Zašto e-mail mora ostati privatan

Piše: Sarah Kendzior

Kada sam bila dijete, moj djed mi je dao jedan savjet: “Nemoj raditi ništa o čemu ne bi željela čitati u novinama.”

Tada mi se kao devetogodišnjakinji ovaj savjet činio čudnim, gotovo laskavim. Šta bih uopće mogla uraditi što bi privuklo interesovanje javnosti? Zašto bi iko mario za to?

Decenijama kasnije ovaj mi se savjet i dalje čini čudnim, ali ne iz razloga koje je moj djed predvidio.

Internet je od svih nas napravio medije koji s lakoćom mogu širiti indiskrecije o sebi i drugima. Ono što je njemu izgledalo zastrašujuće – loše ponašanje i grijehovi izloženi publici od hiljadu, možda čak i nekoliko desetaka hiljada ljudi – sada se čine kao relativno dobar posao.

Posljedice afere Petraeus, u kojoj su se poruke elektronske pošte direktora CIA-e njegovoj ljubavnici i biografkinji smatrali osnovom za njegovu ostavku, izazvale su raspravu o tome da li se e-mail treba smatrati privatnom komunikacijom.

“Pretpostavljam da je svaki e-mail nešto što će biti u javnoj domeni”, izjavio je investitor Peter Thiel, član upravnog odbora Facebooka, na panel raspravi o društvenim medijima i politici koju je prošle sedmice organizirao The New Republic. On svoje e-mailove pažljivo sređuje, u očekivanju njihovog neizbježnog otkrivanja.

Korporacije poput Facebooka i Googlea davno su se odrekle privatnosti kao trajnog cilja. Njihovi direktori skloni su ponavljati moralizirajuće fraze, koje su koristili njihovi djedovi kako bi svoju unučad držali pod kontrolom.

Mi ne radimo u celebrity ekonomiji, gdje skandal može biti i nagrada, ali smo, kao i slavne ličnosti, osjetljivi na masovnu zluradost neznanaca. U doslovnom smislu, ne možemo si priuštiti naše moralne slabosti.

“Ako ima nešto što ne želite da iko drugi zna, možda to uopće ne biste ni trebali raditi”, kazao je 2009. za CNBC bivši izvršni direktor Googlea Eric Schmidt.

U 2011. izvršni direktor Facebooka Mark Zuckerberg izjavio je da je erozija privatnosti “društvena norma… koja se vremenom razvila”. Stalne promjene u postavkama privatnosti koje uvode društvene mreže, a koje su uvijek u pravcu povećanja otvorenosti, naveli su korisnike da se pripreme za nadzor i upade, eufemistički označene kao “dijeljenje”.

Na društvenim mrežama možemo očekivati da ono što je jedan dan privatno već drugi može biti javno i da se ono što smo godinama prije izbrisali odjednom može pojaviti u arhivi.

Međutim, sve ovo, donedavno, nije važilo za e-mail. Većina ljudi pretpostavlja da njihov e-mail primi i pročita osoba s kojom se dopisuju i da poruke više nema kada je jednom obrišu.

Sigurnosni stručnjaci osuđuju takvo gledište kao beznadežno naivno.

“Ne stavljajte ništa u e-mail što ne biste poslali svojoj majci”, kaže stručnjak za cyber sigurnost Jeff Ahlerich, na neki način opet podsjećajući na starije koji kritiziraju dijete.

Ali, mi nismo djeca. Mi smo odrasli ljudi, koji ne mogu uvijek održati energiju ili moralnu snagu kako bi pazili na svaku svoju online interakciju. To što se takvo ponašanje smatra zdravim razumom postavlja osnovno pitanje o tome kako želimo živjeti svoje živote.

Ne trebamo pitati kako da čuvamo naše e-mailove, već šta znači očekivati da će oni biti čuvani ​​- i kako to očekivanje utječe na našu sposobnost za interakciju, naše izražavanje i promjene.

Videosnimci slavnih

U vrijeme kada sam išla u srednju školu, Pamela Anderson, zvijezda Baywatcha, udala se za Tommyja Leeja, bubnjara grupe Motley Cree. Na medenom mjesecu su snimili privatni porno-film, koji je ukraden iz njihovog doma, a potom ga je na internetu objavila i distribuirala kompanija IEG.

Anderson i Lee su podnijeli tužbu, ali je IEG tvrdio da su oni, kao slavne ličnosti, izgubili pravo na privatnost. Četiri godine kasnije, sada razvedeni par dobio je ovaj ​​slučaj, ali tek nakon što je videosnimak postao najprodavaniji porno-naslov svih vremena.

Nakon videosnimka Pamele i Tommyja uslijedili su brojni kućni porno-snimci slavnih ličnosti. Međutim, vremenom je efekat šoka nestao i kućni porno-snimci su postali toliko uobičajeni da neki od njih “procure” kao marketinško sredstvo za napredovanje ili utvrđivanje karijera.

Odgovornost je na slavnim ličnostima da paze kako se ponašaju. Kritizira ih se što su toliko glupi u pogledu snimanja svojih seksualnih aktivnosti, a podsjeća ih se i da je svaki publicitet dobar publicitet, čak i kada dolazi neželjeno. Oni su iskusili, kako je to Zuckerberg nazvao, “promjene u društvenim normama”.

Iste vrijednosti koje se odnose na porno-industriju slavnih sada se primjenjuju i u online komunikaciji običnih ljudi. Dok se cirkuliranje neugodnog ličnog materijala na javnim internetskim stranicama odavno smatra ne baš pametnim, sada su ista upozorenja proširena na poluzatvorene mreže poput Facebooka – gdje je jedna žena na svojoj privatnoj stranici nedavno postavila uvredljivu fotografiju zbog čega bi mogla izgubiti posao – i e-mail koji se šalje sa ličnih računa.

Problem je u tome što obični ljudi nemaju finansijsku sigurnost, PR resurse i medijsko znanje da ciljaju na neviđenu pažnju.

Mi ne radimo u celebrity ekonomiji, gdje skandal može biti i nagrada, ali smo, kao i slavne ličnosti, osjetljivi na masovnu zluradost neznanaca. U doslovnom smislu, ne možemo si priuštiti moralne slabosti.

Suočavajući se sa povećanim gubitkom kontrole nad postavkama privatnosti, našim ugledom i zakonskim pravima, rečeno nam je da pazimo na naš govor i ponašanje. Ukratko, rečeno nam je da se ponašamo kao građani autoritarnih država.

Samocenzurirani život

Mnogo je važnosti, nakon afere Petraeus, dato utjecaju online nadzora na građanske slobode. “Kada direktor CIA-e ne može sakriti svoje aktivnosti na mreži, čemu se mi ostali možemo onda nadati?”, napisao je istraživač Chris Soghoian, u oštrom osvrtu na nadzorne sposobnosti američke Vlade.

Brojni su komentatori kritizirali sposobnost Vlade da pristupa e-mailu i korisničkim računima na društvenim mrežama. Manje komentirane su psihološke posljedice koje uzrokuje samo očekivanje nadgledanja.

E-mail, najintimniji oblik online komunikacije, treba se smatrati privatnim, a zakonska prava na privatnost moraju biti ojačana.

U proteklih sedam godina, provela sam istraživanje o korištenju interneta u Uzbekistanu i Azerbejdžanu, dvije autoritarne države sa različitim pristupima online medijima. Uzbekistan cenzurira sve neodobrene političke sadržaje. Azerbejdžan to ne radi.

No, građani obje zemlje na internetu se slično ponašaju – jer problem nije cenzura, već samocenzura koja proizlazi iz očekivanja nadziranja.

Navikli na nadziranje, građani su naučili kako da izbjegnu kontroverzne teme, zadrže svoje mišljenje, da se pridržavaju strogih društvenih i političkih normi – drugim riječima da se ponašaju kao da sve što kažu može biti i bit će upotrijebljeno protiv njih.

To nisu sistemi na koje bismo se željeli ugledati. No, erozija privatnost na internetu – ne samo u pravnom smislu nego i u smislu promjena “društvenih normi” – znači da se krećemo prema društvu u kojem imamo manje slobode da se povjerimo, kritiziramo, griješimo, mijenjamo naše mišljenje.

Nadzirana društva obilježena su nedostatkom povjerenja. Mnogi su već izgubili povjerenje u vlade i korporacije, poput Googlea i Facebooka, koji su narušili našu privatnost.

Očekivanje da će privatna komunikacija biti nadgledana naštetit će povjerenju između pojedinaca, otežavajući uspostavljanje odnosa i razmjenu ideja.

E-mail, najintimniji oblik online komunikacije, treba se smatrati privatnim, a zakonske odredbe o privatnosti moraju biti ojačane.

Samocenzurirani život nije vrijedan življenja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera