Slovenska dobra vijest za Balkan

Piše: Davor Gjenero

Izborom novog predsjednika Srbije u maju ove godine započeo je proces promjena aktera na vrhu u zemljama regije. Poraz predsjednika Tadića na prijevremenim predsjedničkim izborima, koje je raspisao istovremeno s parlamentarnima i lokalnima, kako bi „sponzorirao“ svoju Demokratsku stranku i poboljšao njen izborni rezultat, bio je do neke mjere iznenađenje i u regiji je izazvao određenu mjeru zebnje.

Rezultat predsjedničkih izbora u Sloveniji – poraz predsjedničkog kandidata, koji se kandidirao na isteku svoga prvog mandata, ali i pobjeda bivšeg premijera, kojem se prije tek nešto više od godine dana „raspala“ Vlada, koju je vodio i koji je ostao bez povjerenja Parlamenta – bio je iznenađenje samo za one koji ne poznaju odnose u slovenskoj političkoj areni i dominantnu slovensku političku kulturu.

Uvjerljiva pobjeda

Za razliku od tijesne pobjede Tomislava Nikolića u drugom krugu, pobjeda Boruta Pahora bila je više nego uvjerljiva i više nego dvotrećinska. Kao što se ove dvije pobjede razlikuju „tehnički“, tako se razlikuju i svojim utjecajem na regionalne političke odnose.

Nikolić je, doduše, zbog nerazjašnjene pogreške Europske komisije, europsku čestitku za pobjedu na izborima primio prije nego što su biračka mjesta u Srbiji bila zatvorena, ali je zebnja zbog njegove pobjede među zapadnim saveznicima ostala kao svojevrsna konstanta. Pobjeda Pahora u Sloveniji, pak, dočekana je izrazito srdačno i od strane američke i od strane europskih diplomacija.

Dosadašnji predsjednik Danilo Turk tijekom svoga petogodišnjega predsjedničkog mandata nije ostavio apsolutno nikakva traga niti u europskoj niti u regionalnoj politici. Europski su diplomati njegovu misiju s podsmijehom opisivali kao onu koja je usmjerena samo na to da nakon dva mandata u Ljubljani, kao krunu karijere, dobije visok položaj u strukturi Ujedinjenih naroda.  

Turk je prije svoje slovenske predsjedničke epizode bio pomoćnik glavnog tajnika UN-a, a budući da nakon mandata Ban Ki Moona mjesto glavnog tajnika UN pripada bloku zemalja Srednje i Istočne Europe (onom istom iz čije je kvote Vuk Jeremić izabran za ovogodišnjega predsjedavajućeg Generalne skupštine UN-a), Turkova je ambicija bila usmjerena upravo na ovaj visoki međunarodni položaj.

Iako po obrazovanju međunarodni pravnik, Turk nije političar koji bi dobro poznavao mehanizme kreiranja zajedničkih politika Europske unije i snalazio se u njima. Kao što nije sudjelovao u stvaranju zajedničke europske vanjske politike, tako nije sudjelovao niti u oblikovanju slovenske politike prema susjedstvu. Angažirao se samo u graničnom sporu s Hrvatskom, koji se toliko zaoštrio da je doveo do slovenske blokade hrvatskih pristupnih pregovora.

Dosadašnji predsjednik Danilo Turk tijekom svoga petogodišnjega predsjedničkog mandata nije ostavio apsolutno nikakva traga niti u europskoj niti u regionalnoj politici. Europski su diplomati njegovu misiju s podsmijehom opisivali kao onu koja je usmjerena samo na to da nakon dva mandata u Ljubljani, kao krunu karijere, dobije visok položaj u strukturi Ujedinjenih naroda.  

Svojim je stavovima i „kreativnom interpretacijom“ međunarodnoga prava sukob samo zaoštravao, odnoseći se prema susjednoj državi izrazito „s visoka“. Kad je sam sumirao svoj mandat, ustvrdio je da se u međunarodnim odnosima trudio „povećavati ugled Slovenije“, a u sporovima s Hrvatskom to ustrajanje na „zaštiti ugleda“ odražavalo se u upozorenjima Hrvatskoj da ona mora „poštivati“ članicu Unije i u pregovaračkom procesu ispunjavati sve pred nju postavljene zahtjeve.

‘Old boys’

Turkova pozicija predsjednika Republike u proteklom je razdoblju bila ključna poluga skupine „old boys“, utjecajnih ekonomskih i političkih donosilaca odluka, koji djeluju „iz pozadine“, a među kojima je Milan Kučan, bivši slovenski predsjednik, najutjecajniji i najprepoznatljiviji akter. O negativnoj ulozi „stričeva iz sjene“, kako ih je nazvao Pahor, koji su destabilizirali i njegovu Vladu lijevog centra, kako bi otvorili manevarski prostor za političku afirmaciju – eufemistički rečeno „kontroverznoga“ – ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića, u Sloveniji se uglavnom raspravljalo u unutarnje-političkom kontekstu, a malo se govorilo o negativnoj ulozi te skupine na regionalni položaj Slovenije.

Osim što je ova skupina generirala slučaj „Ljubljanska banka“ i neke druge slične primjere političke sebičnosti, koji su ostavili trajan negativni pečat na slovenskoj političkoj poziciji u regiji, ona je uspostavljala i vrlo neugodne nevidljive lobističke veze s akterima koji bitno destabiliziraju regiju.

Najgori i najočitiji primjer takve uloge već je pomalo zaboravljeni izvještaj bivšeg predsjednika Kučana o stanju u Bosni i Hercegovini. Pahorova ga je Vlada, u vrijeme dok su Pahor i njegovi socijalni demokrati bili još pod snažnim Kučanovim utjecajem, angažirala kao svog specijalnog izvjestitelja o BiH, nastojeći ga pretvoriti u specijalnog izvjestitelja Europskoga vijeća. Kučan je u svom izvještaju opisao stanje u BiH, na kraju sugerirajući da, ako nije moguće postići suglasnost naroda BiH o zajedničkoj državi, valja razmisliti i o njenoj disoluciji. Ovaj izvještaj, prezentiran i ključnim policy makerima Europske unije i utjecajnim akterima, političarima i think-tankovima u SAD-u, uglavnom je nailazio na muk ili na otvoreno negodovanje.

Svatko tko poznaje odnose na Balkanu lako će, pak, prepoznati lobističku povezanost Kučanova kruga i krugova oko Milorada Dodika, kome je ovakav Kučanov izvještaj maksimalno pogodovao.

Turkovim porazom taj je slovenski „politički kružok“ ostao u svojevrsnoj izolaciji, bez realnog utjecaja na donošenje nacionalnih političkih odluka. S druge strane, Borut Pahor je političar s iskustvom djelovanja u europskim forumima. Kao predsjednik Parlamenta u vrijeme slovenskih pristupnih pregovora, poznaje procedure vezane uz politiku proširenja EU-a. Nakon toga bio je europarlamentarac s relativno velikim utjecajem u socijaldemokratskoj parlamentarnoj frakciji, a kao šef slovenske Socijaldemokratske stranke dugo je sudjelovao i u koordinacijama Europskih socijalista.

‘Željezna zavjesa’

U svojstvu predsjednika Vlade tri je godine djelovao kao član Europskog vijeća. Svjestan je da bez utjecaja na prostoru bivše Jugoslavije Slovenija nema šansi uspostaviti bilo kakav relevantan utjecaj u briselskim forumima, čiji je mentalitet i način djelovanja dobro upoznao.

Kao premijer, pokušao je, 2009. godine, zajedno sa hrvatskom kolegicom Jadrankom Kosor, zemlje Zapadnoga Balkana organizirati po uzoru na Višegradsku inicijativu. Mađarski je predsjednik Arpad Gonc 1991. godine stvorio savez s Poljskom i tadašnjom Češko-Slovačkom o zajedničkoj pripremi za članstvo u EU-u. Tri, a poslije četiri zemlje članice inicijative, dogovorile su se da svoju suradnju koncentriraju na pitanja pristupnih reformi i da u tome tvore čvrsto savezništvo, a da pritom zanemare sva međusobna otvorena pitanja.

Kučan je u svom izvještaju opisao stanje u BiH, na kraju sugerirajući da, ako nije moguće postići suglasnost naroda BiH o zajedničkoj državi, valja razmisliti i o njenoj disoluciji. Ovaj izvještaj, prezentiran i ključnim policy makerima Europske unije i utjecajnim akterima, političarima i think-tankovima u SAD-u, uglavnom je nailazio na muk ili na otvoreno negodovanje.

Savez je bio otvoren i Hrvatskoj i Sloveniji, ali su tadašnji predsjednici Tuđman i Kučan ocjenjivali da je demokratski deficit ovih država, koje su bile iza „željezne zavjese“, daleko veći od hrvatskoga i slovenskog, pa da je njihovim zemljama takva suradnja nepotrebna.

Hrvatska je tu tvrdoglavost platila time što tek sad pristupa EU-u, a Slovenija je zbog toga kasnila u članstvo u NATO savezu. Uspješne nove demokracije svoje su savezništvo očuvale i kao članice EU-a, pa danas unutar Europskog vijeća imaju formalno jednak broj glasova kao i dvije vodeće članice EU-a: Njemačka i Francuska.

Proces suradnje, koji je Pahor inicirao 2009, nije zaživio, ali možda mu se u novim okolnostima otvori nova šansa. Predsjednik Tadić tada je odbio tu inicijativu, jer se njome i Kosovo tretiralo kao ravnopravna članica. Sada predsjednik Nikolić nema manevarskog prostora za odbacivanje takvih inicijativa, a situacija hrvatskog predsjednika Josipovića takva je da i on mora naći neki novi regionalni sadržaj rada, jer nakon Tadićeva odlaska nije u regiji ostvario ništa novo.

Tektonske promjene

Doduše, valja imati na umu i to da u proljeće istječe drugi, dakle, posljednji, mandat crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića, a ubrzo će se pokazati hoće li predsjednica Kosova Atifete Jahjaga preživjeti tektonske promjene koje u tamošnjoj političkoj areni izaziva povratak Ramusha Haradinaja.

Savez je bio otvoren i Hrvatskoj i Sloveniji, ali su tadašnji predsjednici Tuđman i Kučan ocjenjivali da je demokratski deficit ovih država, koje su bile iza „željezne zavjese“, daleko veći od hrvatskoga i slovenskog, pa da je njihovim zemljama takva suradnja nepotrebna.

U zemljama Zapadnog Balkana došlo je do velikih smjena na vrhu, a u takvim uvjetima potrebno je mnogo vještine za uspostavljanje nove komunikacijske mreže. Čini se da bi novi slovenski predsjednik mogao biti sposoban preuzeti ulogu lidera u izgradnji takve mreže.

Zato je promjena u Sloveniji dobra vijest za cijeli Zapadni Balkan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera