Balkan: Različiti pogledi EU-a i SAD-a

Piše: Janusz Bugajski

Već nekoliko godina među zapadnim kreatorima politike postoji bitno neslaganje u vezi sa prirodom i stepenom međunarodne uključenosti na Zapadnom Balkanu. Podjela između zagovornika “dirigiranih reformi” i “lokalnog vlasništva” pokazala je suprotstavljene pristupe zvaničnika EU-a i SAD-a, iako obje strane tvrde da u potpunosti djeluju usklađeno.

Zagovornici “lokalnog vlasništva” favoriziraju manje nametljiv vanjski utjecaj na unutrašnju politiku. Oni tvrde da se efikasna i trajna izgradnja države jedino može ostvariti kada se međunarodna intervencija reducira, a lokalni lideri i građani imaju obavezu prema nacionalnim institucijama kroz svoj udio u procesu donošenja odluka.

U praksi su zagovornici “lokalnog vlasništva” upravu. Međunarodnim akterima je teško pomagati u izgradnji funkcionalne i održive države kada među domaćim političkim liderima nema dovoljno konsenzusa u vezi sa njenom strukturom i funkcijama. A prisiljavanje na takav konsenzus može biti krajnje kontraproduktivno, jer bi ono moglo izazvati otpor i negodovanje, iako se inostrano prisustvo neće nastaviti unedogled.

Rasprava o međunarodnom angažmanu

Sasvim suprotno tome, intervencionisti tvrde da bi dopuštanje ovoj generaciji lokalnih političara da određuju budućnost države moglo kulminirati u sporovima koji vode do paralize vlasti, teritorijalne podjele, međuetničke konfrontacije, pa čak i regionalnog sukoba. A to bi zauzvrat zahtijevalo još nametljiviju ulogu međunarodne zajednice u budućnosti.

Intervencionisti ističu da bi svaki postojeći domaći konsenzus mogao biti ozbiljno ugrožen ako se međunarodni instrumenti onesposobe ili ključni međunarodni akteri deangažiraju na Zapadnom Balkanu. To će se smatrati ustupanjem mjesta nacionalistima i separatistima koji vrebaju priliku za etničke podjele.

Rasprava o stepenu uključenosti međunarodnih aktera može, zapravo, doprinijeti odgađanju ili paraliziranju procesa donošenja odluka. 

Rasprava o međunarodnom angažmanu se, također, odnosi na pitanje “stabilnosti” – prekomjerno korišteni termin koji jednostavno može signalizirati očuvanje statusa quo. Održavanje dovoljno postkonfliktne stabilnosti razumljivo je u prvih nekoliko godina nakon jugoslovenskih ratova. Međutim, ovaj pristup je postao sve više povezan sa održavanjem političkog statusa quo i toleriranjem neadekvatnih ili disfunkcionalnih vlada dokle god one ne izazivaju nasilje.

Takva kratkoročna stabilnost možda neće ugroziti dugoročnu sigurnost, dok korupcija i loše upravljanje među vladajućim elitama, zajedno sa ličnim i etnonacionalnim ambicijama, potkopavaju ekonomski razvoj, podižu socijalne tenzije, delegitimiraju državne institucije, diskvalificiraju te zemlje iz ulaska u EU, te ih u konačnici ostavljaju izloženim obnovljenim unutrašnjim sukobima.

Rasprava o stepenu uključenosti međunarodnih aktera zapravo može doprinijeti odgađanju ili paraliziranju procesa donošenja odluka. Ona je, također, zbunila građane u regiji koji se premišljaju između, s jedne strane, podrške većoj međunarodnoj ulozi u provođenju potrebnih domaćih reformi i implementaciji vladavine prava i, s druge strane, protivljenja stranom miješanju u unutrašnje poslove.

To je vidljivo u zemljama kao što su Albanija, Kosovo, Crna Gora i Makedonija, gdje se građani žale na to da se ambasade SAD-a i EU-a previše upliću u unutrašnje poslove i da su previše utjecajne među političkim elitama.

O BiH i OHR-u

Međutim, oni istovremeno tvrde da bi Amerikanci i Evropljani trebali biti više uključeni u iskorjenjivanje korupcije i nesposobnost vlade.

Najočigledniji primjer stavova intervencionista nasuprot zagovornika lokalnog vlasništva odnosi se na Bosnu i Hercegovinu, naročito u vezi s ulogom Ureda visokog predstavnika (OHR). OHR je oslabljen nakon 2006, a bonske ovlasti, koje su omogućile direktniju ulogu međunarodne zajednice u provođenje reformi, u velikoj mjeri su odbačene.

Političari u BiH su svjesni toga da će se američki angažman vjerovatno smanjiti, dok je EU bez američkog vodstva poznata po svojoj sporosti i podjelama.

Nekoliko zemalja EU-a bi voljelo vidjeti zatvaranje OHR-a, na taj način dodatno podrivajući snažniju ulogu Washingtona u bh. politici. Washington nastoji očuvati OHR i zadržati bonske ovlasti, koje omogućavaju veći utjecaj u slučajevima gdje bh. etnonacionalne vođe potkopavaju principe Daytona. Međutim, čini se da Washington slabi svoju opredijeljenost OHR-u, čija se nadzorna uloga ne može nastaviti unedogled.

Političari u BiH su svjesni toga da će se američki angažman vjerovatno smanjiti, dok je EU bez američkog vodstva poznata po svojoj sporosti i podjelama. To može ohrabriti političke snage da traže veću decentralizaciju ili potpuno odvajanje, dok OHR nestaje.

Washington fokusiran na hitnija pitanja

U zemljama Zapadnog Balkana rasprostranjen je osjećaj da bez prisustva američkih trupa i snažnih diplomata sigurnost ne može biti zagarantirana ukoliko eskaliraju sukobi u vezi s državnošću ili političkim samoopredjeljenjem. Tu je i rastući osjećaj da će se američka sposobnost za kontroliranje ili upravljanje zbivanjima u regiji smanjiti, jer je Washington fokusiran na hitnija pitanja nacionalne sigurnosti u drugim dijelovima svijeta.

Ako nacionalni prioriteti i smanjenje budžeta rezultiraju povlačenjem SAD-a iz nekih misija NATO-a, Zapadni Balkan bi u tom slučaju mogao biti jedan od neposrednih testova za sigurnosne sposobnosti Evrope. Od EU-a ili evropskog stupa NATO-a bi se očekivalo da bez značajnog američkog vojnog angažmana riješe svaku regionalnu krizu. To bi stavilo novi akcent na NATO savez, dok bi se rasprava o političkoj intervenciji između evropskih prijestolnica mogla pretvoriti u oštre sporove u vezi s osnovanošću i metodama potencijalne vojne intervencije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera