Lekcija koju nismo naučili

Gotovo cijela Evropa ima u svojim kalendarima obilježen 27. januar kao dan sjećanja na Holokaust (EPA)

Piše: Jakob Finci

U novembru 2005., Generalna skupština Ujedinjenih nacija, je jednoglasno usvojila Rezoluciju kojom se 27. januar obilježava kao medunarodni dan sjećanja na Holokaust.  Tog datuma 1945 godine, sovjetske trupe su oslobodile zloglasni logir u Aušvicu, te je zbog toga prihvaćeno da to bude i datum kada se sjećamo Holokausta.

 Bosna i Hercegovina je još u januaru 2000. na Međunarodnom forumu u Stokholmu prihvatila deklaraciju kojom  su se prisutne države, njih 47, obavezale da će jedan dan u godini prihvatiti kao datum obilježavanja Holokausta.

Važnost datuma

Nažalost, kako se nismo dogovorili ni oko drugih datuma koje treba obilježavati, nismo se dogovorili niti oko dana  sjećanja na Holokaust, i sve do 2005. godine, kada je Generalna skupština Ujedinjenih nacija, bez ijednog  glasa protiv, usvojila rezoluciju  o obilježavanju 27. januara kao međunarodnog dana Holokausta, mislili smo da je to jedini razlog što se ovaj datum u Bosni i Hercegovini ne obilježava.

Holokaust, u kome je tokom Drugog svjetskog rata stradala trećina jevrejskog stanovništva, šest miliona ljudi, je najveći genocid u istoriji

Danas, kada gotovo cijela Evropa ima u svojim kalendarima obilježen 27. januar kao dan sjećanja na Holokaust, ponosni smo što je i naše Vijeće ministara odlučilo da se ovaj dan u Bosni i Hercegovini obilježava  kao Dan sjećanja na Holokaust, te se nadamo da će to postati tradicija oko koje neće biti pitanja.

Vjerovatno će biti glasova koji će pitati, a zašto je to Holokaust važniji od toliko drugih tragedija koje smo preživjeli u dvadesetom vijeku?  Sigurno je da država,  koja je, jedina u Evropi nakon Holokausta doživjela genocid, mora da obilježi ovu, ipak najveću tragediju prošlog vijeka, i sigurno je da to Jevreji Bosne i Hercegovine, onih blizu deset hiljada stradalih u Holokaustu, zaslužuju i mnogo više.

Holokaust, u kome je tokom Drugog svjetskog rata stradala trećina jevrejskog stanovništva, šest miliona ljudi, je najveći genocid u istoriji, te mada je 1945 rečeno „Nikad više“, genocid se, nažalost, ponovo i u Kambodži i  u Ruandi i u Bosni i Hercegovini.


Memorijal u Berlinu, 26. januara [AFP]

Jasno je da je sjećanje na Holokaust, ustvari sjećanje na sve nesreće koje su ljudi sami prouzrokovali, ubijajući druge i drugačije, zbog boje kože, vjere ili političkih ubjeđenja, te da  ne smije više biti ni zločina, ni žrtava, niti onih koji će to samo neutralno posmatrati, te nas ovo podsjećanje  na Holokaust jednostavno tjera da na svaku takvu opasnost pravovremeno reagujemo.

Ujedinjene nacije su  rezolucijiom 60/07, reafirmišući načela iz univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja proglašava da su svi ljudi jednaki, bez obzira na rasu, religiju ili neki drugi položaj, te da imaju pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost,  tražile od zemalja članica da se učeći o Holokaustu, spriječi svaki budući genocid, te odbacile negiranje Holokausta kao istorijskog događaja u cijelosti ili djelimično.

Isto tako, ponovo je bezrezervno osuđeno svako ispoljavanje vjerske netolerancije, šikaniranje ili nasilje prema osobama drugog etničkog porijekla ili religijskog uvjerenja.

Značaj poruke

Nažalost u bh. školama, bez obzira jesu li pod istim ili odvojenim krovovima, o Holokaustu se ne uči, pa čak ni 27. januara svake godine.

Kažu da narodi koji ne cijene svoju prošlost – nemaju budućnosti – značajna poruka koju treba ozbiljno shvatiti.

Godine 1945. svijet je nakon Holokausta rekao „Nikad više“. Možda je vrijeme da i mi, sada,  2012. godine u Bosni i Hercegovini  kažemo zanemarivanju 27. januara kao danu sjećanja na Holokaust – Nikad više.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne prestavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera