostom većinom izabrati  lideri ugovornih strana čija je valuta euro i to na isti period mandata predsjednika Evropskog vijeća. Euro samiti ili kako ih već sada popularno nazivaju ekonomska vlada sastajaće se po potrebi, a najmanje dva puta u godini.

Ukoliko odnosna ugovorna strana prekrši dozvoljeni limit deficita Ugovor predviđa jurisdikciju Suda pravde EU.

U slučaju prekomjernog deficita odluke kojima se odnosna zemlja stavlja u proceduru  zasnovana je na tzv. Six Packu. Decembra 13. prošle godine nekoliko novih pravnih instrumenata koji su imali za cilj da reformišu Pakt stabilnosti i rasta stupilo je na snagu. Te nove mjere nazvane su Six Pact zbog toga što se sastoje od pet uredbi i jedne direktive. Četiri od tih šest propisa je usmjereno na okvir za nadzor budžeta, strožije provođenje i jačanje Pakta o stabilnosti i rastu, dok se dva propisa  odnose na monitoring i kontrolu “makroekonomske neravnoteže” u državama članicama. Stupanje na snagu Six Packa, sa kojim se konačno  počinju provoditi mjere iz Pakta o stabilnosti i rastu gdje EU stiče važne nadležnosti nadzora budžeta jednog broja država članica, odnosno nadzora ekonomskih politika svih država članica, možda je i najveća promjena u ekonomskom upravljanju od uvođenja EMU.

Ukoliko odnosna ugovorna strana prekrši dozvoljeni limit deficita Ugovor predviđa jurisdikciju Suda pravde EU koji postupa u skladu sa članom 273. Ugovora o funkcioniranju EU. Sud pravde odnosnoj državi članici može izreći novčanu sankciju u visini do 0,1 %  njenog BDP. Sredstva novčane sankcije se prebacuju u Evropski stabilizacijski mehanizam. 

Čini se da je sa ovakvim rješenjem političko-ekonomska elita EU izvukla pouke iz obaranja Ustava za Evropu na referendumima u Francuskoj i Holandiji 2005. godine. 

Na kraju još dvije važne napomene. Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju u Ekonomskoj i monetarnoj uniji predstavlja međunarodni ugovor. Ovaj ugovor u pravno-tehničkom smislu nije ugovor EU, niti je nastao reformom Ugovora o EU. To objašnjava da za njegovo donošenje nije potrebna saglasnost svih 27 država članica predviđena članom 48. Ugovora o EU. Također, za stupanje na snagu Ugovora nije potrebno čekati da se proces ratifikacije završi u svim državama članicama-ugovornim stranama. Nego kao što predviđa član 14. paragraf 2 Ugovor stupa na snagu 1. januara 2013. godine nakon što se ratifikacijski instrumenti najmanje 12 država članica – ugovornih strana čija je valuta euro polože u depozitar.

Čini se da je sa ovakvim rješenjem političko-ekonomska elita EU izvukla pouke iz obaranja Ustava za Evropu na referendumima u Francuskoj i Holandiji 2005. godine. Jedino je Irska najavila da će Ugovor ratificirati na referendumu. Međutim, ovaj put najava referenduma primljena je sa puno manje neizvjesnosti jer ga jedna članica ne može blokirati. U slučaju da Irci odbiju ugovor na referendumu, ne bi imali pravo na pomoć iz Evropskog stabilizacijskog fonda, koji je namijenjen za pomoć zemljama euro zone koje se nađu u financijskim teškoćama. Ugovor će u cjelini vrijediti u eurozoni, a mogu mu se pridružiti i zemlje koje nemaju euro.

Politička gesta

Konačno, u članu 16. Ugovora predviđeno je da se, u periodu od pet godina nakon stupanja na snagu i u zavisnosti od procjene njegove implementacije, sukladno važećim Ugovorima EU  poduzmu aktivnosti kako bi se supstanca Ugovora ugradila u pravni okvir Evropske unije. Podsjetimo se, na sličan način su šengenski propisi u okviru  Protokola na Ugovor iz Amsterdama  postali dio Aquis Union-a. tj pravne stečevine Evropske unije.

Ugovor treba tumačiti kao jedan korak naprijed u sprečavanju nastanka recidiva sadašnje situacije u eurozoni. Također, ovaj Ugovor se može shvatiti i kao jedna svojevrsna politička gesta da se vrati povjerenje u EMU. Što se tiče aktuelne dužničke krize ona se prije svega treba rješavati direktnim mjerama unutar „inficirane“ države putem različitih mjera vanjske finansijske podrške. No, sudeći prema najavi kreatora ovog ugovora oporavak od dužničke krize će još potrajati zato ne treba ništa prejudicirati.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike Piše
POPULARNO