Haške presude i izazovi za Srbiju

Piše: Davor Gjenero

Objava dviju presuda Haškoga ad hoc tribunala za zločine na području bivše Jugoslavije – one drugostupanjske o oslobađanju hrvatskih generala Ante Gotovine i Mladena Markača i prvostupanjske, na ponovljenom suđenju, kojom je oslobođen vođa Oslobodilačke vojske Kosova Ramush Haradinaj – izazov je Srbiji da započne ozbiljan proces suočavanja sa svojom novijom prošlošću.

Bez obzira na pravne razloge, koji su uvjetovali donošenje ovakvih oslobađajućih presuda, koncept “jednakosti krivnje” za ratove koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije definitivno je bankrotirao.

Toga je svjestan i predsjednik Srbije, koji po Srbiju neugodnu situaciju tumači time da je ICTY “formiran da bi sudio srpskom narodu”.

Naravno, Tomislav Nikolić manipulira, jer funkcija je Haškog suda da učini upravo ono što je postignuto, naprimjer, nirnberškim procesima, a to su ukidanje kolektivne krivice i uspostavljanje individualne odgovornosti za najteže ratne zločine.

Zna se da su najveći dio zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije počinile bivša JNA i srpske paravojne organizacije.

Nirnberški su procesi bili preduvjet za proces pomirenja u Europi, standardizaciju europskih ekonomskih i političkih sustava i ekonomsko-političku integraciju, koja je započela Schumanovom deklaracijom i utemeljenjem Europske zajednice za ugljen i čelik.

Bez individualizacije krivice, procesa denacifikacije, ali i odustajanja od koncepta kolektivne krivice nacije/države za zločine, koje su organizirali i počinili konkretni pojedinci, današnja europska politička i mirovna arhitektura ne bi bile zamislive.

Zna se da su najveći dio zločina u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije počinile bivša Jugoslavenska narodna armija i srpske paravojne organizacije, a da je Miloševićev politički vrh, uz vrh JNA, najodgovorniji za brutalne ratne sukobe.

Evidentno je i to da su Bošnjaci podnijeli uvjerljivo najviše civilnih ratnih žrtava, a da je broj civilnih žrtava na srpskoj strani, i to kad je riječ o Srbima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, daleko manji od broja civilnih žrtava na drugim stranama. 

Haška judikatura tek je do neke mjere odraz tih odnosa, ali temeljna ideja uspostavljanja međunarodnoga sustava krivične odgovornosti za ratne zločine nije uspostavljanje ravnoteže krivnje i odgovornosti, nego poticanje na suočavanje s prošlošću.

Istražiti i kazniti

Zato je Hrvatska, naprimjer, od Haškog tribunala preuzela neka od suđenja, koja su istražno pripremili haški istražitelji, pa je tako u dvama procesima pred hrvatskim sudovima osuđen bivši istaknuti general, zbog teških zločina nad civilnim stanovništvom.

Kad govorimo o učinku suočavanja s prošlošću, proces protiv Mirka Norca, zloglasnoga generala, koji je bio gospodar života i smrti u Gospiću, i dvije presude za zločine nad srpskim civilima u Gospiću i u Medačkom džepu, više su utjecali na suočavanje hrvatske javnosti sa zločinima počinjenima na “hrvatskoj strani” nego sami haški procesi.

Oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču, pak, ali i Gotovinino ponašanje nakon dolaska u Hrvatsku, možda će rezultirati daljnjim suočavanjem s prošlošću.

Iako neki misle da će sada dominantna većina u Hrvatskoj inzistirati na tome da je “hrvatski obrambeni rat čist” i da nema razloga za daljnje istrage zločina, drugi su počeli glasno govoriti da treba istražiti i kazniti počinitelje tih zločina, jer, da je to bilo na vrijeme učinjeno kod kuće, optužnice protiv Gotovine ne bi ni bilo.

Oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču, pak, ali i Gotovinino ponašanje nakon dolaska u Hrvatsku, možda će rezultirati daljnjim suočavanjem s prošlošću.

U Srbiji su se dvije oslobađajuće haške presude poklopile s naraslim napetostima zbog pregovora o normalizaciji odnosa s Kosovom, na kojima, kao preduvjetu za pristupni dijalog sa Srbijom, inzistira Europska unija, ali i s konsolidacijom nove administracije, koju odreda čine političke opcije iz “starog režima” u Srbiji.

Nacionalizmu sklona administracija, opće uvjerenje u javnosti da je međunarodna zajednica iznevjerila Srbiju, osjećaj izoliranosti i gubitak eurointegracijskog entuzijazma stvaraju zapaljivu smjesu u političkoj areni u Srbiji, a nova bi tamošnja nestabilnost, ili obnova autoritarnoga nacionalističkog poretka, destabilizirale cijelu regiju.

EU je svjesna toga, ali očito nije spremna Beogradu pružiti previše “mrkvi”. Malo je vjerojatno da će ove godine, makar i uvjetno, biti određen datum početka pristupnih pregovora, a u Beogradu su svjesni da gubitak ovog vlaka može pristupne pregovore odložiti za više od godine dana.

Uz sve to, odnosi Beograda s regijom praktički su zamrznuti. Najgore je stanje na relaciji Zagreb – Beograd, a još prije nešto više od godine dana činilo se da se ti odnosi počinju plodonosno razvijati.

Komunikaciju hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića s predsjednikom Nikolićem sada je teško zamisliti, a posve je nepotrebno zamrznuta i komunikacija na razini vlada.

Velika očekivanja

Srbija i Hrvatska imaju mnogo toga za rješavanje. Malo je vjerojatno da bi u relativno skoroj budućnosti bilo moguće okončati neka od najvažnijih otvorenih pitanja – istražiti sudbinu svih nestalih u ratu i razriješiti granični problem na Dunavu.

Pomaci u odnosima, međutim, nisu neizvedivi. Srbija je zainteresirana za reguliranje prijelaza hrvatske granice za svoje državljane samo s osobnim iskaznicama, a takav režim Bosna i Hercegovina i Hrvatska već imaju.

Takav dogovor Hrvatskoj ne nosi mnogo, jer pristupanjem EU-u njeni će državljani ionako moći u Srbiju s osobnim iskaznicama, ali bi ovakvom koncesijom osigurala prostor za daljnje razgovore i političke pomake.

Bilo bi važno osigurati što mekšu granicu, nakon ulaska Hrvatske u EU.

Za građane Srbije i Bosne i Hercegovine EU bi morala pojednostaviti procedure prelaska granice i osigurati povlaštene ulazne trake, a Hrvatska bi do kraja lipnja iduće godine morala usvojiti i ratificirati novi sporazum o prekograničnoj suradnji sa Srbijom.

Važno bi bilo da se tako otvore novi malogranični prijelazi i olakša fluktuacija građana preko granica, a da takav sporazum stupi na snagu prije hrvatskoga pristupanja EU-u.

I Hrvatska ima interesa, kad je riječ o zaštiti svoje pozicije, naročito na tržištu u Srbiji. Prije svega, radi se o onom interesu koji za nju nastoji ostvariti Europska komisija: osiguravanje prijelaznoga perioda u kome bi dio hrvatskih proizvoda uživao povlašteni status na tržištima zemalja CEFTA-e.

Za građane Srbije i Bosne i Hercegovine EU bi morala pojednostaviti procedure prelaska granice i osigurati povlaštene ulazne trake.

Hrvatska ima manevarskog prostora za sudjelovanje u razbijanju izolacije u koju Srbija klizi i u koju je gura dio njene vlastite elite.

Pritom je važno da hrvatski policy planeri budu svjesni da koncesije moraju “simetrično” osiguravati i Bosni i Hercegovini i da Srbiji ne bi trebali uskratiti nešto što daju Bosni i Hercegovini, ali pogotovo da Bosni i Hercegovini ne smiju uskratiti niti jednu pogodnost koju su spremni dati Srbiji.

Međunarodna zajednica trenutno također ima velika očekivanja od Hrvatske. I komesar za proširenje Štefan Fule, ali i predstavnici zemalja ključnih u međunarodnoj areni, od Hrvatske traže isto: Srbiju ne smije odgurnuti od sebe.

Sposobnost da doprinese europskoj integraciji Srbije tako postaje zadnji veliki politički ispit za hrvatsku diplomaciju i Vladu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera