Povratak Hrvatske u devedesete

Piše: Davor Gjenero

Ozbiljni beogradski liberalni intelektualci ovih su dana zabrinuti zbog sve očitijeg vraćanja svoje zemlje u devedesete. Kako aktualnoj pogodbenoj administraciji predsjednika Tadića, što ju je meko krilo demokratskog pokreta formiralo s onima koji su se doimali kao meko krilo staroga autoritarnog poretka, ističe rok trajanja, tako „mekoća“ Miloševićevih nasljednika, danas okupljenih oko Ivice Dačića, postaje sve upitnijom, a ljudi s političkim iskustvom iz devedesetih u Dačićevim političkim harangama lako prepoznaju tragove režimskoga ponašanja u nesretnima devedesetim godinama.

U Hrvatskoj su devedesete danas politički mrtve. Nedavno na izborima poražena Hrvatska demokratska zajednica (HDZ), doduše, deklarativno tvrdi kako je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji ostvarenje i političkoga sna njihova negdašnjeg vođe Franje Tuđmana, ali osim praznih floskula o Tuđmanovu navodnom europejstvu, nema niti traga dokazu o kontinuitetu. HDZ-u je Tuđman danas potreban kao „brend“ bez svakog značenja, kao dokaz kontinuiteta koji je, međutim, oslobođen od svake „vrijednosti“. Današnjem HDZ-u Tuđman služi samo tome da ne izgubi biračko tijelo koje ga je podržavalo u dvadeset godina njegova političkog djelovanja, a od Tuđmana mu je daleko važnije to da je ova stranka dio Europske pučke stranke. Zanimljivo, niti jedna druga hrvatska politička stranka do te mjere ne ističe svoje sudjelovanje u organizaciji parlamentarne frakcije Europskoga parlamenta, kao što to čini HDZ, osim možda Hrvatske narodne stranke (HNS), ali tek u toliko što je ključna kreatorica politike te stranke, sadašnja hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, već treći mandat jedna od dvoje potpredsjednika ELDR (Europskih liberalnih demokrata).

Hrvatska burleska

Pomalo komično, u razdoblju pred referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, HDZ je mobilizirao Tuđmanova sina (kojeg je aktualna predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor vratila u stranku, iako je on bio zabludio u radikalno nacionalističkoj marginalnoj opoziciji HDZ-u) da sa skupinom njemu sličnih zagovornika urotničkih teorija radikalskim glasačima u dubokoj provinciji objašnjava kako je važno da Hrvatska pristupi Europskoj uniji, da bi izbjegla iz urotom joj namijenjene „jugo-sfere“. Zloglasni šef vojne obavještajne službe (naravno, preuzet iz KOS-a) u vrijeme režima staroga Tuđmana, dugogodišnji teoretičar „kaosa“ i akter koji je najavljivao kako svijetu prijeti Treći svjetski rat koji će biti izazvan borbom za vodu, a da bi ga osovine zla mogle pokrenuti upravo na hrvatskom području, sada ima nove, posve drukčije teorije – pristupanjem EU Hrvatska je ušla u sferu donošenja ključnih odluka, a Engleska, kao tradicionalna imperijalna sila koja širi zlo Balkanom, istovremeno gubi utjecaj u Europi i završava na marginama globalnog utjecaja.

Za razliku od beogradskih liberala, kojima mora zapinjati knedla u grlu kad promatraju kako Dačić uz pomoć tabloida politički presuđuje viđenim ljudima kulturne i političke javnosti … u Hrvatskoj liberali mogu vrištati od smijeha, promatrajući Tuđmana juniora u njegovoj ulozi u hrvatskoj inačici „Smisla života Montyja Pythona“.

Ako se, dakle, tuđmanizam politički vraća u Hrvatsku, vraća se kao potpuna burleska. Za razliku od beogradskih liberala, kojima mora zapinjati knedla u grlu kad promatraju kako Dačić uz pomoć tabloida politički presuđuje viđenim ljudima kulturne i političke javnosti i miče ih s položaja u građanskom društvu, na koje su ovi došli u vrijeme demokratske Đinđićeve administracije i ostavili svoj snažan pečat na demokratskom razvitku Srbije, u Hrvatskoj liberali mogu vrištati od smijeha, promatrajući Tuđmana juniora u njegovoj ulozi u hrvatskoj inačici „Smisla života Montyja Pythona“.

Međutim, demokratska konsolidacija Hrvatske ipak nije tako čvrsta kao što se čini iz nove uloge obitelji Tuđman u nacionalnoj revoluciji. Na kulturnom polju Hrvatska se ovih dana mentalno, na daleko grublji način, našla u devedesetima. U drugoj polovici devedesetih, kad je kulturna politika režima na svaki način nastojala otežavati kontakte s drugim državama bivše Jugoslavije, a prije svega sa Srbijom, u kojoj je tada bujala kvalitetna neovisna kinematografija, neki su hrvatski neovisni filmski distributeri, naime, pristali učiniti nevjerojatnu glupost kao cijenu za „gledanje kroz prste“ od strane režimskih cenzora. Da bi novi srpski film ušao u hrvatska kina (kojih je tada, prije razdoblja multipleksa, ali i „downloadanja“ s interneta, još i bilo) distributeri su pristali „prevesti“ ih na „hrvatski“ i titlovati. Tim su postupkom distributeri zapravo ismijavali vladajuću političku kulturu i jezični purizam koji se u to vrijeme uspostavio u Hrvatskoj.

Jezik je uvijek jedan od ključnih tvorbenih elemenata nacije kao zamišljene zajednice. Suvremena nacija uspostavlja se tiskanjem knjiga, pismenošću i pretvaranjem vernakulara u službene jezike. Jezične se granice uglavnom uspostavljaju i kao granice nacije. Svaki „pristojan“ hrvatski nacionalist zato danas proklinje Gaja i ilirce, koji su kao nacionalni jezik prihvatili štokavsko narječje, a službenim jezikom nisu, na primjer, postali kajkavski ili čakavski vernakular, pa je tako otežano uspostavljanje jezičnog razgraničenja prema bošnjačkoj, crnogorskoj, ali prije svega srpskoj naciji.

Lingvistički lobi

U vrijeme oblikovanja nacije pitanje jezika uvijek je više političko nego lingvističko, a u slučaju Hrvatske jezično se pitanje – kao tvrdo političko – otvara neposredno prije svakog ciklusa „nacionalnog preporoda“ kojim se nastoji i čvrsto naglasiti granica prema susjednim nacijama. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika 1967. tako je neposredno prethodila političkom dijelu Hrvatskog proljeća, a devedesete su u Hrvatskoj bile obilježene „razlikovnim rječnikom“ hrvatskoga i srpskog jezika. Liberalni hrvatski lingvisti uvijek su se užasavali zagovora jezičnog purizma, jer je ta politička opresija nad jezikom stvorila atmosferu u kojoj su se ljudi bojali slobodno govoriti svojim materinjim jezikom, strahujući da bi mogli „pogriješiti“ i ispasti politički nepoćudnima.

Zbog prinudnog razlikovanja jezik je siromašio, a jezični puristi, koji su na osnovi političke arbitraže dobili „certifikat“ „pravih i poželjnih“ lingvističkih stručnjaka, dodatno su unakazili jezik zalaganjem za arhaična, uglavnom ruralna jezična rješenja. Unatoč političkoj snazi ovog lingvističkog lobija i činjenici da su u javnosti posve nadglasali svoje liberalne oponente, već početkom prošlog desetljeća doživjeli su potpun poraz. Premda je pravopis, koji je zagovarao ovaj tvrdolinijaški blok, imao i potporu prosvjetnih vlasti, liberali su ga pobijedili tipičnom „globalističkom zavjerom“. Microsoftov se hrvatski spell checker, naime, zasniva na modernom, a ne na arhaičnom pravopisu, a sve fantastične ideje, što su ih imali zagovornici ognjištarskog pravopisanja kako bi definirali razliku hrvatskoga u odnosu na srpski, završile su neuspjehom.

U devedesetima u Hrvatskoj nitko pametan nije vjerovao da bi netko, tko se predstavlja kako djeluje u ime građanskoga društva, mogao biti primitivniji i zadrtiji od tada nečuveno zadrte i primitivne službene politike. Ipak, sada se i to pokazalo mogućim.

U procesu pristupanja Europskoj uniji Hrvatska se obvezala uspostaviti autonomne institucije za vođenje političke kulture, upravljanje javnim medijima, gospodarenje frekvencijskim pojasom … U tim institucijama politika se trebala povući pred građanskim društvom i nevladinim organizacijama. U Hrvatskoj su se eksperimenti, u kojima je politika „svom“ „civilnom društvu“ prepuštala upravljanje nekim javnim dobrom ili javnom djelatnošću, odreda pokazali promašajem. Jedan od očitijih permanentna je kriza i propadanje javne radio-televizije, dobrim dijelom generirani i nesposobnošću programskih i upravnih tijela te javne institucije.

Slučaj „Žikine dinastije“

Ipak, najveći je šok ovih dana izazvalo drugo tijelo kvazi civilnog društva – Vijeće za elektroničke medije. Ovo tijelo, koje bi trebalo upravljati spektrom telekomunikacijskih frekvencija, uzelo si je za pravo da procjenjuje jezičnu praksu hrvatskih medija i jednu od komercijalnih televizija upozorilo da srpske filmove ne smije emitirati bez titlova s prijevodom na hrvatski. Opomena Vijeća za tu je televiziju neugodna, jer ona, u slučaju nepoštivanja ovoga ili nekoga drugoga njegova upozorenja, može biti put u gubitak koncesije. Vijeće je tako Hrvatsku vratilo u devedesete. Razlike su ipak očite. Devedesetih su titlovanjem „švercali“ kvalitetne filmove srpske kinematografije u hrvatsku javnost, a danas se raspravlja o „Žikinoj dinastiji“, dakle, dnu primitivnoga režimskog kvazihumora.

To je, naime, film čije je emitiranje bez titlova izazvalo bijes Vijeća za elektroničke medije. Kao cenzor se ovoga puta ne uspostavlja institucija političke moći, nego frakcija kvazicivilnog društva srasla s nacionalističkim političkim spektrom koji je u međuvremenu u hrvatskom parlamentu odumro (sveo se na tek sedam nacionalističko-radikalskih zastupnika), ali se politika, zbog nekakve „korektnosti“, ne usuđuje presjeći neugodnu situaciju, nego nastoji da se skandal zaboravi. Glasna nacionalistička margina vjerojatno uživa, vješto se koristeći situacijom kojom se u javnosti stvara dojam kako je ona još uvijek snažna. A i bit će snažna tako dugo dok nosioci izvršne vlasti i medijski profesionalci budu na njene pripadnike gledali kao na relevantan dio društva.
Paradoksalno, prošla je HDZ-ova administracija ovaj „razlikovni“ problem politički prevladala na daleko osjetljivijem pitanju. Naime, nakon što je administracija premijerke Kosor odlučila državama u susjedstvu, koje s Hrvatskom povezuje i jezik, pokloniti kompletan prijevod europske pravne baštine (acquis communautaire), javili su se zagovornici jezične distance prema susjedima, tvrdeći da se poklonom prijevoda acquisa Hrvatska odriče svoga jezičnog identiteta. Naime, njihova logika glasi: smatra li Vlada da je taj prijevod koristan Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, to znači kako priznaje da je u Hrvatskoj u službenoj upotrebi isti jezik kao i u ovim trima državama.

U slučaju ovog „sofizma“ bivša je administracija imala snage presjeći i pokloniti prijevode, ne mareći za primjedbe zagovornika jezičnog distanciranja. Zato je civilizacijski pad dijela, navodno, civilnog društva koje upravlja frekvencijskim spektrom još žalosniji. U devedesetima u Hrvatskoj nitko pametan nije vjerovao da bi netko, tko se predstavlja kako djeluje u ime građanskoga društva, mogao biti primitivniji i zadrtiji od tada nečuveno zadrte i primitivne službene politike. Ipak, sada se i to pokazalo mogućim.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera