Mnoga lica anarhije

Piše: Enver Robelli

Ima nekoliko mjeseci kako Albance posvuda na Balkanu namamljuju novi i stari populisti s jednim poprilično jeftinim proizvodom: folklornim domoljubljem. Takvo naizgled domoljublje postavlja se na zaprljanim tezgama, zamotava se nacionalnim zastavama i zastavicama, pretjerano se ukrašava nacionalnim znakovljem baš onako kako se sređuje recimo neka plesačica u noćnom klubu u pohodu na pijanu mušteriju. U uvjetima slobode lako je domoljublje pretvoriti u sport, postaviti se kao vlasnik licence ljubavi prema domovini, isticati neku vrstu monopola prema takozvanim nacionalnim vrijednostima. Ljutiti pokliči u stilu “nas je 10 milijuna”, kojima se želi istaknuti kako i Albanci znaju pokazati mišiće, nisu ništa drugo doli loša kopija parole srpskih nacionalista “nas i Rusa – trista miliona”. Zanos folklornog domoljublja s gajtanima i džemadanima (upredenim ili pletenim vrpcama i ukrašenim prslucima) pokazuje kako Albanci nigdje na Balkanu nisu još dovoljno zreli da se uhvate u koštac sa stvarnim problemima. Pošto nemaju ni hrabrost, ni građansku svijest, ni spremnost da se bore za zakonsku i društvenu pravednost, većina je Albanaca odabrala lakši put: vrijeme trate po kafićima ili pred televizorom, katkada slušajući nabojne pjesme, katkada gledajući svakodnevnu političku predstavu.

Nepotizam, korupcija i malverzacije ostaju glavni proizvodi albanske političke tvornice. Stanje na Kosovu se ne razlikuje puno, zato što se svakim danom kopira model političkog kanibalizma Tirane.

Godine 1924. Fan Noli (premijer Albanije koji je došao na vlast revolucijom – prim. prev.) u jednom govoru u albanskom parlamentu nabrojao je nekoliko anarhija koje su onemogućavale ili otežavale zdravi razvoj albanskog društva. Kako stvari stoje danas?

Politička anarhija

Sto godina nakon samostalnosti, te 20 godina nakon pada komunizma u Albaniji, politička klasa na albanskim prostorima ostaje polariziranom, te zaglavljenom u osobnim sukobljavanjima i borbi za nadzor nad javnim resursima. Nepotizam, korupcija i malverzacije ostaju glavni proizvodi albanske političke tvornice. Od svih dijelova Europe, jedino u Albaniji, na Kosovu, te u albanskome dijelu Makedonije još uvijek nema slobodnih izbora. Još uvijek postoji krađa glasova. Osim u Srbiji, jedino se u albanskim područjima politički protivnik proglašava neprijateljem te se ubija; čak je razmjer političkog zločina na albanskom prostoru višestruko veći nego u Srbiji. Mogu se nabrojati desetine političkih protivnika u redovima Albanaca koji su ubijeni od 1990. godine naovamo – od albanske ruke. Ekstremna je polarizacija dovela do kolapsa političkog sustava koji nije u stanju donijeti niti jednu odluku za dobrobit Albanije bez velikih drama, te bez intervencije međunarodnih izaslanika. Stanje na Kosovu se ne razlikuje puno, zato što se svakim danom kopira model političkog kanibalizma Tirane. Uz takvo stanje, uopće ne treba očekivati poštovanje stranaca prema političkom dostojanstvu albanskog društva, kao ni prema republikama Balkana s albanskom većinom. To je vidljivo i iz čestih medijskih nastupa diplomata u Tirani i Prištini: oni ne pričaju mirnim tonom, nego viču i ukoravaju s jednim nediplomatskim rječnikom, zato što je ne samo njima prekipjelo više s tom anarhijom, koju su nerijetko vlastitim djelovanjem i sami stvorili, ili joj omogućili da nastane.

Gospodarska anarhija

Albanci u Albaniji i na Kosovu, te u drugim krajevima koje nastanjuju, i sto godina nakon albanske samostalnosti uglavnom su potrošači inozemnih proizvoda, s obzirom da sami ne proizvode skoro ništa. Tržišno gospodarstvo, ukidanje carinskih prepreka i slobodna konkurencija može biti nešto dobro, te se može usvojiti samo onoliko koliko je korisno. Međutim, jedno društvo koje uvozi čak i mlijeko, te jogurt, keks i maslac, kakvo je ono albansko, jednoga dana će uvoziti i otpad drugih. Takvo nešto već je usvojeno od parlamenta u Tirani: otpad će dolaziti iz Italije! Jedno društvo koje dopušta da mu gospodarstvo bude opljačkano od biznismena podzemlja, te dopušta da se privatizira sve, sutra neće više biti niti vlasnikom zraka.

Kaotične promjene u posljednja dva desetljeća stvorile su jedan tanak sloj jako bogatih, te veliku većinu koja treba preživljavati od plaća koje nisu puno više od milostinje.

Jedan zastrašujući primjer nam nudi Kosovo, gdje jedna lokalna i međunarodna banda u sprezi već godinama privatizira i otuđuje društvenu imovinu – bez koncepta, bez ideje, bez plana, bez strategije. Zarada se dijeli u stilu “ovo meni – ovo tebi”. Jedan drugi primjer jest organizirana kriminalna devastacija prirode u Albaniji koja se događa već godinama, a naročito njezina primorja – ne od kakve nevidljive neprijateljske ruke, već od ljudi iz vlasti, od članova njihovih obitelji, od biznismena koji su se obogatili preko noći.

Društvena anarhija

Albanci bilo kuda na Balkanu najsiromašniji su među narodima starog kontinenta. Kaotične promjene u posljednja dva desetljeća stvorile su jedan tanak sloj jako bogatih, te veliku većinu koja treba preživljavati od plaća koje nisu puno više od milostinje. Razlika je ekstremna, uvredljiva, užasna za jedno društvo: sloj mafijaša i političara bez ljudskih osjećaja odmara se u skupocjenim hotelima turske rivijere, te školuje djecu u privatnim školama, daleko od “prljavog puka”, dok veliki dio građana mora podmititi liječnika kako bi se prihvatio liječenja njihove bolesne djece, te mora slati djecu u državne škole u kojima dominira nasilje i nedostatak socijalne kompetentnosti kod nastavnog osoblja koje je godinama zapostavljeno. Socijalna kompetentnost jednog društva dolazi do izražaja naročito u odnosu prema siromašnima. Kod velike većine Albanaca ne postoji nikakva svijest o razmjerima bijede.

Medijska anarhija

Albanski mediji u Tirani i Prištini, te u ostalim albanskim krajevima, uz pokoji izuzetak, nisu ništa drugo doli tribine populizma i nestručnosti, a ne arene poštene i beskompromisne borbe za društvenu emancipaciju. Takoreći svakodnevno vidimo jednu medijsku gadariju, jedno političko-novinarsko savezništvo u obrani zločina, gdje se sve stavlja u službu očuvanja interesa jednog ili drugog političkog krila, kakve družine ili mafijaške skupine. U takvom rasulu nema mjesta za opći društveni interes! Većina medija, a naročito oni koji opstaju zahvaljujući oglasima koje u njima objavljuju vlasti, često se upotrebljavaju i zloupotrebljavaju radi uskih sebičnih interesa, premda bi, zbog same činjenice da mašu zastavom informiranja javnosti, mediji trebali biti obazrivi da očuvaju neka temeljna publicistička načela. U takvoj anarhiji je “normalno” da se danas brane malverzacije oko tendera i krađa državne blagajne, a da se sutra pjeva u koru Skenderbegovim podvizima. Ima tu još i gorih stvari: nastupaju novinari i političari koji su korumpirani do grla, te kažu kako im je uzor Hasan Prishtina koji je cjelokupno vlastito bogatstvo stavio u službu oslobađanja svoje zemlje.

Anarhija ugleda

Svaki Albanac koji danas putuje Europom može vidjeti kakav je ugled Albanaca kada ga neki stranac upita otkud dolazi. Može reći da je iz Albanije, te da njegov sugovornik odmah pomisli na mafiju. Može reći da je s Kosova, pa da njegov sugovornik odmah pomisli na kriminal i banditizam koji su skupine pljačkaša godinama širile diljem starog kontinenta. Dok ostali narodi čine sve u svojoj moći ne bi li poboljšali ugled, Albanci iole kakvu poduzetu aktivnost u tom smjeru stavljaju na tender, te je podmazuju korupcijom. Toliko je puno poboljšala ugled Kosova reklama marketinške kompanije Saatchi & Saatchi (reklamni spot pod nazivom “Kosovo – mladi Europljani”– prim. prev.) da ne bi bilo uopće čudno da ona ponovno bude angažirana kako bi se od kosovskog društva iskamčilo još kojih sedam do osam milijuna eura za uzaludne stvari.

Ljubav prema domovini danas jest otjerati s vlasti protudemokratske i korumpirane vlastodršce, te stvoriti nove političke alternative – ili u najmanju ruku prisiliti političare da se promijene nabolje, ukoliko je to moguće. Ljubav prema domovini jest zaštiti okoliš, te razvijati gospodarstvo koje stvara nova radna mjesta. Ljubav prema domovini jest kada prosvjeduješ i izlaziš na ulicu svaki put kada se ne slažeš s postojećim stanjem.

Imajući u vidu općenito bijedno stanje na stotoj godišnjici samostalnosti Albanije, Albanci gdjegod da žive trebali bi ovo jubilarno razdoblje iskoristiti za kritičko razmišljanje o sveopćoj anarhiji u kojoj žive, a ne iskaljivati bijes primitivnim nacionalizmom te mahanjem zastavama, jer im to neće povratiti pogaženo dostojanstvo, niti im donijeti blagostanje. Ova bi godina trebala biti iskorištena za jednu dobronamjernu i sveopću raspravu, za jednu novu ljubav prema domovini, te protiv domoljubne anarhije. Ljubav prema domovini danas jest otjerati s vlasti protudemokratske i korumpirane vlastodršce, te stvoriti nove političke alternative – ili u najmanju ruku prisiliti političare da se promijene nabolje, ukoliko je to moguće. Ljubav prema domovini jest zaštiti okoliš, te razvijati gospodarstvo koje stvara nova radna mjesta. Ljubav prema domovini jest kada prosvjeduješ i izlaziš na ulicu svaki put kada se ne slažeš s postojećim stanjem, te kada se boriš za jednu dostojanstvenu Albaniju te dostojanstveno Kosovo, daleko od ofucanih priča s folklornim domoljubljem – priča koje se pričaju ispijajući šerbet.

Profesor Sami Repishti, jedan od najpoštovanijih glasova u albanskoj dijaspori Amerike, ovih je dana napisao: “Mi želimo ulazak u Europu ne kao prosjaci, već kao nacija koja to zaslužuje! Nažalost, jedan takav razvoj nije izgledan danas u Albaniji.  Beskrajna žeđ za vlašću, te apsolutnom vlašću, težnja za brzim bogaćenjem i to u većini slučajeva protupravnim sredstvima, korumpiranost vlasti i građana koja razjeda državnu upravu te i samo albansko društvo, besramno kršenje zakona te nekažnjavanje zločina, ne obećavaju neku dobru budućnost. Takvo je stanje stvorilo jednu jako negativnu sliku o Albaniji u svijetu. Jedan bivši premijer (Fatos Nano – prim. prev.) koji je optužen za zloupotrebu službe želi biti izabranim za predsjednika Republike sljedećeg lipnja. Jedan bivši predsjednik (Sali Berisha, aktualni premijer – prim. prev.) želi ostati premijerom narednih trideset godina, kao da je Albanija kakvo ‘očevo leno’. Parlament sa svojom kakofonijom više podsjeća na kakav ‘orijentalni pazar’. Ta analiza vrijedi podjednako i za Kosovo, te isto tako i za Albance u Makedoniji i njihove stranke. Ukoliko bismo parafrazirali profesora Repishtija, Albanci danas jesu slobodni, ali nisu oslobođeni. Neka 2012. godina, ta jubilarna godina samostalnosti Albanije, bude kao motivirajući momenat da se slobodi pridoda još jedna vrijednost: oslobođenje! 

(Preveo: Xh. Shehu)

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera