Priča o dva putovanja i rasnim razlikama

Piše: Joseph Nevins

Tragično nasukavanje Costa Concordije i dramatični prizori ogromnog, luksuznog kruzera prevrnutog pored toskanske obale sredinom januara privukle su veliku medijsku pažnju. U vrijeme kada je potvrđena smrt 17 ljudi i nestanak još 15, od oko 4.200 putnika i posade, velike medijske kuće – kao što su New York Times, Los Angeles Times i CNN – objavljivale su na desetine izvještaja o ovoj katastrofi. Mjesec kasnije, nastavlja se izvještavati o nesreći.

Uporedite medijsku pažnju sa onom koju je privuklo još jedno putovanje brodom, mnogo bliže nama ovdje u Sjedinjenim Državama, a koje se također kobno završilo – potonuće bezimenog broda blizu obale Dominikanske Republike. Četvrtog februara, brodić u kojem je bilo najmanje 70 migranata koji su se nadali da će stići do obližnje američke polu-kolonije Portoriko, ubrzo je zapao u nevolju nakon što je isplovio iz dominikanskog grada Nague. Zbog velikih talasa, brodić se raspao i potonuo.

Preživjeli su kazali da su se putnici pokušali držati nekoliko kontejnera za gas, koje su koristili kao spasilačke naprave. Neki su proveli osam sati plutajući morem, te tako zadobili opekotine od sunca prije nego što su ih ribari spasili. Najmanje 52 migranta su se utopila, a potraga za tijelima je sada i službeno okončana.

Za razliku od slučaja Costa Concordije, gore navedeni dnevni listovi su ignorirali ovu posljednju tragediju, dok je portal CNN-a prenio samo kratak izvještaj nakon što se nesreća dogodila. Dok su neki mediji prenijeli agencijske izvještaje kobnog putovanja, to zapravo nije ni bila vijest.

Najmanje jedan preživjeli najskorije tragedije već je proveo prilično vremena živeći i radeći u Sjedinjenim Državama, tačnije u New York Cityju. On je jedan od sve većeg broja ljudi istjeranih iz Sjedinjenih Država. 

Pažnja koja je ukazana stradanju ljudi među kojima su skoro svi bili bogati turisti iz zapadne Evrope zasjenila je onu ukazanu utapanju desetina ilegalnih dominikanskih migranata, te oslikava svijet apsolutne nejednakosti i nepravde. Pokazuje kako je „problem granice boje“ – globalne rasne podjele koju je W.E.B. DuBois tako moćno osudio u svojoj knjizi iz 1903. „Duše crnačkog naroda“ kao „problem 20-og stoljeća“ – i danas vrlo aktuelan.

Duga je historija stradanja povezana sa opasnim putovanjima migranata koji ilegalno pokušavaju stići do Portorika iz Dominikanske Republike kroz prolaz Mona, koji agencija Associated Press opisuje kao „prolaz dug oko 160 kilometara, koji se smatra opasnim čak i za iskusne mornare s modernom opremom“.

U izvještaju Los Angeles Timesa, napisanom 12. maja 1998. godine, spominju se „ljudske kosti razbacane po plićaku i otočićima između dominikanske i portorikanske obale“. U novembru 2003. godine, američka obalna straža procijenila je da je tokom prethodne tri godine najmanje 300 ljudi smrtno stradalo ili nestalo – a cifra je sigurno veća od toga – prilikom prelaska prolaza Mona.  

Dupli standardi

Jedan od najgorih incidenata desio se u augustu 2004. Tokom posebno užasnog putovanja, 47 putnika je nestalo na moru, dok je još osmero preminulo nakon što su ih spasile dominikanske vlasti.

Još jedna nesreća se desila 2008. godine, kada je 29 ljudi umrlo od dehidracije i izloženosti suncu nakon što su ih morske struje nosile dvije sedmice. Neki preživjeli bili su primorani na kanibalizam. Prošlog decembra, prevrnuo se brod sa 100 putnika blizu obale Nague. Tijela tri migranta su izvučena iz vode, dok 27 njih nikada nije pronađeno.

Najmanje jedan preživjeli najskorije tragedije već je proveo prilično vremena živeći i radeći u Sjedinjenim Državama, tačnije u New York Cityju. On je jedan od sve većeg broja ljudi istjeranih iz Sjedinjenih Država. Prema navodima Davida Brothertona i Luisa Barriosa u njihovoj nedavno objavljenoj knjizi, Protjerani u domovinu, vlada SAD-a je uhapsila i deportirala između 30.000 i 50.000 ljudi dominikanskog porijekla u protekloj deceniji, u ime narodne i nacionalne sigurnosti, kategorija koje se naizgled stalno šire.

Veliki broj njih se odluči na konačni povratak kućama preko Portorika, pišu Brotherton i Barrios, uglavnom brodovima iz Nague. Pošto su mnogi napustili domovinu kada su bili mladi, čak mala djeca, često imaju snažne i dugogodišnje veze sa Sjedinjenim Državama – i u najboljem slučaju slabe veze sa Dominikanskom Republikom. Stoga nije neobično da deportacija izazove razdvajanje roditelja od djece, koja su uglavnom američki državljani. Zbog takvih faktora, uz siromaštvo koje muči većinu Dominikanske Republike, deportirani ljudi nemaju mnogo izbora osim da riskiraju živote kako bi se „ilegalno“ vratili u zemlju koja je zapravo njihova domovina.

Efektivno zakopavanje posljednje epizode smrti migranata iz Dominikanske Republike u masovnim medijima je dio njihovog ubijanja. Dajući ovoj priči … sasvim neadekvatnu pažnju … mediji doprinose onome što je dovelo do kobnog puta.

DuBois je jednom napisao da „biti bijelac znači zauvijek biti vlasnik zemlje. Amin.“ Nije iznenađujuće da smrt „vlasnika“, utjelovljenih većinom preminulih i nestalih putnika Costa Concordije, zaokuplja toliku pažnju. U međuvremenu, sudbina nebijelih dominikanskih putnika pada u zaborav.

Oni koji su primorani da riskiraju živote kako bi stigli na mjesta gdje postoji relativna društvena i biofizička sigurnost su „u vlasništvu“ – za razliku od onih koji traže užitak i koji mogu putovati kada i gdje požele. Njihova mobilnost preko međunarodnih granica, pogotovo onih koje dijele bogate od siromašnih, bijelce od nebijelaca, „vlasnike“ od protjeranih, je vrlo ograničena. Zaista, često je i nasilno odbijena.

Potreba za emigracijom

Morska granica između Dominikanske Republike i Sjedinjenih Država je umnogome slična onoj između Sjeverne Afrike i Evropske unije, ili SAD-a i Meksika: ona odražava  i pomaže pri stvaranju privilegiranih i ugroženih mjesta i ljudi. Kao takva, predstavlja veze i podjele između onih kojima je podaren život i onih kojima je dodijeljeno carstvo smrti – i sve stanice između ekstrema nepravde.

Dominikanska Republika, zemlja čije su nevolje umnogome izazvale Sjedinjene Države, leži blizu ugroženog kraja ovog spektra. Historijski, Sjedinjene Države pomagale su autoritarnim vladama, a zatim upadale i okupirale njihove zemlje. U skorijoj prošlosti, Washington je skovao zavjeru s elementima vladajuće klase da uspostavi neoliberalne ekonomske sisteme.

Radeći to, Sjedinjene Države pomogle su pri stvaranju baš onih uvjeta koje život u Dominikanskoj Republici čine tako teškim za toliko mnogo ljudi, te koji izazivaju tako veliku potrebu za emigracijom.

Kada se ova potreba provede u djelo, u vrijeme sve strašnijeg djelovanja američkog ministarstva migracija i granične policije, za ugroženu klasu Dominikanaca, migracija je bukvalno sve češće pothvat kojim prkose smrti.

S obzirom na to, efektivno zakopavanje posljednje epizode smrti migranata iz Dominikanske Republike u masovnim medijima je dio njihovog ubijanja. Dajući ovoj priči, u najboljem slučaju, sasvim neadekvatnu pažnju, te zamagljujući povezane i istinske nepravde koje odavno određuju tok američko-dominikanskih odnosa, mediji doprinose onome što je dovelo do kobnog puta. Istovremeno se povećava vjerovatnoća da će se slična tragedija ponoviti – u prolazu Mona i drugdje duž globalne granice boja.

Joseph Nevins je profesor na Vasser College u američkoj saveznoj državi New York i autor knjiga o migraciji i američkoj politici prema migrantima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera