Hrvatska i EU: Kompromis sa samim sobom
Hrvatska će postati 28. članica Evropske unije, napokon.
„Ovo je doista prekretnica za Hrvatsku, ali i cijeli Zapadni Balkan“, nedavno je poručio predsjednik Evropskog vijeća Herman Van Rompuy. Pomenuta izjava visokog zvaničnika EU otvorila je niz interesantnih pitanja koja u konačnici referiraju na moguće konsekvence na građane Hrvatske ali i odnose u regionu Zapadnog Balkana. Hipotetički, priroda odnosa u regionu, koju karakteriše kauzalitet i međusobna zavisnost društveno-političkog konteksta, odnosno tradicionalna upućenost jednih na druge, navela nas je na pomisao o specifičnosti mogućih efekata u domenu političkih odnosa.
Ulaskom u EU hrvatska vanjska politika u širem smislu dobiće na značaju jer će kroz participiranje u radu supranacionalnih institucija, naročito kada Hrvatska bude predsjedavala u Vijeću EU, njen vanjskopolitički stav dobiti na težini.
No, prije svega šta znači proširenje za EU?
EU proces proširenja u širem smislu, odnosno stabilizacije i pridruživanja u užem smislu, vidi kao historijsku priliku da se pomogne i unaprijedi tranzicija zemalja koje su uključene u proces evropskih integracija, osigura mir, stabilnost, demokratija, ljudska prava i naravno vladavina prava na prostoru cijelog evropskog kontinenta. Iskustva zemalja centralne i istočne Evrope koje su uspješno prošle kroz fazu tranzicije pokazala su da je pažljivo upravljani proces proširenja jedan od najmoćnijih političkih alata EU koji je pomogao tranziciju ovih zemalja u funkcionalne demokratije. Također, svako proširenje Unije je u skladu sa vizonarskim opredjeljenjem njenih „očeva“ – stvaranja Evropske federacije. Ovo zbog toga jer svako proširenje uzrokuje potrebu za nastavkom procesa produbljivanja, odnosno još veće institucionalizacije saradnje unutar EU.
Za Hrvatsku pristupanje EU znači ostvarenje vanjskopolitičkog cilja proklamovanog nedugo nakon proglašenja nezavisnosti. Ulaskom u EU hrvatska vanjska politika u širem smislu dobiće na značaju jer će kroz participiranje u radu supranacionalnih institucija, naročito kada Hrvatska bude predsjedavala u Vijeću EU, njen vanjskopolitički stav dobiti na težini. Međutim, valja naglasiti da je pomenuti značaj izrazito proceduralnog, ceremonijalnog karaktera te da je poprilično relativiziran obzirom na postojeći senioritet u ključnim institucijama Unije, ali i činjenicu da je kvalifikovana većina potisnula ranije dominantno jednoglasno donošenje odluka u institucijama Unije. Ipak, u odnosu sa susjednim (trećim) zemljama Hrvatska kao zemlja članica Unije zastupaće interese EU. To znači da će svi bilateralni sporazumi (uključujući i one koji se odnose na uvoz roba) koje Hrvatska ima potpisane pretrpjeti reviziju radi harmonizacije sa relevantnim odredbama prava EU.
Ekonomske promjene
Važna spomena je i činjenica prema kojoj će Hrvatska kao članica EU imati pristup tzv. strukturalnim fondovima EU koji su oko 100 puta veći od fondova predpristupne pomoći koje je do sada uživala kao zemlja kandidat. Primjerice hrvatskim poljoprivrednicima će na godišnjem nivou biti na raspolaganju oko pet milijardi kuna za ruralni razvoj i direktna plaćanja. Također, Hrvatska će moći koristiti sredstva iz budžeta EU, ali će naravno imati obavezu u njega i uplaćivati. Međutim omjer je sljedeći: za svaki uplaćeni euro u budžet Unije Hrvatska će moći iz njega dobiti tri eura. Što se tiče efekata za privrednike moguće je očekivati veću konkurenciju, dolazak jeftine radne snage, te odlazak sposobnih i stručnih kadrova. Iako će se građani Hrvatske moći slobodno zaposliti u zemljama članicama Unije, nerealno je očekivati značajnije smanjenje broja nezaposlenih jer ih u EU sada ima oko 20 miliona. Ulaskom u Uniju Hrvatske granice na istoku i jugu zemlje postaće vanjske granice EU, međutim obzirom da Hrvatska neće odmah ući u Šengensku porodicu njeni građani će još neko vrijeme (uz olakšani prelazak šengenskih granica koji postoji za građane Unije) ostati uskraćeni za „bezgranična putovanja“. Hrvatski jezik će postati 24-ti službeni jezik EU tako da će ta činjenica u mnogom olakšati praćenje pravne stečevine i dešavanja u Uniji ne samo za građane Hrvatske već i većine zemalja Zapadnog Balkana.
Strateško smanjenje broja zastupnika iz „dijaspore“ sa ranijih 12 na sadašnjih tri nema samo normativno-pravni značaj. Ono je ujedno i svojevrsna poruka Hrvatima koji žive u dijaspori da „Evropska Hrvatska“ podvlači crtu u odnosu na koncept matice kao legitimnog pokrića za etnonacionalne politike.
U kontekstu efekata na odnose u regionu ne možemo a da se ne osvrnemo na jednu važnu činjenicu. Naime, da bi zaokružila priču o pristupanju Uniji Hrvatska je trebala da se jasnije odredi prema onima koje doživljava kao svoju dijasporu. Radi se o nedavnim izmjenama člana 45. Ustava Republike Hrvatske u kojem sada stoji da na izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u RH imaju pravo u skladu sa zakonom izabrati tri zastupnika. Strateško smanjenje broja zastupnika iz „dijaspore“ sa ranijih 12 na sadašnjih tri nema samo normativno-pravni značaj. Ono je ujedno i svojevrsna poruka Hrvatima koji žive u dijaspori da je njihova budućnost vezana ponajviše za države u kojima žive, te da „Evropska Hrvatska“ podvlači crtu u odnosu na koncept matice kao legitimnog pokrića za etnonacionalne politike. Također, ovakav potez predstavlja važan korak u funkciji „korektivne pravde,“ odnosno suočavanja sa prošlošću koja jeste jedan od nužnih uvjeta demokratske konsolidacije zemalja Zapadnog Balkana. I ne samo to. „Evropska Hrvatska“, napuštajući virtualni prostor Zapadnog Balkana, i okrećući se tamo, kao što predsjednik Josipović kaže, gdje je uvijek pripadala, ujedno šalje jasnu poruku i svim ostalim zemljama u regionu da ako žele slijediti njen put kao vlastitu budućnost moraju se odreći koncepata iz prošlosti, te da tu nema drugih kompromisa osim kompromisa sa samim sobom.
Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera