Evropa na raskrižju

Piše: Matthaios Tsimitakis

“Postoji lijek koji bi, kada bi ga generalno i spontano prihvatila velika većina ljudi u mnogim zemljama, kao čudom transformirao čitavu scenu i za nekoliko godina učinio cijelu Evropu, ili njen već dio… slobodnom i… sretnom. Koji je to lijek?… Moramo izgraditi neku vrstu Sjedinjenih Evropskih Država.

To su riječi Winstona Churchilla koje je 1946, u periodu nakon Drugog svjetskog rata, izrekao u svom historijskom govoru na Univerzitetu u Cirihu.

Churchill je pozvao narode Evrope da se okrenu svom zajedničkom kulturnom naslijeđu i da grade na njemu, zaobilazeći nacionalizam i fašizam, zbog kojih su pretrpjeli dva razorna rata.

Kada pogledate historijski tok Evropske unije, impresivno je primijetiti koliko je Churchill imao pravo. 

On je smatrao da bi SAD i SSSR trebali poslužiti kao garanti ovog projekta. Čak je otišao toliko daleko da je predvidio da Njemačka i Francuska budu u njegovoj srži.

Kada pogledate historijski tok Evropske unije, impresivno je primijetiti koliko je Churchill imao pravo. Za više od 60 godina, Evropljani ne samo da su uspjeli u prevladavanju nacionalizma i fašizma, već su također razvili jedinstvene ideale i strukture i u velikoj mjeri napredovali u tom historijskom procesu ujedinjenja u različitosti.

Iako Evropa nikada nije stigla do “vrste Sjedinjenih Država”, ona se ipak razvila kao lanac ekonomija, društava i kultura, koji danas izgledaju snažno povezani i komplementarni jedni drugima.

Mjere prilagođavanja

No, sada su recesija, javni i privatni dug, širenje socijalne nejednakosti unutar kontinenta i suštinska promjena u političkoj ulozi evropskih institucija istakli njene slabosti i prvi put vidljivim učinili kritičnu tačku u tom lancu.

Stalna priča o mogućem “Grexitu” (izlazak Grčke iz eurozone), povratku MMF-a na kontinent, porastu siromaštva i nezaposlenosti te ponovno javljanje reakcionarne politike snažne su naznake opasnosti koje predstoje. Za one koji brane socijalnu koheziju, demokratiju i socijalnu državu to nije novost.

Odmah nakon Ugovora iz Maastrichta 1990-ih i u 20 godina od tada, redovno je u statistici bilježeno da se neki Evropljani postepeno, ali sve više vraćaju nacionalnoj politici. Skepticizam (konzervativni ili progresivni) i razdvajanje osvajaju srca i umove mnogih.

Uvedena politika fiskalne discipline, privatizacija javne imovine i razbijanje socijalne države nisu samo mjere prilagođavanja u funkciji suverenih država ili korekcija finansijskih bolesti. 

Iako je rast bio zagarantiran, evropske institucije su se smatrale mehanizmima za prilagođavanje s ciljem da pomognu društvenu i ekonomsku saradnju u procesu integracije. Ali, čim je ekonomska kriza počela, sve se to pretvorilo u nešto mnogo bitno i svakako opasno.

Uvedena politika fiskalne discipline, privatizacija javne imovine i razbijanje socijalne države nisu samo mjere prilagođavanja u funkciji suverenih država ili korekcija finansijskih bolesti. Oni predstavljaju bitne promjene toga kako su socijalni i politički odnosi oblikovani unutar zemalja i kontinenta u cjelini.

Nisu slučajno “indignadosi” (ogorčeni) pozvali na “pravu demokratiju” prošle godine, niti su sindikati u više od 23 zemlje i sa više od hiljadu događaja organiziranih protiv mjera štednje prošle sedmice, 14. novembra, zatražili od elita da “slušaju ono što građani i radnici imaju reći te da promijene pravac”, odnosno da okončaju štednju.

Demokratsko donošenje odluka, socijalna kohezija i socijalna država su izumi duboko ukorijenjeni u imaginaciji neodređenog evropskog identiteta zajedno sa ekonomskom saradnjom i prosperitetom. Koliko god je cilj Evropske unije da stvori stabilno ekonomsko okruženje u igri globalnog natjecanja za kapitalom, toliko je tu izraz volje naroda da žive u demokratskim, pravednim i povezanim društvima.

Reduciranjem evropskog projekta na neoliberalnu vježbu za bankare i kapitaliste, u kojoj se ljudski životi tretiraju kao brojevi i gdje je demokratski konsenzus minimiziran na najniži mogući nivo, zaista će se razbiti jedan od stupova na kojima leži cijeli projekt: Društveni ugovor.

Historijski datum

A to je upravo razlog zašto 14. novembar označava historijski datum, pošto je u prvi plan na nov način stavio pitanje demokratske legitimacije. Radnici, penzioneri, studenti i nezaposleni marširali su u masama širom Evrope, objavljujući da neće biti svedeni na bezlične brojeve u excel datotekama u Briselu.

Uzvikujući “dosta” i “svi smo mi Grci sada”, radnici su definirali pravu podjelu koja se trenutno dešava na kontinentu. Podjela nije između produktivnog sjevera i lijenog juga, ili discipliniranih Nijemaca protiv nediscipliniranih Grka, već između kapitala i rada, elita i naroda, tehnokratije protiv demokratije.

Isti je neoliberalni model predložen sada za zemlje juga. Ako se implementira, kontinent će dovesti do neprepoznatljivosti čak i za konzervativce iz prve polovine 20. stoljeća.

Vjerovatno sada moram objasniti zašto je Churchill citiran u ovom članku. Nakon pada Berlinskog zida i proširenja EU – koja se sada sastoji od 27 država sa istoka i zapada – kontinent izgleda tako puno drugačiji nego što su on i drugi konzervativni ili progresivni političari iz njegovog vremena ikada mogli zamisliti. Dodani dio istoka stvorio je periferiju jeftine neregulirane radne snage sa slabom, ako ne i nepostojećom socijalnom politikom.

Isti je neoliberalni model predložen sada za zemlje juga. Ako se implementira, kontinent će dovesti do neprepoznatljivosti čak i za konzervativce iz prve polovine 20. stoljeća. Do sada, nijedna generacija evropskih političara nije osporila socijalnu koheziju kao jedan od temelja cijelog projekta. No, trenutno konzervativno vodstvo u Evropi to radi, nesvjesno rizika koji predstavlja njegova ideološka ortodoksija.

Nakon pet uzastopnih godina recesije u Grčkoj i jugu te dvije godine najradikalnijih mjera štednje ikada poduzetih, sasvim je jasno da pokušane neoliberalne reforme nisu održive. Dugovi se ne smanjuje, rast se ne vraća a društva na jugu trpe, dok siromaštvo i stope nezaposlenosti rastu do neviđenih razmjera.

Nakon Arapskog proljeća 2011, evropska jesen 2012. polako stvara uvjete za razvoj pokreta, koji ima za cilj promijeniti tu agendu. A ako uspije, mogao bi postati katalizator za pozitivne društvene promjene ne samo u Evropi nego i širom svijeta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera