Politika u BiH kao brutalna borba za vlast

Politička blokada, koja traje i nakon lokalnih izbora u BiH, šteti njenim građanima (Al Jazeera)

Piše: Mirnes Kovač

Na kraju, želio bih da vam uputim nekoliko kratkih poruka:
Prvo, ostanite to što ste. Čuvajte i očuvajte svoju vjeru,naciju i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.

Drugo, u ratu nam je naneseno ogromno zlo i nepravda. Ko može nek oprosti, ko ne može nije ni dužan. Zaboraviti niko ne smije, jer se zaboravljeni genocid ponavlja.

Treće, zlo o kojem je riječ, nisu nam učinili ni hrišćani ni kršćani, nego oni koji su pogazili sve Hristove-Kristove zavjete. Oni koji su silovali i ubijali, nevine ljude, ne pripadaju nikakvoj vjeri. Oni su jednostavno ubice.

Četvrto, na mržnju ne uzvraćajte mržnjom. Za Bosnu, mržnja je slijepa ulica. Mržnja ne razara samo naše duše, ona razara ono što mi nazivamo samim bićem Bosne.

Peto, zapamtite jednu riječ: država. Neka svaka naša nana zna kakva je važnost države. Bez svoje države narod liči na skupinu ljudi koja se našla na brisanom prostoru koji biju oluje i mećave.

Šesto, na BiH je 1992. izvršena agresija i mi smo, sa drugim patriotama organizirali odbranu zemlje. Ne dozvolite da vam nekakve tzv. “komisije za istinu i pomirenje” ovu istinu kradu, da podijele krivicu i da na toj laži apeliraju na pomirenju.

Pomirenje se može temeljiti samo na istini, a istinu o bosanskom ratu mogu utvrditi samo međunarodni sudovi. U Hagu se piše novija istorija Bosne. Ta istorija možda neće biti savršena, ali će biti tačnija od bilo koje koju bi ljudi mogli napisati. Zato podržavajte Haški tribunal i tužbu protiv Jugoslavije pred Međunarodnim sudom pravde. Oni koji opstruiraju ove procese, ustvari se boje istine.

Sedmo, bošnjački narod je svoju sudbinu vezao za sudbinu bh. države. Ko pomaže i podržava Bosnu i Hercegovinu, pomaže bošnjačkom narodu. Vrijedi i obrnuto.

Osmo, ljudi koji danas obnašaju vlast ima da idu. Ne zato što nisu ispunili izborna obećanja, iako je to dovoljan razlog za njihov odlazak. Njihov glavni i neoprostivi grijeh što su devalviranjem odbrambenog rata izjednačavanjem napadača i branitelja, teško povrijedili bošnjački narod. Ovo poniženje, što sadašnja vlast, a posebno SDP, uporno i ponovljeno čini, narod će kazniti na izborima. Oni ima da idu.

Deveto, sa dolaskom Alijanse na vlast, poremetila se ravnoteža u BiH na štetu bošnjačkog naroda. Pošto SDP nije uspio kod Srba i Hrvata, glasujući za SDP, za nacionalno “niko i ništa”, bošnjački narod se našao u podređenom položaju. To je dovelo do situacije kada se ljudi opravdano pitaju: Bosne će biti, da li i Bošnjaka u njoj.

Deseto, pazite kako se ponašate na vlasti. Ne budite arogantni i samoljubivi, ne posežite za onim što vam ne pripada, štitite slabe i poštujte moralna načela i zakone. Ne zaboravite da nema vječne vlasti. Svaka je privremena i svako će doći pred Božiji i narodni sud, prije ili kasnije.

(Alija Izetbegović, Govor u sarajevskoj Zetri, 2. oktobar, 2002. godine)

Prije ravno deset godina u oktobru, 2002. godine, na bošnjačkoj političkoj sceni također su bile velike turbulencije. Do tada je socijaldemokratija (SDP) predvođena Zlatkom Lagumdžijom, za samo dvije godine pod obećavajućim radnim nazivom “Alijanse za promjene” ponajviše u nezgodnu situaciju dovela bošnjački politički korpus.

Ta politika doživjela je poraz, posebice nakon gorepomenutog autoritativnog istupa tadašnjeg počasnog predsjednika i osnivača Stranke demokratske akcije (SDA) Alije Izetbegovića. 

Njegov oproštajni politički govor tada je presudio SDP-u, a svojom širinom je ličio na neku vrstu političke oporuke kojoj, na veliku žalost, sada je to očigledno, nisu bili dorasli i dosljedni ni oni kojima je primarno bila adresirana, lideri SDA.

Možda upravo u ovom leži odgovor zašto su danas u Bosni i Hercegovini lažne i socijaldemokratija i nacionalna bošnjačka politika.

Narušavanje države

Možda je preteško reći, ali stvara se osjećaj da politička kriza u Bosni i Hercegovini ide ka nekom obliku metastaze, posebice nakon posljednjih općih izbora 2010. godine i nimalo povoljne raspodjele političkih snaga u cijeloj BiH, a posebice na političkoj sceni najbrojnijeg naroda – Bošnjaka.

Ponašanje izbornog pobjednika na općim izborima 2010. godine, dakle, SDP-a BiH, veoma je reminiscentno na situaciju koja se dešavala prije desetak godina kada je ova partija predvodila tzv. “Alijansu za promjene.”

Za razvoj ovako kompleksne političke situacije u kojoj je moguća potpuna politička paraliza najviše je odgovorna upravo međunarodna zajednica, koja je svojim preuranjenim prepuštanjem političkih prilika u BiH, umjesto demokratije zacementirala etnokratiju.

Ova skorija, od prije dvije godine, osim izvanredno osmišljene predizborne kampanje i marketinškog zavođenja, nažalost, nije donijela ništa osim propalih političkih brakova i produbljenja političke krize koja najviše, egzistencijalno, pogađa Bošnjake.

Na ovu činjenicu, odnosno, kako nemaju relevantnog bošnjačkog političkog partnera u entitetu Federacija BiH, nedavno su upozorili i vodeći lideri iz entiteta Republika Srpska.

U međuvremenu, dok se ovakva politička atrofija u Federaciji BiH nastavlja, odnosno, primarno među dominantno bošnjačkim političkim partijama, sve više se narušavaju kapaciteti države Bosne i Hercegovine, šire se secesionističke tendencije u srpskom i hrvatskom bloku, a i politički lideri susjednih zemalja, napose nacionalistička retorika predsjednika Srbije Tomislava Nikolića ide ka zaoštravanju političkih prilika na širem području Balkana.

Naime, dvije godine koje su prošle u natezanju i nadmudrivanju ko će s kim, a ko s kim nikako neće, desili su se i lokalni izbori u BiH i ponovna provjera povjerenja.

Borba za vlast

Ovaj put, na lokalnom nivou narod je, očigledno, kaznio prethodne pobjednike općih izbora. Na lokalnim izborima ponovno su većinu povjerenja dobili oni kojima je prethodno povjerenje bilo uskraćeno. Začarani krug. Nema dominantne snage. Zašto?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Kompleksno je kao i sama politička situacija. Raslojenost političkih snaga prisutna je u sve tri dominantne etničke zajednice u BiH. Ipak, sada je ona najizrazitija kod Bošnjaka.

K tome, ta raslojenost je na bh. političkoj sceni odavno izbrisala granice klasične podjele političkih orijentacija. Naime, na bh. političkoj sceni je teško razabrati koje stranke pripadaju desnici, koje centru, ili pak ljevici.

Tu je, dakako, opterećenje etnokratijom, koja sve više i više nagriza samu narav demokratije. U posljednje vrijeme se govori o porazu socijaldemokratije u oba bh. entiteta, posebice na lokalnim izborima.

U tom pogledu, izuzetno je pronicljiva ocjena profesora Zdravka Grebe, koji u rezultatima posljednjih lokalnih izbora ne vidi samo poraz ideje socijaldemokratije, već poraz stranaka koje se lažno predstavljaju kao socijaldemokratske.

Politički analitičar Žarko Papić, koji je sa profesorom Grebom gostovao 28. oktobra u emisiji “Most radija Slobodna Evropa”, dodao je i objašnjenje ovoj pojavi. “Neko bi mogao reći da su obje stranke suočene sa krizom političkog identiteta. Međutim, stvar je mnogo ozbiljnija. Ja mislim da su one izabrale svoj politički identitet, a on se zove borba za vlast,” konstatirao je Papić.

Možemo li onda govoriti samo o porazu socijaldemokratije? Koja to politička orijentacija u Bosni i Hercegovini, u ovakvoj kakva jeste, nije, manje ili više, poražena?

Jedna je zasigurno najporaženija, gotovo da je iščezla sa političke scene – to je ona tzv. građanska opcija. A ni stanje kod trenutnih izbornih pobjednika na nedavno održanim lokalnim izborima nimalo nije bolje.

Ukoliko se u tom političkom prostoru ne dese promjene i ne uvedu nove, svježije snage sa svježijim kapacitetima i idejama, perspektiva ne izgleda nimalo obećavajuća.

Kolikogod se govorilo o lažnoj socijaldemokratiji i njenom porazu, danas je u Bosni itekako prisutna lažna borba za nacionalne interese, odnosno lažna nacionalna politika.

Općenito, politika u BiH se, što je veoma zabrinjavajuće, pretvorila u brutalnu borbu za vlast. A u toj borbi se ne biraju sredstva s ciljem ostanka na vlasti. Svjedoci smo kako se većina javnog i privatnog medijskog prostora podijelila upravo duž tih linija.

K tome, uz svu raslojenost političke scene i političkog uređenja, borba za vlast nam je kao rezultat donijela opću konfuziju, tako da ne samo što više ne prepozajemo ko je politička ljevica, a ko desnica, već više ne znamo ni ko je pozicija, a ko opozicija.

Na koncu, borba za vlast po svaku cijenu delegitimizirala je političke ciljeve i ideale i lijevih i desnih opcija. Ali, ono što je najpogubnije, ta borba je ovu zemlju dovela u stanje političke paralize – statusa quo, kojeg sve više kao takav prihvataju i značajni međunarodni faktori.

Odgovornost međunarodne zajednice

Ovih dana dvije “moćne” dame su posjetile glavni grad Bosne i Hercegovine. Po najavama, visoka predstavnica Evropske unije Catherine Ashton i američka državna sekretarka Hilary Clinton su u BiH demonstrirale pojačani interes Evrope i Amerike da se zemlje regije priključe euroatlanskim integracijama. Također, došle su da “ukažu na hitnu potrebu da politički lideri služe interesima naroda Bosne i Hercegovine i da provedu neophodne reforme”.

Vrlo obeshrabrujuće, budući da je ovo priča koju slušamo već godinama. Vrlo je malo nade da će ova nastojanja uroditi plodom dok god međunarodna zajednica ne promijeni svoj odnos prema Bosni i Hercegovini. 

Jer, za razvoj ovako kompleksne političke situacije u kojoj je moguća potpuna politička paraliza najviše je odgovorna upravo međunarodna zajednica, koja je svojim preuranjenim prepuštanjem političkih prilika u Bosni i Hercegovini, umjesto demokratije zacementirala etnokratiju.

Iako je od Izetbegovićevog govora prošlo deset godina, aktuelnost njegove poruke nimalo nije splasnula. Opredjeljenje je, dakle, tu. Ono je egzistencijalna potreba većine. Njega samo treba pokrenuti, odnosno, stvoriti uslove da se ono pokrene i realizira.

Brutalna je realnost, ali u Bosni i Hercegovini ne vrijedi sveto demokratsko pravilo: jedna osoba, jedan glas. Da ne govorimo o projekcijama koje predviđaju strašne političke scenarije po kojima će neki glasovi s nekih područja biti vrijedniji nego neki drugi i dr.

Koji još politički eksperiment treba oprobati na ovom odveć trusnom području!? To je pitanje koje je ozbiljno i pošteno trebalo biti postavljeno visokim gošćama! 

Aktuelnost poruke

Kolikogod je aktuelna Izetbegovićeva poruka iz 2002.za današnje bh. lidere, posebice one koji pretenduju na bošnjačko političko liderstvo, ona je bila prilična da se ponovi i dvjema važnim gošćama.

“Naše opredjeljenje za evropski put Bosne i njenih naroda je iskreno i – možda će zvučati malo grubo – sebično. Ono nije stvar ideala nego interesa”, kazao je tada Izetbegović.

 “U posljednjih 200 godina naš narod je bio žrtva niza genocida. Posljednji doživljen u minulom ratu, još nam je svima u živom sjećanju. Mi rezonujemo ovako: u balkanskom kontekstu novi genocid nad našim narodom još uvijek je moguć, u evropskom više nije.

To je taj naš sebični motiv za evropsku orijentaciju BiH. Dakle, ne zbog Evrope, nego zbog nas. Mi nemamo mnogo razloga da idealiziramo Evropu. Stara dama, kako je neki cinici zovu, imala je burnu i grešnu mladost: tu su križarske vojne, inkvizicija, Bartolomejske moći, kraljevi-zulumčari, a u ovom vijeku fašizam i boljševizam, sa holokaustom i satiranjem ljudi i koncentracijonim logorima. Jer, ova dva neljudska sistema su zakonita djeca Evrope, njeni proizvodi.

Nakon dva krvava svjetska rata u stoljeću koje je upravo završilo, Evropa se konačno opametila. Okrenula je drugim putem i već 50 godina stvara široko polje stabilnosti i blagostanja. Za nas je ovdje u Bosni najvažnije da u tom evropskom kontestu nema nasilne promjene granica, da se šovinistički mrakovi koji su došli sa istočne i zapadne strane rasplinjavaju i nestaju kao što vampiri iščezavaju u zoru, i da mi možemo mirno umrijeti, ne bojeći se da će naša djeca unučad i praunučad doživjeti genocid, silovanje, protjerivanje i slične nevolje, kojih smo bili svjedoci.

To je taj naš sebični i prema tome, iskreni razlog za priključenje Evropi i svaki napor u tom cilju. Bosni treba mir. Ona je zainteresovana za mir ne samo u svojem bližem susjedstvu, nego i u svijetu.” 

Iako je od Izetbegovićevog govora prošlo deset godina, aktuelnost njegove poruke nimalo nije splasnula. Opredjeljenje je, dakle, tu. Ono je egzistencijalna potreba većine. Njega samo treba pokrenuti, odnosno, stvoriti uslove da se ono pokrene i realizira.

Uvjeren sam da će se tek tada u Bosni moći govoriti i o istinskim političkim orijentacijama. Svim onim legitimnim i progresivnim za građane ove zemlje koji najviše trpe posljedice vještački stvorene političke paralize.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera