Zašto ‘oni’ još ne mrze ‘nas’

Piše: Mark LeVine

I prije nego što se ohladio posljednji žar onoga što je nekada bio Svjetski trgovački centar, znao sam da će naslov moje druge knjige biti Zašto nas ne mrze. Život u New Yorku je baš počeo oživljavati, nakon dvije sedmice u kojima je sve izgledalo kao da je smrznuto u vremenu. Jedino što se činilo da se kreće bili su pepeo i prašina iz ruševina Svjetskog trgovačkog centra, koji su svakodnevno pokrivali New York svježim slojem smrti.

Hodajući unutar metro stanice Times Square prošao sam pored kioska Hudson News i ugledao tek objavljeno izdanje Newsweeka od 28. septembra 2001. sa naslovom Zašto nas oni mrze: Korijeni islamskog bijesa ilustriranim fotografijom dječaka odjevenog u tradicionalnu odjeću dok u ruci drži igračku pušku AK-47. Apsurdnost naslova – kao da se svijet može tako jednostavno podijeliti na “mi” i “oni”, gdje svako igra svoju određenu ulogu u nekom predodređenom sukobu civilizacija – savršeno odgovara za rezimiranje glavnog argumenta mog istraživanja o utjecaju globalizacije na Bliskom istoku tokom posljednje dvije godine.

Upadljiva je sličnost između te naslovnice i one iz prošlosedmičnog izdanja Newsweeka sa naslovom Bijes muslimana napisanim preko fotografije na kojoj se vide muslimanski muškarci kako vrište. Upadljiva je i činjenica da je u svakom slučaju Newsweek imao poznatog nominalno muslimanskog pisca sa malo javne povezanosti sa svojom vjerom – Ayaan Hirsi Ali ustvari se izjašnjava kao ateist – koji objašnjavaju šta “Zapad” mora učiniti kako bi pobijedio ili se makar nosio sa iracionalnim masama o kojima, kako tvrde, vlast govori.

Bilo u 2001. ili 2012. godini potreba da se uopćeno govori o gotovo jednoj četvrtini čovječanstva, kao i prednosti toga, očigledni su iz uvodnih rečenica ta dva članka.

Muslimani ili Arapi?

Nakon 11. septembra Fareed Zakaria je istakao da “postoje milijarde siromašnih, slabih i ugnjetavanih ljudi širom svijeta. Oni ne pretvaraju avione u bombe. Oni se ne raznose bombama kako bi ubili hiljade civila… Ovdje se radi o nečem većem od siromaštva i ljubomore. Nečem što ljude može navesti da ubiju, ali i umru.” On dalje navodi da je bijes koji je motivirao teroriste 11. septembra došao “iz kulture koja pojačava njihovo neprijateljstvo, nepovjerenje i mržnju prema Zapadu – a posebno prema Americi.”

Zakaria nije okrivio islam kao islam; njegov prezir je bio usmjeren na njegovo arapsko uporište. Kako je izjavio, dok su zemlje poput Indonezije poslušno slijedile savjete Zapada o ekonomskoj i političkoj reformi, arapski je svijet bio septička jama antiameričkog bijesa i samoubilačkih bombaških napada. Njegovo pogrešno tumačenje njegovog Pakistana kao relativno umjerene zemlje u poređenju sa Egiptom ili Sirijom je šokantno koliko i značajno.

Zakaria je priznao da su Sjedinjene Države bile previše bliske sa diktatorima sveprisutnim u regionu. No, “Amerika nije bila potkupljiva u arapskom svijetu”, objasnio je, “već samo neoprezna”. 

“Do kraja 80-ih”, rekao je on, “dok je ostatak svijeta posmatrao rušenje starih režima od Moskve, Praga preko Seula do Johannesburga, Arapi su ostali sa svojim starim diktatorima i korumpiranim kraljevima.” Čini se da sama činjenica da su svi ovi režimi, kako je istakao, brutalne diktature sa dugom historijom mučenja svog naroda, očito nije imala puno veze sa njihovim navodnim “izborom”. Umjesto toga, “razočaranje Zapadom” i “nedostatak ideja” su ti koji se nalaze “u srcu problema”.

Ti stavovi su, prema autoru, “paralizirali arapsku civilizaciju” i naveli regiju “koja je nekada čeznula za modernošću” da “je odbije dramatično”.

Zakaria je priznao da su Sjedinjene Države bile previše bliske sa diktatorima sveprisutnim u regiji. No, “Amerika nije bila potkupljiva u arapskom svijetu”, objasnio je, “već samo neoprezna”. Njegovo neznanje – namjerno ili ne, na čitatelju je da odluči šta je od to dvoje – o američkoj politici i njihovim motivima na Bliskom istoku je zapanjujuće danas kao što je bilo i 12. septembra 2001. Ali, apsolutno je bilo presudno da Amerika u najgorem slučaju bude “neoprezna”, radije nego “potkupljiva”. Da se ispostavilo da su decenije podrške za neke od najopresivnijih režima u svijetu bili rezultat promišljene politike, šta bi to govorilo o “nama”?

Proglašavajući sebe dijelom “mi” protiv kojeg arapski svijet vodi rat, Zakaria je izjavio da “mi” “ne možemo arapskom svijetu ponuditi podršku za njegovo rješenje (palestinskog problema) – gašenje države… Slično tome, ne možemo napustiti našu politiku zaustavljanja Saddama Husseina. On pravi oružje za masovno uništenje (WMD)”. Mogli bismo spomenuti da je deklarirana politika većine arapskih zemalja u 2001. bila podržati mirovni proces iz Osla, dok Saddam Hussein nije pravio WMD.

Ayaan Hirsi Ali, holandska politička aktivistica i bivša parlamentarka somalijskog porijekla, slično sebe definira kao dijelom “mi” protiv kojeg se pojavljuje neracionalni islam. “Ponovo ulice arapskog svijeta gore od lažnog bijesa. Ali moramo držati svoje glave visoko podignute”, riječi su kojima ona počinje svoj članak.

Poput Zakarije deceniju prije i Ali vidi malo potrebe da objasni ko su “oni”. “Islamski bijes pojavio se opet prošle sedmice” i tako su muslimani kao kolektiv ti koji su odgovorni. Ali tvrdi da je ubistvo ambasadora i članova njegove pratnje bilo rezultat “bijesne rulje” koju prati “nemarna ili saučesnička” Vlada. To da su ubistva bila rezultat dobro planiranog napada terorističke grupe u regionu koji Vlada tek treba staviti pod svoju kontrolu (u dobroj mjeri zahvaljujući svom oružju koje je postalo dostupno tokom pobune protiv Gadafija uz podršku SAD-a) je irelevantno.

Nema veze što “vrijednosti” Sjedinjenih Država uključuju podršku korumpiranim i brutalnim diktaturama i okupacijama, pokretanju ratova zasnovanih na lažima, kršenju vlastitih ustavnih principa kako bi se na neodređeno vrijeme pritvarali, mučili, pa čak i ubijali osumnjičeni neprijatelji.

Islam je ništa manje ili više nego antizapadna i antimoderna banda. Bilo u Libiji ili Egiptu jasno je da muslimani donose “slobodne odluke” za “odbacivanje slobode onako kako je Zapad shvata” u korist vlada koje se “zalažu za ideale dijametralno suprotne onima koje podržavaju Sjedinjene Države”.

Nema veze što “vrijednosti” Sjedinjenih Država uključuju podršku korumpiranim i brutalnim diktaturama i okupacijama, pokretanju ratova zasnovanih na lažima, kršenju vlastitih ustavnih principa kako bi se na neodređeno vrijeme pritvarali, mučili, pa čak i ubijali osumnjičeni neprijatelji (uključujući i vlastite građane). Ili što mali, ali politički moćan postotak američkih građana izgleda odlučan da podstiče nasilje u muslimanskom svijetu kao što se i njihove kolege tamo čine odlučnim da pokrenu nasilje protiv zapadnjaka. Ako je islam definiran bijesom malog dijela svojih sljedbenika, onda je Zapad definiran apstraktnim liberalnim idealima koji nikada ne moraju biti aktualizirani u praksi da bi i dalje bili standard prema kojem se drugi – ali ne i Zapad – mjeri.

Razdvajanje nas i njih

Ni Zakaria u 2001. kao ni Ali danas ne mogu ponuditi nikakav pravi savjet za to kako se “mi” možemo nositi sa “njima”, iz četiri razloga.

Prvo, toliko mnogo njihovih činjenica je bilo i ostalo pogrešno tako da njihovi veći argumenti nisu vrlo korisni. Problem je što, zapravo, više štete. Ali zato što, za razliku od Zakarije, ona ima vrlo snažnu ličnu priču o patnji u rukama opresivne, nasilne i patrijarhalne kulture u rodnoj Somaliji koju vrijedi čuti. Nažalost, ona je potkopana širokim generaliziranjem i netačnim tvrdnjama koje iznosi.

Oba autora nedovoljno spominju prilično dugu historiju i trenutnu stvarnost “iracionalnog” bijesa među “zapadnim” kršćanima ili Jevrejima prema islamu.

Drugo, oba autora u potpunosti izostavljaju historiju i trenutnu stvarnost zapadne/ američke podrške nasilnim, pa čak i ubilačkim režimima širom regije, koja leži u temeljima prilično razumljive ljutnje i bijesa muslimana protiv američkih ili evropskih Vlada. To nije jedini razlog i ne opravdava terorizam protiv civila, bilo muslimana ili takozvanih “nevjernika” niti rasprostranjene predrasude ili ugnjetavanja zasnovanog na vjeri širom arapskog/ muslimanskog svijeta. No bijes koji pokušavaju objasniti ne može se jednostavno razumjeti, a kamoli riješiti bez stavljanja takvih politika u centar bilo koje analize.

Isto tako, oba autora nedovoljno spominju prilično dugu historiju i trenutnu stvarnost “iracionalnog” bijesa među “zapadnim” kršćanima ili Jevrejima prema islamu koji je, osim njegove uloge u trenutnom skandalu oko videa, imao otprilike tako dubok utjecaj na politiku američke ili izraelske vlade prema muslimanima kao što je islamski bijes imao na politiku većine arapskih/ muslimanskih vlada prema SAD-u ili Izraelu.

Treće, Zakaria i Ali generaliziraju od najekstremnijih segmenata arapskih/ muslimanskih društava do arapske/ muslimanske “civilizacije” u cijelosti. Prosta činjenica je ta da većina muslimana nije uključena u iracionalnu mržnju prema Zapadu ili nespremnost da se uključe u osnovna načela savremenosti. Kao i njihove kolege u zapadnim zemljama i u svijetu, oni samo pokušavaju preživjeti i izgraditi bolji život za svoju djecu.

Popularni pisci potpuno ignoriraju dugu historiju interakcije i podrške između ljudi na “Zapadu” i u “muslimanskom” svijetu – od međuvjerskih muziciranja u srednjovjekovnom Andaluzu do kraljeva i sultana, begova i guvernera…

Bez obzira na to koliko je za osudu ponašanje nasilnih demonstranata tokom nedavnih protesta, oni čine samo najmanji postotak muslimana u svijetu, a njihove akcije su ustvari izazvale široku reakciju protiv njih, od građana koji napadaju sjedišta ekstremista u Bengaziju do progresivnih muslimana koji pišu detaljne protuargumente za ideologije koje su u pozadini takvih akcija. Osim toga, bez obzira na to koliko su neprihvatljiva trenutna ugnjetavanja žena ili manjina u muslimanskom svijetu, takvi postupci nisu ni jedinstveni za muslimanski svijet, niti su primarni izvor bijesa koji ovi članci nastoje objasniti.

Četvrto, popularni pisci potpuno ignoriraju dugu historiju interakcije i podrške između ljudi na “Zapadu” i “muslimanskom” svijetu – od međuvjerskih muziciranja u srednjovjekovnom Andaluzu do kraljeva i sultana, begova i guvernera, udruženih protiv zajedničkih neprijatelja na obje strane vjerske podjele u neprekidnim igrama moći u ranom modernom dobu, do desetina hiljada evropskih migranata koji grade multietničke, vjerske i jezične zajednice u 19-stoljetnoj Aleksandriji ili Tunisu (gdje su se bivši kršćanski robovi mogli naći na visokim državnim položajima) te do aktivističkih kolektiva nadahnutih anarhistima koji se udružuju zajedno protiv autoritarnih kapitalističkih elita početkom 20, a sada i u 21. stoljeću – u Kairu, Madridu i na Wall Streetu.

Naravno, takve saradnje su, također, imale i svoju puno mračniju stranu, u bliskim odnosima između zapadnih i arapsko/ muslimanskih vlada. Bilo da je riječ o borcima za slobodu koji se pretvaraju u teroriste (a la Osama bin Laden) ili teroristima koji postaju borci za slobodu (kao što smo vidjeli da se to događa prošle sedmice nakon odluke Obamine administracije da se MEK skine sa liste terorističkih organizacija), takve politike su u korijenu širih distorzija u odnosima između muslimanskog svijeta i Zapada koje većina popularnih pisaca ne uspijeva objasniti.

Možda nas oni mrze?

Ako su nas pobune u arapskom svijetu u posljednje dvije godine išta naučile, onda je to da ne postoji takva stvar kao što je jedan arapski karakter ili kultura. Baš kao što su SAD naizgled ravnomjerno podijeljene između dva široka trenda koji se teško mogu smatrati dijelom istog identiteta, tako je i gotovo svaka arapska/ muslimanska zemlja pogođena klasnim, etničkim, sektaškim, plemenskim, nacionalnim i drugim sukobima.

Jedna uopćenost koja sve više ujedinjuje ljude širom svijeta je, međutim, jasan nedostatak solidarnosti između najbogatijih članova svih društava i njihovih siromašnijih sunarodnjaka. Bilo da je to najbogatijih 1,5 posto u SAD-u, pet posto u Pakistanu ili 10 posto u Egiptu ili Maroku, savremeni neoliberalni globalizirani kapitalizam ujedinjuje interese elita protiv ostatka njihovih društava – i, kao rezultat toga, kao nikad prije ujedinjuje interese ostatka nas u opoziciji. To je bilo jasno svakome ko je imao sreće da bude u Tunisu ili Kairu tokom prvih ustanaka tamo ili Milwaukeeu, Donjem Manhattanu i Madridu nedugo nakon toga.

Trik je shvatiti kako bijes kanalizirati i kontrolirati – ne ljutnjom, već pozitivnom vizijom budućnosti koja rješava i nadilazi dinamiku koja leži ispod njega.

Kada pogledate nevjerovatnu štetu napravljenu energetikom, rudarstvom, agrobiznisom, preradom hrane, oružjem i mnogim drugim industrijama na planeti, od globalnog zagrijavanja do uništenja tropskih kišnih šuma i trovanja velikih oblasti kopna i mora, teško je ne povjerovati da oni – političke i ekonomske elite koje danas upravljaju svijetom i kontroliraju većinu njegovih resursa i bogatstva – stvarno mrze nas ostale. Ili u najmanju ruku, da ih uopće nije briga.

Korijenska sila

Njemački filozof Peter Sloterdijk rekao je da je bijes dugo bio korijenska sila koja oblikuje društva. Problem je u tome što je uvijek onima koji drže vlast daleko lakše bilo preusmjeriti bijes drugih daleko od sebe prema svakoj društvenoj snazi koja bi mogla osporiti njihovu kontrolu. Ali, ako bijes prečesto stvara nihilističku ljutnju i nasilje, on, također, može stvoriti junaštvo i hrabrost. Trik je shvatiti kako bijes kanalizirati i kontrolirati – ne ljutnjom, već pozitivnom vizijom budućnosti koja rješava i nadilazi dinamiku koja leži ispod njega.

To je upravo ono što su arapske pobune, a ubrzo nakon toga i globalni pokret Occupy, počeli raditi. Ako se bijes koji sve više kruži svim našim društvima bude mogao kanalizirati i usmjeriti protiv onih koji zaista prijete našoj kolektivnoj budućnosti, onda ćemo prije moći usporiti, ako ne i zaustaviti neumoljivi marš prema ekološkoj katastrofi i novom feudalnom dobu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera