Što bi slovenski Sarkozy donio Balkanu?

Piše: Davor Gjenero

Unatoč očekivanjima, Slovenija ovih dana nije dobila „svog Sarkozyja“, ključnog čovjeka izvršne vlasti proizašloga iz useljeničke zajednice u toj državi.

Na osnovi nekoga čudnog resentimenta, ali i vrlo površnog poznavanja recentnih političkih procesa, Jankovićeva relativna decembarska pobjeda na parlamentarnim izborima u Sloveniji izazvala je simpatije diljem bivše Jugoslavije. Pomalo naivno, Janković je tretiran kao pridošlica u politiku, iako je njegovu prethodnu karijeru, onu u tada državnoj kompaniji Mercator, kao de facto političku definirao bivši slovenski premijer Tone Rop slavnim upozorenjem Jankoviću izrečenim prije desetak godina riječima: „Ja sam te postavio“.

Kao u vrijeme socijalizma

Politička funkcija gradonačelnika Ljubljane, koju je Janković izborio izborima nakon što ga je Janša smijenio u Mercatoru, samo je nastavak tog tipa političke karijere, dizajnirane kao u vrijeme socijalizma.

Usporedbu sa Sarkozyjem u našim krajevima za Jankovića uglavnom nitko ne rabi, jer je Sarkozy konzervativac, a Janković kao pripada ljevici.

Prvi stereotip, da bi Jankovićeva administracija mogla biti bitno obazrivija prema socijalnoj skupini koja je trenutno u slovenskom društvu najugroženija i koja plaća najveću cijenu ekonomske krize, useljenicima iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, a ponajviše iz BiH, jednako kao i drugi stereotipi, samo prikriva istinu.

Međutim, prihvatimo li definiciju konzervativizma kao političkog opredjeljenja koje se suprotstavlja društvenim promjenama dok je to god moguće, politička platforma Jankovićeve „Pozitivne Slovenije“, personalističke stranke osnovane neposredno prije izbora kao njegova pokreta koji su politički osmislili bivši slovenski Predsjednik i posljednji šef Komunističke partije Milan Kučan i krug njegovih bliskih suradnika, tipično je konzervativna.

Odnos takvih konzervativnih organizacija prema useljeničkim zajednicama i drugim manjinskim ranjivim skupinama uvijek je dvoličan, a Sarkozyjeva politika prema neasimiliranim useljenicima u Francusku daleko je grublja nego što bi bila politika nekoga, čak i konzervativnoga, političkog vođe koji nema „zaštite“ što proizlazi od porijekla iz ranjive skupine.

Dakle, prvi stereotip, da bi Jankovićeva administracija mogla biti bitno obazrivija prema socijalnoj skupini koja je trenutno u slovenskom društvu najugroženija i koja plaća najveću cijenu ekonomske krize, useljenicima iz drugih dijelova bivše Jugoslavije, a ponajviše iz BiH, jednako kao i drugi stereotipi, samo prikriva istinu.

Janković i stranka koju je on osnovao postali su potrebni Kučanu i krugu njegovih old boys, moćnih nekadašnjih socijalističkih direktora koji su u slovenskoj tranziciji postali kapitalistima, u trenutku kad je Kučan, s jedne strane, počeo gubiti nadzor nad svojom bivšom strankom Socijalnim demokratima, koja se pretvorila iz tranzicijske postkomunističke, u klasičnu europsku socijaldemokratsku organizaciju, i kad je kombinacija krize i utjecaja slobodnoga tržišta počela bacati na koljena nekoć uspješne predstavnike politike u poslovnom svijetu.

Populistički se Janković predstavio kao protivnik „temeljnog zla“ današnje Slovenije – slobodnog tržišta i liberalnog kapitalizma, i u uvjetima krize ponudio povratak na stari model svojevrsne dogovorne ekonomije, što ju je urednik ljubljanskoga poslovnog dnevnika Finance, Peter Frankl, nazvao „pajdaškim kapitalizmom“, i zatvorenog tržišta kojim je moguće politički dirigirati.

Pravi karakter

Dakle, riječ je o tipično konzervativnom ekonomskom i političkom projektu, čiji je pravi karakter tek prikriven kvazi-lijevom tradicijom i oslanjanjem na staru dihotomiju u slovenskom društvu – rasjed na „partizanske“ i „domobranske“ obitelji, nastao još u Drugom svjetskom ratu.

Kao što bi dolazak na vlast „slovenskog Sarkozyja“ za useljeničku zajednicu u Sloveniji imao sasvim drukčije posljedice od očekivanih, uspjeh ovakve administracije bio bi vrlo opasan i na razini regionalnih odnosa.

Osim ove za BiH izravno razorne lobističke veze, eventualna Jankovićeva administracija nosila bi još jedan izazov za nju i cijelu regiju. Europska sudbina te administracije vjerojatno bi do neke mjere sličila sudbini neukrotive Orbanove administracije u Mađarskoj, iako bi parlamentarna snaga te opcije bila neusporediva s Orbanovom. Osim latentnog euroskepticizma izraženog u otporu konceptu liberalnoga otvorenog društva i slobodnoga, ali reguliranog tržišta, Janković i njegovi politički pokrovitelji u finalu procesa pred glasovanje o povjerenju Vladi, ušli su u otvoreni sukob s konceptom euroatlantizma.

Jasno je da bi na formiranje politika slovenske administracije, koju bi vodio Janković, ključno utjecale Kučanove političke koncepcije. Kučan je 2010. godine bio imenovan za posebnoga izvjestitelja tadašnje Pahorove vlade za Bosnu i Hercegovinu, a ključni „doprinos“ njegova tajnog izvješća izražen je u stavu da – ako se vidi kako tri bosansko-hercegovačka naroda ne mogu uspostaviti dogovor o zajedničkom životu – valja potražiti alternativu. O tome kakva bi bila ta alternativa, Kučan je cinično progovorio na Dan državnosti BiH, 25. studenoga prošle godine, konstatacijom kako je Federacija BiH disfunkcionalna, a da je jedini funkcionalni dio BiH onaj što se naziva „Republikom Srpskom“.

Kučanovo lobiranje za interese Dodika i njegova entiteta ostalo je na razini izvještaja slovenskoj vladi, iako su postojale ambicije da ga se „promovira“ u europskog izvjestitelja. Njegov je izvještaj predstavljan utjecajnim europskim policy-makerima, poput povjerenice za zajedničku vanjsku politiku i sigurnost EU lady Ashton i predsjednika Europskoga vijeća van Rompuya, ali nije naišao na „simpatije“. Još je gore prošao premijer Pahor kad je u Washingtonu, pred predstavnicima nevladinih organizacija i think-tankova koji se bave odnosima na Balkanu, pokušao zagovarati Kučanove „nalaze“.

Znamo li, uz to, da su se neke općine u manjem bosansko-hercegovačkom entitetu, onom pod kontrolom Milorada Dodika, angažirale kako bi svoje iseljenike u Sloveniji, koji tamo imaju pravo glasa, potaknule da izađu na izbore i glasuju za Jankovića, očito je da postoji duboka lobistička veza između ove slovenske političke skupine i Dodikova političkog kruga. Koliko god Dodik bio „izdašan“ i agilan u lobiranju, nikad prije mu se nije dogodilo da se nađe na korak od dobivanja svog lobista unutar Europskog vijeća (premijer svake zemlje članice član je Europskog vijeća, tijela u kome se donose ključne odluke u EU).

Osim ove za BiH izravno razorne lobističke veze, eventualna Jankovićeva administracija nosila bi još jedan izazov za nju i cijelu regiju. Europska sudbina te administracije vjerojatno bi do neke mjere sličila sudbini neukrotive Orbanove administracije u Mađarskoj, iako bi parlamentarna snaga te opcije bila neusporediva s Orbanovom. Osim latentnog euroskepticizma izraženog u otporu konceptu liberalnoga otvorenog društva i slobodnoga, ali reguliranog tržišta, Janković i njegovi politički pokrovitelji u finalu procesa pred glasovanje o povjerenju Vladi, ušli su u otvoreni sukob s konceptom euroatlantizma.

Američki ambasador u Ljubljani, zabrinut zbog političke blokade u Sloveniji, koja izaziva i ekonomske posljedice za zemlju, nastojao je – ne miješajući se u odnose – olakšati razgovore među liderima parlamentarnih frakcija, a posljedica toga bio je ispad onih što su ih u Sloveniji cinično nazvali „stričevima iz pozadine“ „antiimperijalističkom“ retorikom iz nekih prošlih vremena. Osim Kučana, Jankovića i predsjednika Saveza boraca Stanovnika, tom se antiamerikanizmu pridružio i predsjednik Republike Tuerk, i sve to neposredno prije glasovanja o povjerenju Jankoviću kao mandataru.

Sasvim suprotno naivnim uvjerenjima, da je u Sloveniji došlo do formiranja Jankovićeve administracije, to bi utjecalo na dodatno smanjivanje euro-integracijskih šansi zemalja u susjedstvu.

Da je u takvim uvjetima Janković postao mandatarom, izolacija u euroatlantskome savezničkom krugu bila bi nužna popudbina buduće administracije.

Slovenija je već ionako na marginama utjecaja u Europskoj uniji, i to iako je zahvaljujući izuzetno uspješnim administracijama pokojnog premijera Janeza Drnovšeka dugo slovila kao najuspješnija nova demokracija, premda je na čelu s premijerom Janšom prva od novih članica EU ušla u monetarnu uniju i preuzela euro i iako je u Janšinu mandatu uspješno predsjedala Unijom.

Mimo logike

Sve se to istopilo kad je, mimo logike zajedničke europske politike i zajedničke pravne baštine, blokirala pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, što je bila politika oblikovana nakon kraja Janšine administracije, a u pripremi te odluke prepoznatljivi su tragovi Kučanova političkog kruga.

Sasvim suprotno naivnim uvjerenjima, da je u Sloveniji došlo do formiranja Jankovićeve administracije, to bi utjecalo na dodatno smanjivanje euro-integracijskih šansi zemalja u susjedstvu.

Budući da je brza europeizacija, koja bi se provela i mimo poštivanja striktnih standarda kakvi su primjenjivani u hrvatskim pristupnim pregovorima, jedini mogući efikasan instrument konsolidacije bosansko-hercegovačke države, s Jankovićem na čelu izvršne vlasti u Sloveniji niti perspektive europske integracije niti euro-atlantizma u regiji ne bi bile čvršće.

Naravno, utjecaj Slovenije na regiju ne može biti presudan, ali najveći dio regije, a pogotovo političko Sarajevo, nakon Jankovićeva bi neuspjeha trebali odahnuti, a ne žaliti.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera