Koliko su pojedinci zaista bitni u politici

Dok svijet “probavlja” vijesti o smrti Vaclava Havela i Kim Jong-ila, za političke posmatrače ponovo su se pojavila interesantna i neriješena pitanja: Koliko utjecaja bilo koja osoba uopće ima na evoluciju politike u određenoj zemlji, regionu ili čak na cijele globalne političke sisteme?

Od najranijih dana u školi, većinu nas uče o historiji kao priči o individualnim doprinosima velikih muškaraca ili žena iz prošlosti. Američki rat za nezavisnost? George Washington. Zla Drugog svjetskog rata? Adolf Hitler.

Suprotno tome, studiji političkih nauka često se fokusiraju na institucionalne faktore. Postavljamo pitanje da li je globalni sistem bipolaran ili multipolaran, a ne da li sisteme velikih sila vode vizionari ili megalomani. Razmatramo izglede za socijalne reforme u smislu da li zemlja koristi većinska ili proporcionalna izborna pravila, a ne da li zemlju vode ljudi sa snažnim osjećajem za moral.

Najvažnija razlika je činjenica da je Češka Republika institucionalizirana demokratija, dok je Sjeverna Koreja možda posljednja totalitarna diktatura na svijetu. Stoga, jedna održiva hipoteza je ta da bi u političkoj putanji Češke Republike (ili bilo koje ustanovljene demokratije) trebalo biti manje poremećaja zbog smrti važne političke ličnosti, nego u slučaju Sjeverne Koreje, gdje je moć toliko centralno omotana oko jedne osobe.

Najhitnije pitanje za kreatore politike sada je to koliko je vjerovatno da će pravac češke ili sjevernokorejske politike biti izmijenjen smrću Havela ili Kima. Između njih dvojice postoje mnoge bitne razlike, od kojih je jedna i ta da je Havel godinama bio bez političke moći, dok je Kim (pretpostavljamo) vodio zemlju.

Međutim, možda najvažnija razlika je činjenica da je Češka Republika institucionalizirana demokratija, dok je Sjeverna Koreja možda posljednja totalitarna diktatura na svijetu. Stoga, jedna održiva hipoteza je ta da bi u političkoj putanji Češke Republike (ili bilo koje ustanovljene demokratije) trebalo biti manje poremećaja zbog smrti važne političke ličnosti, nego u slučaju Sjeverne Koreje, gdje je moć toliko centralno omotana oko jedne osobe.

I doista, rani izvještaji iz obje zemlje odražavaju ovaj način razmišljanja: Trenutno zbog Havelove smrti nema nikakvih vijesti o strahovima od nestabilnosti u srcu Evrope. Osim toga, takvo je razumijevanje u skladu sa istraživanjem ekonomskog rasta koje su proveli ekonomisti Benjamin Jones i Benjamin Olken, a koje je pokazalo da što je manje autokrata ograničen, veći je uzročni efekt autokrate na rast u njegovoj ili njenoj zemlji.

Ipak, moguće je naravno ukazati i na izuzetke, kada je smrt moćnog autokrate prošla sa malo primjetnog utjecaja. Nedavni primjer je Turkmenistan, možda druga najtotalitarnija država na svijetu, gdje je prije pet godina također preminuo vrhovni vođa – koji je tokom svoje vladavine uspostavio i značajan kult ličnosti – a ipak proces izbora novog lidera zemlje prošao je bez znatnih problema. U godinama koje su uslijedile, Turkmenistan je objavio da će se malo otvoriti, ali većim dijelom zemlju karakterizira kontinuitet nasuprot promjena.  

“Minimalna pobjednička koalicija”

Političke nauke nude druge interesantne načine razmišljanja o smrti lidera. Moje kolege Bruce Bueno De Mesquita i Alastair Smith fokusiraju svoje istraživanje na važnost “minimalne pobjedničke koalicije” koja je političarima potrebna da bi ostali na vlasti. To je grupa ljudi koja može smijeniti političara s položaja. U demokratiji ona uključuje glasače, dok u autokratiji tu grupu čini elita.

Dugoročno, Sjevernokorejci su izgubili još jednog diktatora u nizu. Česi su, s druge strane, izgubili inspirativnog vođu koji može ući u historiju kao najvažnija ličnost u uspostavljanju moderne češke demokratije.

Lako je zamisliti scenarije u kojima bi promjena sa jednog diktatora na drugog izmijenila ili veličinu pobjedničke koalicije, ili cijenu zadovoljavanja članova te koalicije. Ako se bilo koje od to dvoje previše promijeni, onda bi moglo doći do jednog prijelaza od smrti lidera do političke nestabilnosti u zemlji.

Henry Hale, politolog na Univerzitetu George Washington, tvrdi da su “patronski” režimi (odnosno, oni koji se uveliko vode pod patronatom) često stabilni sve dok nema sumnje u identitet lidera. Međutim, kada se okolnosti promijene tako da se stvori nesigurnost oko dugoročne budućnosti vođe, tada možemo vidjeti nastanak nestabilnosti. Hale navodi ograničenje broja mandata i pogoršanje zdravstvenog stanja lidera kao događaje koji mogu pokrenuti tu nestabilnost. 

Zanimljivo je pitanje da li će iznenadna smrt lidera rezultirati većim ili manjim pritiskom ka nestabilnosti iz ove perspektive. S jedne strane, smrt  bi se činila krajnjim produžetkom bolesti, koja lidera može ukloniti sa političke scene. S druge strane, moguće je da iznenadna smrt brzo zatvori prostor buduće neizvjesnosti koja vodi ka nestabilnosti.

Svi znakovi, stoga, upućuju na to da Kimova smrt ima veći neposredni utjecaj na politička zbivanja – i, možda još važnije, sigurnost u sjeveroistočnoj Aziji – nego što će Havelova smrt imati na zbivanja u češkoj politici.

Dugoročno, međutim, Sjevernokorejci su izgubili još jednog diktatora u nizu. Česi su, s druge strane, izgubili inspirativnog vođu koji može ući u historiju kao najvažnija ličnost u uspostavljanju moderne češke demokratije.

Opet, možemo se pitati da li bi Češka bila demokratizirana bez Havela (i odgovor je skoro sigurno potvrdan), ali, srećom, nismo morali otkriti odgovor. Nedostajat će.

Ranija verzija ovog članka objavljena je na političkom blogu The Monkey Cage.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera