Prvi ustav Arapskog proljeća
Piše: Larbi Sadiki
Gotovo bez razlike zapadni mediji su nastavili novousvojeni egipatski ustav opisivati kao “kontroverzan”. Što se izgradnje institucija tiče, peti egipatski ustav nije bez pozitivnog sadržaja u pogledu prava zagarantiranih novim dokumentom.
Koje su neke od ključnih pozitivnih stvari u novog egipatskom ustavu? Prvo, spomenimo aspekte koji bi trebali biti izbjegnuti u Libiji i Tunisu.
Taktike udaljavanja glasača
Egipatski put ka izgradnji institucija opisuje status ove najmnogoljudnije arapske države kao mjesta demokratske eksplozije u proteklih 18 mjeseci: dva referenduma i tri izbora održana u više faza, a Egipćani će ponovo izaći na izbore u februaru 2013. kako bi izabrali novi parlament po novom ustavu. Po svim standardima, ovo je demokratski debi neuporediv sa susjednim državama Arapskog proljeća – Libijom, Tunisom i Jemenom.
Gotovo dvije trećine onih koji su odlučili glasati prihvatili su novi ustav. Taj trend je bio zabilježen već neko vrijeme. Do sada, čini se da su islamisti u uzlaznom trendu, pobjeđujući na izborima za donji dom (Narodna skupština), gornji dom (Vijeće Šura) i dva referenduma, a koji je počeo u martu 2011. sa mini ustavom privremeno usvojenim pod podrškom sada raspuštenog Vrhovnog vijeća oružanih snaga (SCAF).
Ne može se očekivati da će revolucije donijeti sklad od samog početka.
Brojke pokazuju polarizaciju u Egiptu – a to je zajednički nazivnik u svim društvima Arapskog proljeća. Ne može se očekivati da će revolucije donijeti sklad od samog početka. To je kvalitet koji se mora zaraditi kroz inkluzivne političke procese, koji su usmjereni ka premošćivanju svih vrsta podjela, uključujući poštivanje nekih od njih, mjere za izgradnju povjerenja i široke koalicije. Dvije godine su fusnota u životu velike nacije kao što je egipatska usred radikalne transformacije. Lijek vremena je na strani Egipćani.
Konkretno, odaziv birača bio je manji od 33 posto od ukupno 52 miliona registriranih birača. Do određene mjere, to je obeshrabrujuće za izgradnju demokratije Arapskog proljeća. Široko prihvatanje trebalo bi, idealno, inaugurirati demokratizaciju, pogotovo kada se radi o ustavu koji bi trebao biti ključni dokument koji će upravljati političkim životom. Odgovornost za ovaj flagrantni manjak učešća u zemlji poznatoj po fenomenu “malyouniyya” (protest miliona) moraju snositi kako Vlada, tako i ad-hoc opozicija ujedinjena oko odbijanja ustava.
I jedni i drugi su počinili greške udaljavanja glasača, sa više od 33 miliona registriranih birača koji su ili bojkotirali referendum ili se držali po strani u dva kruga glasanja. Vlada biračima nije dala dovoljno vremena da se upoznaju sa dugim dokumentom od 237 članaka, od kojih su neki dugi i napisani u pravnom žargonu koji nije lako razumljiv običnoj javnosti.
Bilo bi idealno da je članovima Ustavotvorne skupštine dato dodatno vrijeme da riješe probleme oko spornih članaka. Predsjednik Morsi je izabrao fait accompli strategiju, kujući željezo dok je vruće. Naravno, ne postoji garancija da bi dodatno vrijeme dovelo do kreiranja više prihvatljivog dokumenta u Skupštini gdje je polemika rasprostranjena.
Ostat će pitanje bez odgovora: šta da su Sabbahi i ostali pozvali na učestvovanje i glasanje protiv ustava zajedno sa Pokretom 6. april?
Iako ujedinjena u svom odbijanju dokumenta, koji je gledala sa sumnjom i kao nusproizvod islamističke dominacije, opozicija je bila podijeljena oko toga kako postupiti: Pokret 6. april preferirao je učestvovanje kao najbolji način da se registriraju glasovi protiv. Hamdeen Sabbahi i drugi u tzv. Nacionalnom frontu spasa odlučili su se za bojkot: nekoliko miliona birača nije izašlo na referendum kako bi izrazili tjeskobu i prije svega protest.
Ova taktika je završila nepovoljno i pokazala posljedice udaljavanja glasača možda čak i više od onih koje je uzrokovala Vlada. Glasova za novi ustav bilo je 10,693.911 (63,8 posto). Onih na suprotnoj strani bilo je 6,061.101 (36,2 posto). Ostat će pitanje bez odgovora: šta da su Sabbahi i ostali pozvali na učestvovanje i glasanje protiv ustava zajedno sa Pokretom 6. april? Ko zna koji bi ishod bio da je podrška odbacivanju ustava bila okupljena putem demokratskog ostvarivanja glasačkog prava, a ne samo protestom i populističkom mobilizacijom bez političke organizacije?
Vrsta vladara poput Mohammeda Naguiba, Nassera, Sadata ili Mubaraka je gotova.
U Libiji i Tunisu tu su lekcije o kojima se treba voditi računa tako da se po pitanju nacrta ustava da dovoljno vremena za javnu raspravu i informativne kampanje širokih razmjera kako bi birači odlučili kako da glasaju bez obzira na stranačku propagandu. Široko usvajanje je važno za uvođenje trajnih i konsenzualnih demokratskih tranzicija.
Novi ustav: Obećanje
Novi ustav je prvi koji eliminira omnipotentno predsjedništvo. Vrsta vladara poput Mohammeda Naguiba, Nassera, Sadata ili Mubaraka je gotova. Recimo da Morsi pobijedi na sljedećim predsjedničkim izborima, on neće biti predsjednik više od osam godina. Članak 226. onemogućava da neko bude doživotni predsjednik. Predsjedniku je dopušten samo jedan reizbor.
Članak 236. poništava sve zakone i deklaracije, uključujući i sporni Morsijev dekret, koji su prethodili usvajanju novog ustava. On ukida odluke koje je donio SCAF kao i predsjednik. Jedina začkoljica je ta da spomenuti članak priznaje nuspojave takvih dekreta, posebno od strane vojske, i napominje da se protiv toga ne može uložiti žalba. Ipak, to je pitanje otvoreno za pravnu interpretaciju.
Osim toga, s obzirom na to da postoje sporni članci koji će zaokupiti zakonodavce u budućnosti, postoji također i mogućnost za izradu amandmana. Članak 217. predviđa da zahtjeve za amandmane upute ili predsjednik ili pet izabranih parlamentaraca.
Poput korupcije, i politička ekskluzija je bila sveprožimajuće zlo u Egiptu prije revolucije.
Članak 88. odnosi se na pitanje korupcije. On obavezuje izabrane članove oba doma da prijave svoju imovinu i izvore prihoda. Ovaj javni nadzor odnosi se i na predsjednika i ministre vlade kako je navedeno u članku 158. Ovi zakoni će vremenom podstaći slične mjere ne samo u zemljama Arapskog proljeća, već i u arapskim zemljama Bliskog istoka (AME) i šire.
Poput korupcije, i politička ekskluzija je bila sveprožimajuće zlo u Egiptu prije revolucije. Tako članak 51. eliminira pretjeranu birokratiju koja je regulirala legalizaciju udruženja i političkih stranaka. Konkretno, ona napominje da “udruženja stiču legalizaciju kroz obavještenje”, ukidajući besmislenu potrebu da se prolazi kroz nemogući proces koji je nekada provjeravalo prvenstveno Ministarstvo unutrašnjih poslova.
Usput, članak 231. može se shvatiti i kao legaliziranje političke ekskluzije, jer vođama bivše vladajuće stranke zabranjuje politički rad na period od 10 godina. To se mora uzeti u obzir u okviru lokalnog egipatskog konteksta, gdje su popularni zahtjevi za zabranu Mubarakove stranke.
Socijalna pravda
Članak 14. utjelovljuje zahtjeve javnosti za slobodom, dostojanstvom i “hljebom”. On obavezuje državu kroz instrument za planiranje razvoja da radi na socijalnoj pravdi, solidarnosti, pravednoj raspodjeli, pravima potrošača i radničkim pravima. Osim toga, obećava “podjelu troškova razvoja između rada i kapitala”, kao i ravnopravnu podjelu prihoda.
Još zanimljivije je rješavanje pitanja maksimalne plate u državnoj službi – nešto što je Nasser promicao ranih 1960-ih.
Pažnja posvećena platama je nova. Članak 14. povezuje plate sa proizvodnjom i obećava minimalac kao sredstvo za minimiziranje nesrazmjera u dohocima. Još zanimljivije je rješavanje pitanja maksimalne plate u državnoj službi – nešto što je Nasser promicao ranih 1960-ih.
Članak 15. čini poljoprivredu – u skladu sa hiljadugodišnjom tradicijom Nila – bitnim sektorom ekonomije. Konkretno, on obećava regulaciju korištenja zemljišta na načine koji poboljšavaju “socijalnu pravdu i zaštitu poljoprivrednika i poljoprivrednih radnika od izrabljivanja”. Ovi članci odražavaju ideale koje je nekada zagovarao Nasser, ali kojima se nikada nije ozbiljno težilo od kasnih 1970-ih. Članak 16. naglašava predanost jačanju životnog standarda poljoprivrednika i “naroda pustinje” – što je važno priznanje.
Ove ideje izgrađene na članku 8., koji glasi da “država garantira sredstva kako bi se postigli pravda, jednakost i sloboda, te se zalaže za podupiranje kanala društvenog milosrđa i solidarnosti”.
Zakon zemlje
Članak 74. štiti Suverenitet zakona kao “temelj vladavine”. On propisuje “nezavisnost i imunitet pravosuđa”, potvrđujući ih kao garanciju za zaštitu građanskih prava i sloboda. Članak 75. konsolidira ovaj princip, garantirajući “pravo na parnicu” za sve građane.
Pravo na odbranu u svim suđenja je zagarantirano – “lično ili putem zastupnika” – predviđa članak 78., potvrđujući pravna načela u članku 77.
Jednako važno, on zabranjuje davanje imuniteta izvan zakona. To se odnosi na selektivnu pravdu koja je bila u korist bogatih i moćnih prije revolucije. I baš kao što zakon mora biti primijenjen predviđeno člankom 76. i člankom 77., zakonodavci su promovirali važnu pravnu vrijednost: “Optuženi je nevin dok se ne dokaže krivica kroz suđenje.”
Pravo na odbranu u svim suđenja je zagarantirano – “lično ili putem zastupnika” – predviđa članak 78., potvrđujući pravna načela u članku 77. A da bi se krug zatvorio, članak 80. krivičnim djelom smatra kršenje prava i sloboda zagarantiranih ustavom. A Nacionalno vijeće za ljudska prava je zaduženo da ured javnog tužitelja obavijesti o takvim kršenjima.
Mediji
Članak 48. može izgledati kao da nailazi na prepreke koje ograničavaju slobodu medija, kao što su “zahtjevi za nacionalnu sigurnost i svetost privatnosti”, ali to nije jedinstveno za Egipat. Nema sloboda bez granica. Načelno, članak garantira slobodu novinarstva, štampe, publikacije i masovnih medija. On dodaje da će “mediji biti slobodni i nezavisni kako bi služili zajednici i izražavali različite trendove u javnom mnijenju … i podržavali prava, slobode”. Osim toga, članak zabranjuje “zatvaranje ili konfiskaciju medijskih kuća” – samo po nalogu suda – kao i oblike cenzure i kontrole.
Suvereni Egipćani … početak
Novi ustav je konsolidirao tranziciju Egipta. Ono što možda nedostaje ili je sporno može biti riješeno kroz amandmane i nacionalni dijalog koji se ističe upravo sada kao najveća stavka na političkoj agendi pored februarskih parlamentarnih izbora.
Egipćani imaju puno toga za slaviti kao i narodi Arapskog proljeća koji će u ovom ustavu naći inspiraciju kao i materijal za razmišljanje – posebno u Libiji i Tunisu.
Odjek religije je jak u ovom ustavu. Međutim, nema ništa loše u tome u zemlji gdje većina Kopta i muslimana vjeru shvataju ozbiljno.
Njihov novi ustav obavezuje državu na pružanje sigurnosti i jednakih mogućnosti za sve (članak 9.). Jednakost “bez diskriminacije, nepotizma ili favoriziranja” za muškarce i žene (članak 5.) sada je osnova za ravnopravnost. A u duhu revolucije i “malyouniyyasa”, članak 50. garantira pravo na mirne proteste i demonstracije.
Istina, odjek religije je jak u ovom ustavu. Međutim, nema ništa loše u tome u zemlji gdje većina Kopta i muslimana vjeru shvataju ozbiljno. Članak 44., koji zabranjuje vrijeđanje religije govori o egipatskoj specifičnosti. On nije napisan da protivrječi slobodi štampe ili kreativnosti zagarantiranoj člankom 46.
Novi ustav čini načela islamskog prava legalnim izvorima (članak 2.); ali on Egipćanima koji su kršćani i Jevreji daje potpunu autonomiju ako se tiču ličnih stavova (Članak 3.). U krajnjoj liniji, svi smatraju državljanstvo u principima demokratije i konsultacije – i višestranaštvo (članak 6.) – “ljepilom” koje ih povezuje kao Egipćane.
Egipćani u novom ustavu su izvor suvereniteta. Članak 5. navodi: “Suverenitet je samo za ljude, a oni su izvor vlasti.” Polako, ali sigurno, djelići demokratske slagalice se u Egiptu slažu. Arapsko proljeće i dalje napreduje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera