Srbija i EU u zastoju

Svijet je zadržao dah u očekivanju odluke Evropskog vijeća o krizi u eurozoni o kojoj se raspravljalo na sastanku u Briselu prije dvije sedmice. Izbor 26 država članica EU da formira tjesniju fiskalnu uniju – ili prije odluka Davida Camerona da Veliku Britaniju drži podalje od tog poteza – razumljivo je bila glavna vijest u svijetu. Međutim, na Balkanu je u medijskim izvještajima o briselskom skupu dominirao kontrast između odluke Vijeća da potpiše pristupni ugovor sa Hrvatskom i odgodi davanje statusa kandidata Srbiji.

Potpisivanje pristupnog ugovora sa Hrvatskom podsjetilo je neke lidere EU na to šta Unija još znači mnogim Evropljanima, naročito onim koji su izostavljeni iz njenih integrativnih procesa. Nakon teškog procesa pregovora, koji su više puta bili prekidani i ponovno pokretani, Hrvatska je konačno spremna da pristupi EU u julu 2013 – devet dugih godina nakon što joj je zvanično dat status kandidata.

Srbija, s druge strane, još čeka odobrenje EU za svoju kandidaturu. Uoči sastanka u Briselu u beogradskoj štampi je bilo nekog optimizma, naročito u svjetlu nedavnog sporazuma između Srbije i Kosova o zajedničkom upravljanju graničnim prijelazima.

Jednostavno rečeno, Srbija i EU su se našle u pat-poziciji. Prvi razlog za zastoj je da se sve srbijanske stranke u izbornim kampanjama prebacuju na nacionalistički autopilot. Drugi razlog … proizilazi iz same EU. Ovaj put oni žele da Beograd uspostavi istinski dijalog sa Prištinom i ukloni paralelne srpske institucije na sjeveru Kosova.

Međutim, Vijeće EU – prvenstveno zbog pritiska Njemačke – odlučilo je odgoditi odluku o kandidatskom statusu Srbije do februara 2012. Također je srbijanskoj vladi iznijelo tri ključna zahtjeva: uspješna provedba dogovora o granici sa Kosovom “u dobroj vjeri”, sporazum o inkluzivnoj regionalnoj saradnji i aktivna saradnja na omogućavanju EULEX-u i KFOR-u da provode svoje mandate.
Iako je predsjednik Srbije Boris Tadić ljubazno čestitao Hrvatskoj i proglasio njeno gotovo sigurno članstvo u EU uspjehom za cijeli region, ogorčenost i razočarenje u krugovima srbijanske vlade bili su osjetni. Potpredsjednik vlade zadužen za evropske integracije Božidar Đelić, jedan od najodanijih proevropski orijentiranih političara u Srbiji, podnio je ostavku pošto je obećao da će to učiniti ako Srbija ne uspije dobiti status kandidata za članstvo u EU do kraja godine.

Đelić je, naravno, otišao da bi se vratio. Njegov odlazak je vjerovatno nešto više od pozicioniranja u međustranačke i unutarstranačke borbe uoči parlamentarnih izbora 2012 u Srbiji. I zbog tih izbora, gotovo je nevjerovatno da će biti ikakvog napretka u naporima Srbije za pristupanje EU u narednim mjesecima. Sam Đelić je skoro isto to rekao srbijanskim medijima kada su ga pitali o izgledima zemlje za dobijanje kandidatskog statusa u februaru.

Razlozi za zastoj

Jednostavno rečeno, Srbija i EU su se našle u pat-poziciji.
Razlozi za zastoj su dvostruki i međusobno se pojačavaju. Prvi je da se sve srbijanske stranke u izbornim kampanjama prebacuju na nacionalistički autopilot. Kada je riječ o Srpskoj naprednoj stranci – nastaloj odvajanjem od Šešeljevih radikala – takva odluka se mogla predvidjeti.

Retorika Ivice Dačića, lidera Socijalističke partije i ključnog koalicijskog partnera u trenutnoj vladi, također nije iznenađujuća. Dačić je kao inspiraciju iskoristio Davida Camerona da bi sugerirao na to da se srbijanske diplomate trebaju suprostaviti Briselu po pitanju Kosova, baš kao što je britanski premijer uradio po pitanju fiskalne unije.

Međutim, problem je u tome da ni vladajuća Demokratska stranka ne zaostaje puno kada je riječ o takvoj retorici. Srbijanski predsjednik Boris Tadić i ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić tvrdili su da neke države članice EU zahtijevaju od Srbije da prizna Kosovo da bi joj dali status kandidata – vrlo nevjerovatan prijedlog koji su odmah negirali širom EU i označili to kao “izjavu za domaću potrošnju u izbornoj kampanji.”

Za neke se to može činiti tek pokušajem Tadića i Jeremića da odbace ličnu odgovornosti za neuspjeh Srbije u dobijanju kandidatskog statusa, ali njihovi su razlozi ustvari dublji: u dominantnom srbijanskom javnom mnijenju, članstvo u EU nije vrijedno žrtvovanja Kosova. Nedavne ankete pokazale su da 59 posto srbijanskih glasača vjeruje da Srbija ne bi trebala postati članica EU ukoliko je uslov za članstvo priznanje kosovske nezavisnosti. Drugim riječima, ni srbijanska javnost niti srbijanska politička elita ne prihvataju gubitak Kosova.

Drugi razlog zbog kojeg je malo vjerovatan napredak u pristupanju Srbije Evropskoj uniji u narednim mjesecima proizilazi iz same EU – ili pouka koje su neke utjecajne države članice izvukle iz dugog iskustva pregovora sa Srbijom. Ovaj put oni žele da Beograd uspostavi istinski dijalog sa Prištinom i ukloni paralelne srpske institucije na sjeveru Kosova.

Sve je upitnije da će Zapad smatrati Tadića i njegovu stranku vrijednom ulaganja. Nije tajna da brojnim zapadnim vladama ne bi smetao poraz Demokratske stranke, samo da ne moraju više raditi sa Vukom Jeremićem. S druge strane, sa Tadićevom Demokratskom strankom u vladi, Zapad zna šta dobija. I to bi mogao biti Tadićev najveći problem.

U stvari, oni žele da Srbija snizi tenzije i pronađe modus vivendi sa Kosovom. To za mnoge u Beogradu može biti gorka pilula koju trebaju progutati, ali je znatno manje gorka nego što bi bilo stvarno priznanje kosovske nezavisnosti.

To nije samo zahtjev već stvarni problem; ustvari problem je u tome da unutar EU postoji snažno gledište (za koje se prvenstveno zalaže Njemačka) da strukture srbijanske vlade reagiraju samo na pritisak.

S obzirom na prošlost srbijanskih veza sa EU, ovakav stav nije iznenađujući. Kada god bi srbijanska vlada zaista ispunila traženo – kao što su izručenje Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Gorana Hadžića ili nedavni granični sporazum sa Kosovom – to je bio rezultat usklađenih evropskih i američkih napora.

Problem je sada u tome da se Boris Tadić i srbijanska vlada moraju posvetiti – makar do izbora – svojoj trenutnoj politici, koja ih nimalo neće približiti kandidaturi u EU. Korist od napredovanja u pristupanju EU, koje bi se moglo shvatiti kao napuštanje pitanja Kosova, jednostavno nije dovoljno značajna da bi rizikovali gubitak izbora. I bez obzira koliki se pritisak vršio, to se neće promijeniti.

Izborna kampanja

Iako malo vjerovatno, postoji jedan način na koji bi Srbija mogla dobiti kandidatski status početkom 2012: Ako zemlje članice EU (i Sjedinjene Države!) ocijene da je takva intervencija potrebna s ciljem da se podupru proevropske snage u srbijanskoj izbornoj kampanji. Demokratska stranka u anketama je trenutno desetak postotnih bodova iza Srpske napredne stranke i izgleda da će izgubiti izbore, iako ne nužno i vladu.

To je upravo razlog zašto se demokrate još jednom okreću nacionalizmu. No, njihov problem je taj da dostižu granice kredibiliteta kako sa svojim nacionalizmom u zemlji tako i sa evropejstvom na međunarodnom nivou.

Sve je upitnije da će Zapad smatrati Tadića i njegovu stranku vrijednom ulaganja. Nije tajna da brojnim zapadnim vladama ne bi smetao poraz Demokratske stranke, samo da ne moraju više raditi sa Vukom Jeremićem.

Još važnije, Srpska napredna stranka je učinila neke napore u popravljanju svog imidža na međunarodnom nivou, što je dobro primljeno. To su možda sastanci na nižem nivou sa zvaničnicima i diplomatama u zapadnim prijestolnicama, poput Washingtona i Pariza, ali znaci moguće promjene u međunarodnom mišljenju postoje. Zapadni zvaničnici mogu biti u iskušenju da povjeruju da bi Srpska napredna stranka mogla ispasti poput Hrvatske demokratske zajednice prije skoro deceniju – jasno neprijateljski nastrojena prema saradnji Hrvatske sa Haškim tribunalom dok je bila u opoziciji, ali fleksibilna čim je ušla u vladu.

To bi bilo ozbiljno kockanje, uglavnom zato što je Kosovo mnogo spornije pitanje u Srbiji nego što je saradnja sa Haškim tribunalom bila u Hrvatskoj. No, to bi bilo kockanje koje bi se možda isplatilo.

S druge strane, sa Tadićevom Demokratskom strankom u vladi, Zapad zna šta dobija. I to bi mogao biti Tadićev najveći problem.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera