Refleksije Milanovićeva posjeta BiH

Piše: Davor Gjenero

Hrvatski premijer Zoran Milanović u svoj je prvi službeni posjet u inozemstvo otputovao tek dva mjeseca nakon što je uspostavio Vladu, a razlog tome je, prema diplomatskim kuloarima u Zagrebu, to što je od početka bilo čvrsto odlučeno kako će prvo putovati u Sarajevo, a u glavnom gradu BiH dugo nije imao formalnog sugovornika, jer je tek netom sastavljeno državno Vijeće ministara.

Milanović je, doduše, bio na Opernballu u Beču, na poziv Waltera Faymanna, ali to nije bio službeni posjet Austriji, već na poziv austrijskoga socijaldemokratskog kancelara europskoj „rijetkoj zvjerki“, novom premijeru iz socijaldemokratskih redova, izabranom u vrijeme kad gotovo cijelom Europskom unijom vladaju konzervativci.

Iako je odluka o tome da Sarajevo bude prva metropola, koju posjećuje, donesena davno, Milanović je očito odlučio da u BiH ne putuje niti kao socijaldemokratski lider, niti kao „državnik – vizionar“, nego kao pragmatični predsjednik Vlade. Riječ je, očito, djelomice o „podjeli posla“ unutar hrvatskoga državnog vodstva.

Kako god iz Zagreba i Sarajeva gledali na sukob, koji je nastao vezano uz sastavljanje vlade Federacije, krajnje je vrijeme da se preko toga prijeđe. Milanović ne griješi što odbija razgovarati o načinu sastavljanja federalne vlade, ali je šteta što nije nađen način kako obnoviti njegov dijalog s Lagumdžijom. Kao što su za spor obično suodgovorne obje strane, tako obje strane moraju naći snage nadići ga.

Ipak, Milanović je drugog dana posjeta BiH, razgovorima s političkim predstavnicima „Hrvatskog narodnog sabora“ zakoračio rubom političke korektnosti. Tek će se, naime, kroz neko vrijeme vidjeti je li u Mostaru održao onu razinu izbjegavanja „tutorstva“, što ju je obećao u Sarajevu i hoće li mu uspjeti izbjeći zamke što će mu ih „stari lukavci“ i Dodikovi saveznici nastojati podmetnuti.

Interes BiH

Potiskivanje stranačkoga i „državničko – vizionarskog“ pristupa u korist pragmatičnoga, svakako, ima velike prednosti. U Hrvatskoj kao da je bilo zaboravljeno da je do punopravnog članstva u EU preostala samo godina i četiri mjeseca, a da ta situacija, osim političke stabilnosti i nekih ekonomskih dobrobiti, nosi i određene troškove. S druge strane, u susjedstvu kao da nisu svjesni da time granice Hrvatske postaju granicama Europske unije. Vlada, koja bi u Sarajevu zastupala nekakav „ekonomski nacionalizam“ (jednako kao i vlade u Beogradu, Podgorici i Skopju), mogla bi iskoristiti situaciju i hrvatskim proizvodima nametnuti carinske barijere i tako hrvatsku privredu potisnuti sa svojih tržišta.

Međutim, BiH je interes maksimalno omekšavanje hrvatske granice za njene državljane. U narednoj godini valja uspostaviti sporazume, koji će pojednostavniti prijelaz granice za državljane BiH, kako bi ta privilegija, u trenutku kad Hrvatska postane članicom Unije, postala dijelom „acquisa“ – zajedničke europske pravne baštine. O ova dva problema prethodne vlade uopće nisu razgovarale, što je do neke mjere i logično, jer se on zapravo otvorio završetkom hrvatskih pristupnih pregovora. Međutim, ostala neriješena pitanja vuku se više od petnaest godina, a moglo bi ih se jednostavno riješiti samo ako se u pregovore uđe s namjerom da se zaštite vlastiti interesi, ali da pritom ima razumijevanja i za interese druge strane.

Time što počinje rješavati „pragmatična pitanja“ Milanović, očito, u Hrvatskoj preuzima dosta velik politički rizik i šalje poruku da je spreman slomiti otpor skupina koje su se nametnule u Tuđmanovo vrijeme.

Pitanja, poput „schengenskog koridora“ mimo Neuma, naime, nisu pitanja koja bi se rješavala „igrom nulte sume“, nego je riječ o tipičnoj igri s pozitivnim rezultatom (plus plus game), jer se to pitanje rješava u paketu sa statusom BiH u Luci Ploče i njenim pravom na koridor od te luke do državne granice.

Hrvatska do danas nije uspjela ratificirati Sporazum Ploče-Neum, a da bi ga se izbjeglo, Sanaderova je vlada odlučila graditi most Komarna-Pelješac kako bi dubrovačko područje teritorijalno povezala s ostatkom Hrvatske. Razlog za suludu investicijsku odluku bio je interes nekih koruptivnih skupina, koje nastoje vlasnički ovladati lukom Ploče, pa im na svaki način ne odgovara raščišćavanje odnosa Hrvatske i BiH, vezane uz vlasništvo i režim korištenja lukom.

Time što počinje rješavati „pragmatična pitanja“ Milanović, očito, u Hrvatskoj preuzima dosta velik politički rizik i šalje poruku da je spreman slomiti otpor skupina koje su se nametnule u Tuđmanovo vrijeme, lagodno preživjele Račanovu administraciju i „stjerale je u kut“, a onda dodatno ojačale u Sanaderovo vrijeme.

Politička hrabrost, naime, ponekad može biti vezana uz ono što se čini posve očekivanim, za što će u ovom slučaju Milanović imati široku potporu javnosti, ali ne i moćnih aktera iz pozadine. Ti moćnici iz pozadine na hrvatskoj su strani dosad ograničavali dobre namjere vezane uz odnose s BiH nekolicine aktera, poput premijera  Račana i predsjednika Mesića, na primjer.

Čini se da su tek reforma Hrvatske, provedena tijekom pristupnoga procesa, jačanje načela vladavine prava i stvaranje protukorupcijske klime stvorili preduvjete za nastup aktera koji će odnose sa Sarajevom pokušati rješavati pragmatično, ne skrivajući nemoć iza „velikih vizija“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera