Demokratska diskvalifikacija autokratije

Piše: Enes Ratkušić

Lokalni izbori su, prema izvještajima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine i drugih institucija neposredno ili posredno uključenih u izjašnjavanje građana o budućoj lokalnoj vlasti, protekli u znaku bitno “drugačijeg” odgovora građana na stanje u zemlji nego što su to uoči izbora najavljivale brojne agencije, koje se, očito je, diletantski bave istraživanjima javnog mnijenja ili su u službi njegovog ideološkog kreiranja. Izlaznost na izbore od preko 56 posto najilustrativnije je demantirala takve prognoze, što je, naravno, tema za posebnu i bitno drugačije utemeljenu analizu.

Kao odgovor građana nije, dakle, uslijedila apstinencija, nego upravo zavidan nivo izlaska na izbore, uz vrlo “znakovita” opredjeljivanja glasača. Stranka demokratske akcije je svojevrstan pobjednik izbora, Savez za bolju budućnost Bosne i Hercegovine ostvario puno manje nego što je očekivao, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine iz perspektive ukazanog joj povjerenja prije dvije godine doživjela klasičan poraz, Savez nezavisnih socijaldemokrata nema snagu ni jednodušnu podršku masa u Republici Srpskoj kako to misli i govori predsjednik ove stranke i entiteta Milorad Dodik, a Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine u pojedinim dijelovima zemlje uskraćena je hrvatska plebiscitarna podrška.

Kao odgovor građana nije uslijedila apstinencija, nego upravo zavidan nivo izlaska na izbore, uz vrlo ‘znakovita’ opredjeljivanja glasača.

Rezultati izbora su upravo zato većinu analitičara opredjelili da, po saopćavanju prvih preliminarnih rezultata, građansko opredjeljenje prepoznaju kao svojevrsnu “kaznu” koju su glasači prvenstveno izrekli SDP-u BiH, koja je izigrala njihovo povjerenje ukazano mu na općim izborima prije dvije godine. Glasači su na taj način političkim strankama kojima su prije dvije godine ukazali povjerenje stavili do znanja da ih pamćenje dobro služi.

Iako se unutar javnog prostora ovakav epilog nije nazirao, niti se, zbog dominacije “stranačkih medija”, mogao nazrijeti, dogodilo se da se na političku scenu na velika vrata ponovo vratila SDA, značajne pomake napravile su opozicione stranke u RS-u, dok je HDZ BiH zabilježio nedovoljno uvjerljiv rezultat, koji ne može potvrđivati apsolutnu dominaciju unutar hrvatskog korpusa. Dakle, uprkos činjenici što se u medijima, iz već navedenih razloga, takav rasplet nije osjećao, dogodilo se upravo ono što je svaka iole razumnija analiza mogla pretpostaviti.

Serijal klasičnih akrobacija

Potpuno nelogično je bilo očekivati da će, nakon čitavog serijala klasičnih akrobacija, neprimjerenih i cirkuskim predstavama a kamoli politici kao odgovornom poslu koji podrazumijeva upravljanje državom, ostati nesenzorirana od strane javnog mnijenja. Neodrživost i besmislenost takvog uvjerenja najuvjerljivije su izrazili sami građani, odnosno glasači, činom slobodnog opredjeljivanja.

SDP BiH nije politički poražen, kako se donekle nekritički govori – naravno, unutar štabova drugih stranaka, ali i u analitičkim krugovima. Prije bi se u tom sagledavanju moglo govoriti o trendu drastičnog pada popularnosti i ugleda koji je ova stranka imala 2010. godine. Šta je SDP BiH dobio govori rezultat, ali šta je ova stranka mogla dobiti da lokalnim izborima, odnosno najnovijem izjašnjavanju građana, nije prethodio sukob sa SDA da je kojim slučajem Željko Komšić ostao, a ne napustio ovu stranku, da su građani u povjerenom mu mandatu dobili stabilne vlade, a ne timove kojima “Damaklov mač rekonstrukcije” stalno visi nad glavama…

Neodrživost i besmislenost takvog uvjerenja najuvjerljivije su izrazili sami građani, odnosno glasači, činom slobodnog opredjeljivanja.

Pored iskazivanja sklonosti spram ove ili one političke stranke, “odgovor javnosti” otkrio je još jednu, najznačajniju dimenziju cijelog procesa, čije analitičko sagledavanje tek predstoji. Šta je to posebno demokratsko u odgovoru javnosti odnosno u rezultatima lokalnih izbora 2012. godine?

Bez ikakvih kalkulacija koje bi eventualno ukazivale na elemente analitičke nedosljednosti, s dovoljno argumentacije se može konstatirati da su građani spremni za nastavak procesa demokratizacije društva. Posljednji lokalni izbori su takvu orijentaciju, odnosno afinitet, jasno potvrdili. Drugim riječima, njihovo izjašnjavanje je, pored političkih, emocionalnih, nacionalnih i drugih sklonosti, otkrilo i zajednički eminentno demokratski sadržaj, koji se iscrpljuje u vidljivo izraženom animozitetu spram “autokratskih lidera”, čije svako dalje dominantno prisustvo ugrožava sam demokratski ambijent, kao pretpostavku evropskog puta Bosne i Hercegovine.

Demokratska “sječa knezova”, koja je gotovo stidljivo počela sa Harisom Silajdžićem, na posljednjim izborima je u dobroj mjeri načela još dvojicu klasičnih prototipova autokratije, Zlatka Lagumdžiju i Milorada Dodika, uzdrmala poziciju Dragana Čovića te prekinula identične ambicije Fahrudina Radončića, o čemu izborni rezultati nedvosmisleno svjedoče. Njihov opstanak na političkoj sceni je, dugoročno gledajući, itekako upitan. To će, naravno, najviše zavisiti od daljih procesa demokratizacije društva, ali i jasnijeg stava međunarodne zajednice spram statusa Bosne i Hercegovine. Ono što je u njihovom slučaju, međutim, van svake sumnje neupitno jeste činjenica da oni kao takvi ne mogu i ne znaju funkcionirati u demokratskom ambijentu.

(Ne)moćni mediji

Drugi faktor je, naravno, daleko presudniji, pogotovo za Dodika, koji na političkoj pozornici opstaje najviše zahvaljujući upravo toj neuvjerljivosti međunarodnog faktora, koji mu omogućava održavanje priče o RS-u kao samostalnoj državi. Takav odnos na političkoj sceni u dobroj mjeri održava i “poluautokratski lik” aktuelnog lidera HDZ-a BiH, koji je izvan domašaja punoće demokratskog odgovora javnosti ostao samo zahvaljujući “višku autokratskog odnosa” Lagumdžije, koji se, nakon općih izbora, pokazao spram ove stranke, utvrđujući na taj način ne samo njenu, nego i poziciju samog Čovića kao “neprikosnovenog borca za prava Hrvata”. No, gubitak niza pozicija koje je HDZ BiH imao u Srednjoj Bosni nedvosmisleno ukazuje na to “ko je sljedeći”.

Sintagma o “17 godina loše vladavine”, koja je za prvenstveni cilj imala skrenuti pažnju sa događanja u posljednjoj godini, nije polučila željeni rezultat ni SBB-a BiH, a kamoli SDP-a BiH. Radončićev pad uzrokovan je, između ostalog, “uvjerenjem o svemoći medija” kad je animacija glasačkog tijela u pitanju. Radončić nije izvukao pouku iz zablude koja je svojevremeno, između ostalog, itekako koštala Silajdžića. Nekadašnjeg lidera Stranke za Bosnu i Hercegovinu sufleri njegovih kampanja gotovo su obanđijali tezom da su glasači najobičnije stado, kome putem medija samo treba reći za koga trebaju glasati, dok drugima treba samo zabraniti fizički pristup medijima.

Radončićev pad uzrokovan je, između ostalog, ‘uvjerenjem o svemoći medija’ kad je animacija glasačkog tijela u pitanju.

Najilustrativniji primjer da demokratija kao oblik vladavine, ali i društveni trend, preuzima glavnu ulogu eliminatornog faktora je primjer SDA, koja je izvan domašaja ovakve vrste odgovora građana ostala pošteđena samo zahvaljujući činjenici da ovu stranku praktički vode dva lidera, Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović. Isuviše glupo bi bilo vjerovati da između njih vladaju idilični odnosi. No sporenja i konfrontacije između njih za posljedicu nemaju eliminaciju onog drugog, kao što je to slučaj u SDP-u BiH, gdje je neprikosnovenost jednog lidera građena na političkom pogrebu svih drugih, od Nijaza Durakovića do Željka Komšića.

Što se Bosne i Hercegovine kao države tiče, jasno je da će njena stabilnost, ali i prosperitetna budućnost, zavisiti upravo od tog “demokratskog ključa”, zbog čega je zadržavanje demokratskog kursa vladavine za zemlju najveći imperativ. Takvu povijesno-političku orijentaciju u dobroj mjeri može snažno stimulirati međunarodna zajednica i upravo ta činjenica će sa stanovišta karaktera djelovanja biti najpouzdaniji parametar iskrenosti njenih namjera, koje su već dvije decenije pod lupom sumnji bosanskohercegovačke javnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera