(Ne)izvjestan kandidatski status Srbije

Nesumljivo je da bi pozitivna odluka Brisela dovela do pobjede vladajuće koalicije (EPA)

Piše: Adnan Mahmutović

Bliže se 1. i 2. mart kada će se šefovi država i/ili vlada država članica EU na sastanku Evropskog vijeća u Briselu, pod tačkom III – Druga pitanja, izjasniti o tome da li će Srbija postati četvrta zemlja Zapadnog Balkana kojoj je odobren status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji.

Kao što je poznato, na prethodnom samitu, šefovi država i vlada zemalja članica EU 9. decembra 2011. godine konstatovali su da je Srbija ostvarila značajan progres na ispunjavanju političkih kriterija koje je definisalo Evropsko vijeće 1993. godine u Kopenhagenu i uslova iz Procesa stabilizacije i pridruživanja, kao i da je postigla puni i zadovoljavajući nivo saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.

Međutim, na zahtjev Njemačke i još nekih zemalja, zbog nedovoljnih napora Beograda da se unaprijedi dijalog sa Kosovom, Evropsko vijeće je tada prolongiralo donošenje odluke o odobrenju statusa kandidata za mart 2012. godine. Zapravo su akcije kosovskih Srba, u kojima su stradali njemački pripadnici KFOR-a  i njihovo zaprečavanje saobraćajnica, te porast nacionalizma sa obje strane bili glavni argument za Angelu Merkel da se odluka o tome prolongira za dodatnih tri mjeseca.

Interesantno je da su akcije kosovskih srba u mnogome podsjetile na one koje su neposredno prije rata  poduzimali kosovski Albanci u periodu 1998-1999. godine.

Pod ‘pritiskom’

Od 2000. godine i demokratskih promjena Srbija je načinila značajan zaokret prema procesu evropskih integracija što je rezultiralo vidljivim poboljšanjem međusobnih odnosa Beograda i Brisela.

U deceniji iza nas (2000-2010), Srbija je ostvarila najznačajnije odnose  trgovinske razmjene upravo sa Evropskom unijom 56%, dok je primjerice taj isti odnos sa Ruskom federacijom na nivou od 10%.

U istom periodu Evropska unija je sa oko dvije milijarde bespovratne pomoći ujedno i najveći donator koji podržava političke i ekonomske reforme u Srbiji.

Pod „pritiskom“ ovakvih pozitivnih impulsa Srbija je postigla zadovoljavajući napredak u političko-pravnom smislu. Uspostavljena je Agencija za borbu protiv korupcije, te Visoko sudsko vijeće i Državno vijeće tužilaca. Izručenjem posljednjih optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića saradnja sa Haškim sudom je od strane  Evropske komisije po prvi puta pozitivno ocijenjena. Ovome treba dodati i spremnost Srbije da se uključi u sve regionalne projekte stabilizacije i pomirenja.

No bez obzira na pomenute uspjehe, čini se da je u ovom trenutku najsenzibilniji izazov ujedno i nepremostiva prepreka za srbijansko političko rukovodstvo, onaj koji se odnosi na budućnost Kosova.

Insistiranje nekih zemalja članica EU na rješavanju pitanja Kosova nije samo rezultat ovih dešavanja nego ono ima još jednu pozadinu. Kao što je poznato od decembra 2009. godine građanima Srbije je uveden bezvizni režim za većinu zemalja članica EU. Od tada pa do danas srbijanski imigranti konstantno su u vrhu liste zemalja čiji su državljani najveći tražioci azila u EU. U preko 11.000 zahtjeva koliko je podneseno u prošloj godini najviše je srbijanskih državljana romske populacije.

Međutim, sve je veći broj i onih koji dolaze sa prostora Kosova od kojih je najviše taj zahtjev podnijelo upravo u Njemačkoj.  

Sudeći prema izjavama srbijanskih zvaničnika vrlo je izvjesno da Srbija neće (u dogledno vrijeme) biti spremna na priznanje nezavisnosti Kosova. Doduše, bez obzira na čitanje između redova, takav zahtjev iz krugova evropskih moćnika Srbiji službeno još nije ni dostavljen.

Evropski čelnici su svjesni da je u ovom trenutku nerealno očekivati velika rješenja u tradicionalno hladnim odnosima Beograda i Prištine te u tom smislu i ne traže drastične promjene.  Zbog toga se „evropska politika“ u ovom slučaju zasniva na nekoj vrsti „step by step“ pristupa koji zahtjeva da strane pokažu spremnost na saradnju koja bi pokrenula proces sa mrtve tačke u pravcu trajnije stabilizacije prilika.

Preduvjet za značajniji progres se može očekivati tek nakon što se obje strane istovremeno okrenu prema EU kao zajedničkom cilju umjesto dosadašnjeg međusobnog „mjerkanja“. U nekom „prelaznom periodu“ moguće je očekivati da se Srbija, uz naglašavanje da ne priznaje nezavisnost Kosova, ipak deklarira kao neko ko poštuje teritorijalni integritet Kosova u administrativo-upravnom smislu, dok bi zauzvrat Priština prihvatila ograničeni vid autonomije sjevernom dijelu Kosova.

Na ovaj način bi se zaštitila srpska manjina na sjeveru, ali i istovremeno prihvatila faktička upravna vlast Prištine. Kosovo bi se podijelilo na dva entiteta, neka vrsta (ne)pravednog, prolongiranog rješenja sa kojim bi se pokušala spriječiti nekontrolisana erupcija etnonacionalizma te stvoriti platforma za dalji napredak Beograda i Prištine prema EU.

Naravno, postavlja se pitanje koliko su ovakva rješenja u dugoročnim okvirima prihvatljiva?

Bosna i Hercegovina je možda najbolji primjer da iznuđeni kompromisi ne mogu biti dovoljan oslonac na kojem se može graditi dugoročna perspektiva jedne zemlje. Percepcija ovakvih kompromisa ne ide dalje od privremenih, prelaznih rješenja kao samo jedne od stadija ili faza u procesu normalizacije ukupnih prilika.

Nadamo se da je Međunarodna zajednica iz bosanskog iskustva naučila da je prepuštanje strateškog upravljanja zemljom nedostojnim političkim elitama najjednostavnija formula za nepovratno traćenje vremena i održavanje statusa sa „zero“ učinkom.     

Ukoliko Evropsko vijeće na svom martovskom samitu ne odobri status kandidata, Srbija  će ostati na marginama evropskih integracija. To ne bi bio obeshrabrujući potez samo za Srbiju, već i za većinu ostalih zemalja Zapadnog Balkana. Ovo zbog toga jer Srbija može da bude važan pokretač pro-evropskih procesa u regiji. I to iz najmanje dva razloga. Prvo, ona je višestruko povezana sa većinom zemalja u regiji: historijski, politički, ekonomski, kulturno, etnički. Drugo, ona nosi najveće breme najosjetljivijih, problematičnih pitanja koja su u zadnje dvije decenije opteretila ovu regiju. S tim u vezi zastoj u pro-evropskim nastojanjima Srbije može da ima negativne implikacije na ukupni proces evro-integracija  u regionu, naročito u kontekstu prilika u BiH i na Kosovu.

Također, negativna odluka Evropskog vijeća vjerovatno bi se direktno odrazila na nadolazeće parlamentarne izbore u Srbiji. Tadićeva pro-evropska koalicija se ipak pokazala hrabrom da uprkos, velikim rizicima (sjećanja na ubistvo Đinđića 2003. g. još su svježa), ostvari značajan napredak u saradnji sa Haškim tribunalom.

Odluke po ritualu

Ne treba zaboraviti činjenicu da su nacionalističke političke snage još veoma moćne u Srbiji. U tom smislu odbijanje zahtjeva Srbije ne bi direktno ugrozilo sadašnju vladu koliko bi uticalo na pozitivno raspoloženje javnosti o pro-evropskoj perspektivi. Nacionalističke snage bi na taj način dobile značajan vjetar u leđa u širenju svojih anti-evropskih ideja i raspoloženja čime bi se dodatno mogla da usložni, prije svega, situacija na Kosovu, ali i uopće dovede u pitanje evropska perspektiva Srbije.  

Također, sadašnja vlada Srbije je dokazala da, svaki put kada dobije pozitivne signale iz Brisela, ima hrabrosti da poduzme krupne poteze. Zašto bi to bio problem u vezi sa pitanjem budućnosti Kosova?

Sa druge strane, nesumljivo da bi pozitivna odluka Brisela dovela do pobjede vladajuće koalicije i na taj način osigurala kontinuitet njene pro-evropske politike. Ako pak, analiziramo praksu donošenja odluka Evropskog vijeća vidimo da se one donose po nekom „ritualu“ koji se može nazvati „ odluka u posljednji čas“( najnoviji primjer je odluka u vezi Grčke). Stoga, moguće je očekivati da će se i ovdje ponoviti situacija iz 2008. godine kada je Brisel potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Srbijom  neposredno prije tadašnjih izbora.

Bilo kako bilo, Srbija je na historijskom rasputju, Evropsko vijeće će svojom odlukom usmjeriti njen daljni razvoj nadamo se da to neće značiti povratak u prošlost.

Izvor: Al Jazeera

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.



Više iz rubrike Piše
POPULARNO