Predizborne koalicije-rješenje za BiH

Sarajevo februara 1994. godine (AFP)

Piše: Prof. dr. Omer Ibrahimagić

Ove godine se navršava dvadeset godina nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine. Obično u okviru ovakvih jubileja svode se bilansi postignutog i onog što se nije uspjelo postići. U ovih dvadeset godina Bosna i Hercegovina je postala subjektom međunarodnog prava. Kao subjekt međunarodnog prava imala je pravo da postane članica Organizacije ujedinjenih nacija, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, kao i članica svih drugih međunarodnih organizacija i agencija…

U ovih dvadeset godina nezavisnosti i suverenosti BiH u praksi se potvrdilo da se na dosadašnji način ne može s uspjehom upravljati Bosnom i Hercegovinom.

Ovakav pristup koji danas ima većinski narod, koji ima vlast na teritoriji kojom upravlja, suprotan je političkoj kulturi i tradiciji Bosne i Hercegovine, jer ona nikada u historiji nije dijeljena po etničkom kriteriju u pogledu administrativno-teritorijalne organizacije unutar Bosne i Hercegovine.

Položaj čovjeka

U Bosni se ne mogu primjenjivati tuđi modeli koji poznaju homogene sastave pripadnika jedne vjere, kao u Holandiji; jedne etničke zajednice, kao u Belgiji ili jedne jezičke grupe kao u Švicarskoj. U Bosni i Hercegovini sve tri etničke zajednice (Bošnjaci, Srbi, Hrvati) su raspršene po cijeloj BiH i nikada se ni jedna oblast ili okrug, srez ili općina, nije eksluzivno smatrao samo srpskim, samo bošnjačkim ili samo hrvatskim, niti je na toj osnovi bivala uspostavljena mononacionalna vlast jednog od tri bosanska naroda.

Čak ni općine koje je apsolutno nastanjivao jedan od tri naroda, nisu se nikada smatrale ekskluzivno općinama samo tog naroda, jer i najmanjem broju pripadnika druga dva naroda u tamošnjoj općini nije bilo „tijesno“ živjeti jer je uživao sva prava koja su imali i njegovi sugrađani iz većinskog naroda.

Ustavom se mora osigurati da je položaj čovjeka, pa prema tome i građanina pojedinačno, kao i građanina kao pripadnika bilo kojeg etnikuma najpovoljniji kada i on sam, a ne samo vlast, toleriše razlike u mišljenju, govoru i načinu života drugog i drukčijeg. To je ono što se naziva političkom kulturom ponašanja. Trebamo predstojećim ustavnim promjenama odbaciti orvelovsku sliku „čizme koja gazi ljudsko lice vječno“ ako je ono iz drugog a ne svog naroda. To ćemo moći postići primjenom BOSANSKOG MODELA organizacije državne, regionalne i lokalne vlasti, kojeg karakteriše mješovita primjena principa građanske i konsocijacijske komponente u organizovanju demokratske vlasti.

Osnovnu bit tog modela čini zamjena dosadašnjih partnerskih oblika postizbornog udruživanja političkih stranaka koje će činiti parlamentarnu većinu, koalicionim predizbornim udruživanjem političkih stranaka, koje će se na izborima natjecati, koja će koalicija dobiti mandat birača da upravlja od općine, preko kantona i entiteta do državnog parlamenta.

U čemu se izražava suština predizborne koalicije?

U tome što koalicija nudi multietničku zajedničku listu kandidata proporcionalno popisu stanovništva iz 1991. godine. Šta se time dobija? Dobija se ravnopravno učešće svih etničkih grupa u vršenju vlasti na svim nivoima. Drugo, što za listu neće glasati Bošnjaci za svoje predstavnike, Srbi za svoje predstavnike, Hrvati za svoje predstavnike, već će glasati građanin Bošnjak, građanin Hrvat, građanin Srbin, građani pripadnici nacionalnih manjina, za zajedničku listu na kojoj se nalaze i njihovi politički predstavnici u vlasti i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci, i predstavnici nacionalnih manjina. Oni dakle glasaju za jednu od dvije ili više ponuđenih multietničkih listi. Prednost ovog modela je što se građani izjašnjavajući se za jednu od koalicionih multietničkih listi izjašnjavaju i za njen koalicioni program koji se ima namjeru realizirati u naredne četiri godine, ako pobijedi na izborima.

Nije utopija

U čemu je još prednost predizbornog koaliranja političkih stranaka, što koalicija koja dobije izbore može u roku 15 dana od proglašenja pobjede konstituirati parlamentarnu većinu i izabrati vladu.

Za primjenu ovog modela nije potrebno mijenjati današnji Ustav BiH i ustave entiteta i kantona i statute općina, već u postojeći Izborni zakon treba unijeti sljedeću odredbu koja glasi:

“Stranke i koalicije na izbore izlaze sa multietničkom listom proporcionalno sastavu stanovništva izborne jedinice prema popisu iz 1991. godine“.

Ovo nije utopija. Ovakvo rješenje je u skladu sa Aneksom 7 Dejtonskog sporazuma, samo što se ono nije poštovalo u pogledu sastava zakonodavne vlasti, već samo izvršne i sudske. Šta se još dobija primjenom BOSANSKOG MODELA građanske i konsocijacijske demokratske vlasti? Dobija se poništavanje političkih efekata etničkog čišćenja i tzv. humane etničke homogenizacije stanovništva i njihovog prisilnog raseljavanja i iseljavanja u BiH i izvan nje. To će širom otvariti vrata za povratak svih raseljenih i prognanih na svoja ranija ognjišta. A to znači imati mirnu i prosperitetnu Bosnu i Hercegovinu!

Ono što baca sjenu na ovu dvadesetogodišnjicu obilježavanja nezavisnosti i suverenosti BiH jeste što se neće obilježiti jednako svečano na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.

Političko jedinstvo

Snage koje su bile protiv nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. godine i danas nakon 20 godina osporavaju 1. mart, mada je tog dana potpuno legitimno izražena politička volja 2/3 građana Bosne i Hercegovine da Bosna bude nezavisna i suverena država. Iako je njihova politika već 1992. bila poražena rezultatom referenduma, tada te snage nisu htjele da priznaju očigledan politički poraz, računajući da će ga anulirati svojom ogromnom vojnom premoći agresijom na BiH, da time svoj politički poraz pretvore u vojničku pobjedu poništavanjem bosanske državnosti njenom podjelom i uništavanjem Bosanaca i Hercegovaca kao bosanskog političkog naroda, posebno Bošnjaka.

Te snage se još i danas žilavo suprotstavljaju historijskoj činjenici da je Bosna i Hercegovina nezavisna i suverena država, koju je priznao čitav svijet, na putu da kao takva ispuni uslove za ulazak u Evropsku uniju. Ona bi time definitivno postigla toliko potrebno političko jedinstvo zemlje i ljudi uz poštivanje bogatstva etno-kulturnih i konfesionalnih razlika među svojim građanima, koji će, čini se,  prvo postati Evropejci, a tek potom Bosanci.

To daje nadu da ćemo svi jednog dana zajedno obilježavati 1. mart kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere. 



Više iz rubrike Piše
POPULARNO