Pokretanje dijaloga cilj euroameričke misije

Piše: Davor Gjenero

Značenje posjeta američke Državne tajnice Hillary Clinton i Lady Catherine Asthton, visoke predstavnice Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, Sarajevu, Beogradu i Prištini, te nastavak „mini-turneje“ američke državne tajnice u Zagrebu i Tirani, mnogi su regionalni analitičari posve pogrešno shvatili.

Želeći relativizirati značenje turneje na samom kraju mandata američke državne tajnice, neki analitičari ističu kako Clinton više nije u poziciji postavljati smjernice budućoj američkoj politici.

Neizvjesno je, naime, hoće li naredne četiri godine američka administracija biti demokratska ili republikanska, ali je izvjesno da ona u njoj više neće služiti.

Isto tako, neki od njih naglašavaju da je činjenica kako je dio turneje obavila zajedno sa šeficom europske diplomacije znak da Amerika zaključuje razdoblje svoga relativno intenzivnog angažmana u regiji i da Europskoj uniji prepušta odgovornost za konsolidaciju Zapadnog Balkana.

Jačanje političkih aktera

Realniji, pak, promatrači ističu da je pojava američke šefice diplomacije u regiji dobar znak za konsolidaciju, jer se u protekla dva desetljeća problemi nisu rješavali ako SAD nisu bile uključene u njihovo rješavanje.

I dalje je očito da globalna politika (vjerojatno pogrešno) Kosovo vidi kao ključ konsolidacije regije. Združena euroamerička misija dizajnirana je, prije svega, zbog Kosova i pokretanja dijaloga Beograda i Prištine.

Hillary Clinton doista je došla sumirati jedno političko razdoblje na Balkanu, ali je očita i njena namjera da ojača neka politička usmjerenja i procese, ali i aktere koji su njihovi nositelji i da definira poželjni scenarij budućih procesa.

I dalje je očito da globalna politika (vjerojatno pogrešno) Kosovo vidi kao ključ konsolidacije regije. Združena euroamerička misija dizajnirana je, prije svega, zbog Kosova i pokretanja dijaloga Beograda i Prištine.

Clinton je iskoristila posljednju priliku da pritom ojača aktericu u tom procesu koju smatra najperspektivnijom i u koju je i do sada polagala najviše povjerenja – kosovsku predsjednicu Atifete Jahjaga.

Očito je da SAD nastoje promijeniti koncept u kome bi os pregovora činili premijeri Ivica Dačić i Hashim Thaci. Dačić je vrlo vješto iskoristio inicijativu Lady Ashton i uhvatio „Kairosov čuperak“ započevši pregovore s Thacijem.

Očigledna kriza unutar Dačićeve Vlade, vidljive ambicije potpredsjednika Aleksandra Vučića, procesi promjena u najvećoj stranci demokratskoga političkog bloka i očekivani skori odlazak bivšeg predsjednika Borisa Tadića iz politike, otvarali su perspektivu izglasavanju konstruktivnog nepovjerenja Dačiću, potiskivanju socijalista u opoziciju i formiranju koalicije Vučić-Đilas.

Vučić je vješto pripremio pretpostavku za međunarodnu prihvatljivost tog manevra, distancirajući se u retorici o EU-u i od Dačića te, do neke mjere, od svoga donedavnoga stranačkog šefa, predsjednika Tomislava Nikolića.

Vučićeva poruka kako nije spreman zbog Kosova žrtvovati europsku perspektivu Srbije otvara daleko širi prostor za dijalog nego Dačićeve konstrukcije o podjeli Kosova i Nikolićeve prema kojima će Srbija, bude li morala birati između EU-a i Kosova, odabrati Kosovo.

Dačiću je ulazak u pregovore osigurao stup relativne stabilnosti na poziciji premijera, barem tako dugo dok pregovori s EU-om budu napredovali.

Pitanje predsjednice Kosova

Očito je da Clinton gura prema tome da se i Nikolić uključi u pregovarački proces, ali ne zbog povjerenja SAD-a u novog predsjednika Srbije, nego zato da bi se smanjio novostečeni Dačićev ponder, ali i da bi se predsjednicu Jahjaga moglo uključiti u pregovarački proces.

Očito je, naime, da američka politika ima povjerenja i u njene pregovaračke sposobnosti i u spremnost na uspostavljanje kompromisa.

Osim toga, ne uključi li se čvrsto u pregovore, utjecaj bi kosovske predsjednice opadao, a oni koji je ionako nastoje prisiliti na ostavku kako bi zauzeli njeno mjesto, dobili bi bitno veći manevarski prostor.

Američka politika, koju personalizira državna tajnica Clinton, pak, u njoj vidi garanciju jačanja umjerenoga i jasno euroatlantski definiranog pravca u kosovskoj politici.

Ishodište budućih pregovora vraća se na Ahtisaarijev plan, koji je Kosovo prihvatilo, a Srbija nije. Iako se u interpretacijama, koje govore o nevažnosti posjeta političarke na kraju mandata, nastoji sugerirati i to da Clinton od Kosova, koje „ostavlja Europi“, traži veće ustupke u pregovorima nego od Srbije, jasno je da ta konstrukcija ne drži vodu.

Naime, očito je da će pregovori biti zasnovani na konceptu decentralizacije (uključujući i fiskalnu) Kosova, s posebnim pogodnostima za njegov sjever, ali takva će decentralizacija uporedno biti na stolu i za Srbiju i tri većinski albanske općine (Preševo, Bujanovac, Međeđa), a u sklopu eventualnih pristupnih pregovora Srbije s EU-om neminovno će se otvoriti pitanje statusa Vojvodine, pa i Sandžaka.

Nepovjerenje prema političkim elitama, koje je generirao daytonski sustav, jasno govori o tome da je taj ad hoc model, kojim je SAD uspješno zaustavio rat u BiH, postao izvorištem blokade.

Manevarski prostor za pritisak na Srbiju, doduše i za EU i za SAD, nešto je manji nego onaj za pritisak na Kosovo. Ono se jednoznačno opredijelilo za euroatlantsku perspektivu i proces približavanja EU-u, a Srbija, pogotovo s današnjom administracijom, kao o alternativi govori o Zajednici nezavisnih država i savezu s Rusijom.

Naravno, tako dugo dok su Bugarska i Rumunjska čvrsto dio euroatlantskoga savezništva i članice EU-a, Srbija nema velikog manevarskog prostora, a Rusija, kao zemlja s probuđenom geopolitičkom ambicijom, može tek poticati prorusko usmjerenje u Srbiji i time do neke mjere destabilizirati prilike u regiji pod euroatlantskim kišobranom.

Destabilizacija ne može sezati dalje od Kosovske Mitrovice na jug, ali i Banja Luke na zapad. Iako se iz medija i procjena analitičara u Beogradu to ne vidi, čini se da su policy-planeri u Srbiji svjesni ograničenog dosega „proruske orijentacije“.

Dayton kao izvorište blokade

Posjet dvojke Clinton-Ashton Sarajevu navodno je naknadno ubačen u turneju, a očito je da i EU i SAD moraju priznati da su zapostavljanjem procesa u Bosni i Hercegovini bitno pogoršale regionalnu situaciju.

Nešto ozbiljno nije u redu s političkim životom u BiH, a očito je da među aktualnim političkim elitama međunarodna politika nema nikoga prema kome bi imala puno povjerenje i tko bi uživao visok stupanj potpore.

Nepovjerenje prema političkim elitama, koje je generirao daytonski sustav, jasno govori o tome da je taj ad hoc model, kojim su SAD uspješno zaustavile rat u BiH, postao izvorištem blokade.

Je li euroatlantska strategija koncentrirati Srbiju na pregovore o Kosovu, pa onda, kad se smanji pozornost prema Banja Luci, nametnuti pregovore o rekonstrukciji daytonskog modela?

Teško je ocijeniti ima li ovo „priželjkivanje“ (wishful thinking) racionalnu osnovu. Danas je lakše tek to što Hrvatska više nije „drugi grabežljivac“, koji bi vrebao ugrabiti dio teritorija i resursa u susjednoj državi, nego se BiH u njoj doista tretira kao suverena susjedna zemlja čija je cjelovitost važna za stabilnost i Hrvatske i regije.

Nažalost, niti Hrvatska, koja je u turneji Hillary Clinton dobila posebno mjesto, nema definirane političke ponude svog doprinosa konsolidaciji BiH.

Temeljni hrvatski prijedlog vrlo je jednostavan: sprečavanje podjele na tri nacionalna entiteta, organiziranje jedinstvene, ali decentralizirane države, te formiranje regija, koje ne bi nagrađivale ratna osvajanja, nego bi se poštivale povijesne granice te ekonomska i geografska gravitacija. Problem je „tek“ u tome da ne postoji plan kako za takav kompromis pridobiti „sve tri strane“ u BiH.

Unatoč tome što je slika stvorena posjetom Hillary Clinton regiji manjkava i što je očito da za usmjeravanje procesa u poželjnom smjeru još nedostaje i snage i ekspertize, njenu turneju ne treba shvatiti kao dizanje ruku SAD-a od regije. 

Ona sigurno ima predizborno značenje. Iako ne namjerava nastaviti raditi u eventualnoj drugoj administraciji predsjednika Obame i ovoga puta, Clinton se pokazala kao lojalan suradnik.

Kao i na sjeveru Afrike, gdje je bila neposredno prije posjeta Zapadnom Balkanu, u predizbornom je razdoblju pokazala da postoji razlika između djelovanja demokratskih administracija u odnosu na republikanske.

I u vrijeme mandata Georgea Busha oca i nešto manje u dvama mandatima Georgea Busha mlađeg, prilike na Balkanu su se zaoštravale, a SAD nije djelovao. 

Uloga Vesne Pusić

Republikanske administracije uvijek su daleko manje okrenute euroatlantizmu nego li demokratske, jer euroatlantizam i baštinimo od Atlantske povelje američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta i britanskog premijera Winstona Churchilla.

Republikanskim administracijama može povremeno odgovarati da u europskom susjedstvu tinja poneka kriza i tako destabilizira Europu, ali demokratske administracije uvijek se angažiraju u prevladavanju takvih kriza, jer EU doživljavaju kao dugoročnog partnera.

Zanimljiva je pozicija Hrvatske, koja je u dva desetljeća svoje samostalnosti uglavnom imala konzervativnu vlast, ali je ona daleko bolje surađivala s američkima demokratskim, nego li republikanskim administracijama.

Američka državna tajnica sada je u regiji prvi put našla i ravnopravnu „counter partnericu“ i to u hrvatskoj ministrici vanjskih poslova Vesni Pusić.

U Hrvatskoj je Hillary Clinton mogla pokazati da je politika Billa Clintona i ono što su demokratske administracije napravile u regiji bilo ispravno usmjereno.

Hrvatska je već neko vrijeme euroatlantski konsolidirana i to je uglavnom postignuto u vrijeme administracija Ive Sanadera i Jadranke Kosor.

Međutim, tek s ovom administracijom i, prije svega, ministricom Pusić, počela se oblikovati modernistička vanjska politika.

Hrvatska ministrica već je na ovogodišnjem summitu NATO saveza u Chicagu, zajedno s državnom tajnicom Clinton, pokrenula zajedničku inicijativu izgradnje mira (u Afganistanu), projektima potpore obrazovanju i socijalnom osnaženju žena, a ministrica Pusić hrvatsku vanjsku politiku želi usmjeriti na globalno podupiranje ranjivih skupina (gay & LGBT friendly politika, poticanje rodne ravnopravnosti, zaštita svih društvenih manjina).

Hrvatska, kakvu predstavlja ministrica Pusić, svojevrsno je iznenađenje. Unatoč brojnim problemima koje država ima, ona je neprepoznatljiva u odnosu na zemlju iz vremena Tuđmanova režima, čiji su nacionalizam, u ime administracije Billa Clintona, slamali Richard Holbrooke i Madeleine Albright.

U Hrvatskoj je Hillary Clinton mogla pokazati da je politika Billa Clintona i ono što su demokratske administracije napravile u regiji bilo ispravno usmjereno.

Iako vanjska politika nema bitnog utjecaja na američke predsjedničke kampanje, to je ipak doprinos kampanji demokratskoga predsjedničkog kandidata, ali i poruka o potrebi kontinuiteta politike američko-europskog savezništva na Balkanu, a možda i najava jednoga od segmenata vanjske politike u eventualnoj budućoj administraciji kojoj bi Hillary Clinton bila na čelu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera