Referendum o EU u Hrvatskoj je i regionalni izazov

Nakon referenduma o samostalnosti u Hrvatskoj nije bio proveden niti jedan referendum na nacionalnoj razini (AFP)

Piše: Davor Gjenero

Neki politički analitičari u Hrvatskoj već su počeli pretenciozno najavljivati kako je Hrvatska na putu da postane „regionalnom silom“, jer su zemlje na njenim granicama, koje su je dosad bitno nadmašivale političkim utjecajem, zapale u duboku krizu.

Italija je potresena ekonomskom krizom i privremena tehnička administracija fokusirana je isključivo na ekonomsku politiku i stabilizaciju nacionalnih financija, pa ispušta iz vida značenje međunarodnih procesa u regiji i svom najbližem susjedstvu. Mađarska je sve više politički izolirana zbog avantura Orbanove vlade, koja u parlamentu ima ustavnu većinu i sve lošije reagira na pokušaje bruxelleskog discipliniranja, a njeni se brojni potezi – od prvoga medijskog zakona, pa do najnovije promjene ustava – tumače kao ugrožavanje temeljnih demokratskih mehanizama.

Razorna koncepcija

Slovenija proživljava duboku političku krizu, koja je najprije rezultirala padom vlade i prijevremenim izborima, a sada blokadom u kojoj se još niti ne naziru obrisi buduće parlamentarne koalicije. Srbija je u krizu zapala zbog toga što je demokratska administracija Borisa Tadića (doduše, pogodbena, u kojoj sudjeluju predstavnici mekog krila demokratskog pokreta i „mekša“ struja Miloševićeva protudemokratskog režima) dopustila da se umjesto demokratizacijskih reformi i europeizacijskih procesa kao glavna tema nametne odnos prema Kosovu. Onog trenutka kad je demokratska opcija prihvatila političku bitku na terenu iracionalnog nacionalizma, pristala je na to da tempo diktiraju protivnici i time je bitno smanjila mogućnost vlastita uspjeha.

U takvim uvjetima, činjenica da je uspjela završiti pristupne pregovore, da je brzo i bez ikakvih potresa provela izbore i prijenos vlasti, te da je dobila administraciju koja je pokazala naznake sposobnosti artikuliranja regionalne inicijative koja bi mogla dovesti do stabilizacije Balkana, Hrvatskoj u regiji – dakle, i na Zapadnom Balkanu, i u Srednjoj odnosno Međueuropi, a i na ovom dijelu Mediterana – daje ulogu kakvu nikad do sada nije imala.

Svatko u Hrvatskoj s imalo političkog iskustva mora se, međutim, hvatati za glavu na spomen koncepta „regionalne sile“, jer je ta zamisao već jednom bila na djelu, i to u vrijeme Tuđmanove vladavine.

Razornost Tuđmanove koncepcije o Hrvatskoj kao regionalnoj sili vjerojatno ponajmanje treba objašnjavati u Bosni i Hercegovini, a Tuđmanova je sila na Balkanu bila razorna i u regiji, i u globalnoj politici, ali i građanima Hrvatske.

Iz takva iskustva zato se pomalo neočekivanim čine ovako izražene „pretenzije“ za pozicijom lokalne sile koje, doduše, ne dolaze iz administracije, nego iz stručne javnosti.

Osim „povijesnog podozrenja“, ovaj koncept ima još jedan ozbiljni nedostatak. Temelj novog utjecaja, što ga je u prema regiji počela ostvarivati nova administracija, odnosno, prije svih, nova hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, zasnovan je na činjenici da je samo četiri dana nakon izbora, 8. decembra prošle godine, Hrvatska potpisala Ugovor o pristupanju Europskoj uniji i tako od kandidatkinje postala pristupnicom. Time je dobila pravo sudjelovanja (doduše, do 1. jula 2013. bez prava glasa) u radu svih institucija EU, od Europskoga vijeća i Vijeća ministara, do redovitih COREPER-a, na kojima se na razini stalnih predstavnika definira europska politika.

Politička prilika

Budući da se Unija trenutno bavi svojim problemima, hrvatska je politika dobila političku priliku iskoristiti prazninu, i to na korist i sebi i svojim susjedima. Dakle, radi se, prije svega, o tome da je regionalni utjecaj, što bi ga Hrvatska eventualno mogla postići, „uvjetan“ i posredan, a da bi se mogao zasnivati naročito na tome da predstavnici Hrvatske mogu postati glasnogovornicima regionalnih interesa u europskim forumima.

Da bi se nova regionalna politika mogla ostvariti, Hrvatska mora savladati prepreku, s kojom njeni političari do sada nisu imali iskustva. Nakon referenduma o samostalnosti u njoj nije bio proveden niti jedan referendum na nacionalnoj razini, a odluka o (rječnikom hrvatskoga Ustava) udruživanju Hrvatske u EU mora biti donesena na referendumu.

Sve stranke ustavnoga luka u Hrvatskoj podupiru pristupanje Uniji, a kad je riječ o političkim strankama, eurofobne su ili europskeptične tek marginalne nacionalističke izvanparlamentarne organizacije.

Međutim, budući da je proces pristupanja Uniji i pretpristupnih reformi bio vođen „elitistički“, bez ozbiljnih javnih rasprava o značenju tih promjena, u biračkom je tijelu stvoren svojevrstan „protestni euroskeptični blok“, kojem se, ovisno o političkim okolnostima u Hrvatskoj i okruženju, pridružuje od 40 posto, pa do oko polovice birača.

Tijekom predizborne kampanje pobjednička koalicija je ocjenjivala kako referendum o pristupanju Uniji za nju otvara šansu za uvođenje novih kriterija odnosa prema biračima. Ovo bi trebala biti postizborna prilika predstavljanja policy-paketa, oslonjenih na članstvo u Uniji, što ih Vlada želi ostvarivati, a javna rasprava o članstvu trebala bi biti početkom neke nove tradicije „deliberativne demokracije“, demokracije u kojoj bi voluntarizam političke većine morao biti obuzdan argumentiranim dijalogom i interesnim kompromisima. Na tome se, uostalom, i zasnivaju europska načela dobroga upravljanja.

Ministrica Vesna Pusić nedavno je ocijenila kako je važan doprinos pretpristupnih pregovora to što se tijekom njih bitno promijenila politička kultura i počela se stvarati kultura kompromisa. S referendumom je i to na ispitu. Vidjet će se koliko je duboka ta promjena političke kulture, odnosi li se ona samo na političku klasu ili njene dijelove, ili je „zahvatila“ cijelo političko tijelo.

Aktualna administracija, ali i predstavnici prethodne vlade, koji moraju zaštititi kontinuitet reformi provedenih „u njihovo vrijeme“, moraju pokazati jesu li spremni na novi model javnoga zagovaranja racionalnih politika, a pozicija protivnika referenduma o pristupanju EU daleko je komotnija.

Oni se oslanjaju na iracionalne strahove i nacionalistički diskurs, koji je obilježio Balkan u proteklih dvadeset godina, i nije potrebno uložiti nikakav intelektualni napor da bi se bilo protiv EU.

Guske u magli

Dovoljno je metaforom Stjepana Radića iz 1918. nuditi nacionalističku balkansku maglu i narod poput gusaka gurati u nju. Paradoksalno je da upozorenje, što ga je racionalni, ali populizmu skloni Radić izricao u vrijeme netransparentnoga nastajanja prve Jugoslavije kad niti parlamentarce, a pogotovo narod, zapravo nitko nije pitao što žele, protivnici EU danas rabe da bi unaprijed obezvrijedili racionalnu odluku koja bi bila donesena na referendumu.

Predstavnici administracije, pak, umjesto da jasno kažu kako je EU zajednica država utemeljena na racionalnom dogovoru, ekonomskim interesima i interesnom kompromisu i da ona predstavlja sidro stabilnosti za Hrvatsku, a da je alternativa balkanska maglovita neizvjesnost, te da je procedura pristupanja Uniji i razvidna i demokratska, pristaju na retoriku o europskoj magli kao na legitimnu.

Sada je u interesu demokratskih političkih aktera u regiji da hrvatska administracija ipak što bolje prođe na prvom postizbornom unutarnjem ispitu.

Izvjesno je da na referendumu odluka o pristupanju Uniji neće pasti, ali nije svejedno koliko će uvjerljiva biti integracijska većina, niti koliko će hrvatskih građana pristupiti referendumu.

Paradoksalno je također da protueuropska retorika hrvatskih eurofoba zvuči posve jednako kao i retorika njima odgovarajućih skupina u Srbiji ili u drugim državama regije. Ni to u Hrvatskoj nikome ne služi kao dokaz da je alternativa, koja se nudi europeizaciji Hrvatske, samo balkanska magla.

Kad 22. januara budu izlazili na referendum i odlučivali o tome prihvaćaju li udruživanje Hrvatske u EU, hrvatski će birači odlučivati i o europskoj perspektivi regije. Ako referendum ne bi uspio, Hrvatska bi se vratila u „balkanski paket“, kao njegov „ravnopravni član“, a cijeli bi „paket“ na dulje vrijeme ostao pred vratima Unije.

Uspije li referendum i bude li iz njega proizašla nova politička snaga aktualne administracije, regija dobiva novu šansu. U Zagrebu je daleko lakše nego li u Bruxellesu razumjeti kako duboko je u pravu, na primjer profesor Zdravko Grebo, koji jedinu razvojnu šansu BiH vidi u aktivnoj integracijskoj politici Unije.

Promjena političke kulture

Isto tako, jedini način da Makedonija prevlada sadašnju blokadu, u koju je zapala zbog grčkoga veta na procese njene integracije u EU i NATO, ali i zbog nepopustljivosti koja se kao odgovor na takvu situaciju razvila u Skopju, otvaranje je integracijske perspektive, uvjetovane uspostavljanjem dijaloga s Atenom.

Nakon zlog iskustva sa slovenskom blokadom, ali i promjene u političkoj kulturi, koja je proizašla iz te blokade, u Zagrebu je daleko lakše razumjeti Skopje, nego što je to moguće u Bruxellesu. Isto važi i za odnose Beograda i Prištine.

Iz tragedije proizašle iz štetočinske Tuđmanove politike prema BiH, posve je razumljivo kako neka zemlja može lako postati žrtvom takvih nacionalističkih izazova, pa tako Zagreb može, više nego Bruxelles, pomoći Beogradu u prevladavanju „sirenskog zova“ balkanskoga „sirotinjskog imperijalizma“.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera  



Više iz rubrike Piše
POPULARNO