Slovenski poučak, iznenađenje koje to nije

Piše: Enes Ratkušić

Zbivanja u Sloveniji, bolje rečeno protesti u kojima je kulminiralo nasilje demonstranata, u javnosti, posebno na ex jugoslovenskom prostoru, u brojnim osvrtima doimaju se kao svojevrsno iznenađenje, s obzirom na količinu destrukcije, podstaknute gotovo bezizlaznim socijalnim i ekonomskim stanjem u kome se našla jedna od najmlađih članica Evropske unije. Adekvatan odgovor, koji bi nadilazio čuđenje kao dominantnu refleksiju, mora ponuditi i druge, veoma važne detalje, bez kojih istinskog razumijevanja slovenskog slučaja ne može biti. Suhoparni statistički podaci, kojima obiluju ekonomske analize, suštinski više zbunjuju nego li vode razumijevanju problema.

Aktuelno stanje u ovoj zemlji otvara problematično i nezaobilazno pitanje smisla samog pohoda prema EU, prema kojima stremi i Bosna i Hercegovina. Ako je Slovenija, kao najrazvijenija država iz sastava bivše Jugoslavije, 2004. godine ušla u EU kao jedna od vodećih zemalja, da bi za osam godina došla na rub ambisa, kakvu pouku onda mogu uzeti druge zemlje koje su decenijama zaostajale za Slovenijom? Šta treba očekivati Hrvatska, koja se uveliko sprema na takvu vrstu zagrljaja, ili Bosna i Hercegovina u dogledno vrijeme?

Ako je Slovenija sa stopom nezaposlenosti od 9,2 posto došla na rub propasti, šta sutra treba očekivati BiH, u kojoj ne radi gotovo 30 posto radno sposobnog stanovništva?

Da li je uvlačenje pod skute “Stare dame” viza za ekonomski, socijalni i svaki drugi sunovrat? Ma kako to zvučalo eksplikacijski neugodnim, takav zaključak se nameće logičnim. Ako je Slovenija sa stopom nezaposlenosti od 9,2 posto došla na rub propasti, šta sutra treba očekivati Bosna i Hercegovina, u kojoj ne radi gotovo 30 posto radno sposobnog stanovništva?

Najveći broj analiza, međutim, ne nadilazi čuđenje, ili taj problem zaobilazi, tretirajući ga na način koji ne otkriva stvarnu pozadinu eskalacije protesta, a sve to zbog naših pogrešno artikuliranih uvjerenja. Drugim riječima, takav odnos spram navedenog problema prvenstveno je uzrokovan činjenicom da je Slovenija, odnosno njeni građani, u okvirima bivše države figurirala kao sinonim reda, perjanica u poštovanju zakona, slijeđenju modernih evropskih i svjetskih trendova. Ukazuju li današnje činjenice da je takvo stajalište bilo velika zabluda?

Gubitak povlaštenog statusa

Tačno je da je Slovenija u bivšoj državi bila njen najrazvijeniji dio, s najvećom produktivnosti, životnim standardom, kao i svim drugim aspektima, koji su je pozicionirali kao takvu. Za objektivnu analizu, međutim, “slučaj Slovenija” ne smije, niti može predstavljati problem koji bi implicirao bilo kakva iznenađenja i snebivanja javnosti. Upravo suprotno, zbivanja u Sloveniji predstavljaju normalnu i očekivanu posljedicu njenog višedecenijskog hoda koji je imala u bivšoj Jugoslaviji.

Suštinski gledano, slovenski problem posljedica je nesnalaženja u novonastalim okolnostima, uzrokovan gubitkom “povlaštenog statusa”, koji ovoj zemlji kao članici bivše Jugoslavije nije osigurala bilo kakva posebnost, niti nadprosječne vrline, nego, budimo realni, najutjecajniji kadrovi tadašnjeg partijskog vrha, u kome su Slovenci imali najmoćnije predstavnike. Gubitak takvog statusa, koji se u evropskim relacijama stječe na bitno drugačijim osnovama, doveo je ovu zemlju na rub ponora, ali i razgolitio uvriježeno mišljenje o “posebnim” sposobnostima i vrlinama Slovenaca, koje su ih tobože izdvajali iz porodice njihove balkanske sabraće.

Zbivanja u Sloveniji predstavljaju normalnu i očekivanu posljedicu njenog višedecenijskog hoda koji je imala u bivšoj Jugoslaviji.

To što je, primjera radi, Bosna i Hercegovina u ekonomskom i svakom drugom smislu zaostajala za Slovenijom nije nikako stvar nekakve “germanske supremacije”, koja se nekritički pripisivala Slovencima, nego je, prije svega, rezultat “poklona” koji su im po završetku Drugog svjetskog rata uručili drugovi Boris Kidrič i Edvard Kardelj. Kao kreatori strategije ekonomskog razvoja bivše države, koristeći vlastitu moć i ovlaštenja ispod partijskog kišobrana, za razliku od Bosne i Hercegovine, kojoj je dodijeljen status sirovinske baze i prljave tehnologije, Sloveniji su velikodušno prepustili sofisticiranu proizvodnju, odnosno finalnu produkciju uopće.

Gorko iskustvo

I, što je najgore, takva strategija je do te mjere bila “zakovana” da se gotovo niko nije usuđivao unositi bilo kakve korekcije, pogotovo ne promjene navedene koncepcije. Dobro je poznato kako je završio pokušaj Osmana Pirije, koji se drznuo, pored Slovenaca, u Holandiju izvoziti karanfile, u Pariz poznata vina i parfeme. Partijski šamar bio je toliko snažan da se najednom našao u Etiopiji, dok se HEPOK, kao firma koju je, mimo Kidrič-Kardeljevih pravila, postavio na savremene proizvodno-prodajne osnove, počela urušavati kao kula od karata. Sve to jer se ogriješio o razvojnu strategiju, koja je preferirala Sloveniju kao jedinu zajednicu za sofisticirane poslove.

Ukoliko Brisel nešto ozbiljnije ne poduzme, čak ni karikaturama od političara neće biti teško objasniti da je ulazak u EU isto što i otvaranje vrata pakla.

Ta privilegija, dakle, nije bila rezultat borbe, odnosno tržišne utakmice, nego stvar klasične partijske direktive, koja je Sloveniju promovirala kao poseban kvalitet, progresivni novum sa specijalnim statusom, osiguravajući toj zemlji ugodan boravak u krilu jugoslovenske zajednice. Gubitak povlaštenog statusa, međutim, otvorio je niz problema u ovoj zemlji, koji danas pokazuju njeno potpuno nesnalaženje u okolnostima gdje se politička, ali i društveno-ekonomska utakmica igra po bitno drugačijim pravilima.
Slovensko gorko iskustvo, međutim, otvara izuzetno delikatan problem, a on će na ex jugoslovenskim prostorima zasigurno producirati jednu opasnu fobiju – strah od EU-a, i to neizliječivu, jer ako je najrazvijeniji dio nekadašnje države ulaskom u EU doživio socijalni i ekonomski fijasko, prirodno je očekivati da će se i druge zemlje iz krila nekadašnje Jugoslavije suočavati sa sličnim, odnosno još težim problemima. Kakvu atmosferu slovenski slučaj može producirati u Bosni i Hercegovini nije teško zamisliti.

Isprepadana javnost će u takvim okolnostima svaki politički potez koji bude implicirao usporavanje putovanja spram evropskih integracija legitimirati kao vrhunac političke mudrosti. U takvim okolnostima, ukoliko Brisel nešto ozbiljnije ne poduzme, čak ni karikaturama od političara neće biti teško objasniti da je ulazak u EU isto što i otvaranje vrata pakla.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera