Kradljivci ovnova

Piše: Enver Robelli

Dvadesetosmog juna 2014. navršit će se sto godina od sarajevskog atentata. Ubistvo austrijskog prijestolonasljednika dovelo je do Prvog svjetskog rata, do gubitka miliona života i masovnih razaranja.

Balkan je ne po prvi puta u historijipostao arenom sučeljavanja interesa velikih sila. Srbija, Crna Gora, Rumunjska i Grčka podržale su Sile Antante, dok su na strani Centralnih sila (Austro-Ugarska, Njemačka) stali Osmansko Carstvo u raspadanju, te Bugarska. Albanija je bila neutralna, vjerojatno i zbog toga što nije bila konsolidirana država te stoga što su je vodili političke klape koje su slijedile sebične interese. Između 1915.-1918. godine Albanija je bila napadnuta i dijelom okupirana od Srbije, Crne Gore, Austro-Ugarske, Italije, Grčke, Francuske i Bugarske.

Crtanje novih granica na Balkanu, stvaranje novih država, selektivna primjena prava naroda na samoodredjenje nasuprot etničkih, vjerskih i jezičnih komplikacija bila je, prema njemačkom povjesničaru Edgaru Hoschu, “jedna teška mora europske diplomatije”.

Igračka velikih sila

U tim se okolnostima Balkan pretvorio u igračku velikih sila. Ionako neko veliko poštovanje za balkanske narode nije postojalo.

Nekoliko godina prije balkanskih ratova, te Prvog svjetskog rata, njemački kancelar Otto von Bismarck nazvao je narode regije cinično “kradljivcima ovnova”. Takoreći  samorazumljivo je da takvi, dakle kradljivci, prema toj logici, ne zaslužuju niti državu, niti potporu da se razviju.

Pojmovi “balkanske okolnosti” ili “balkanizacija”, koji su etablirani početkom 20. vijeka, postali su sinonimom za jedan arhaičan, nazadni svijet, svijet koji je zatočen u revanšizmu i krvnim osvetama plemenima, te političkim atentatima. Taj je svijet bio prepoznatljiv po paternalizmu, klijentelizmu, korupciji, nepostojanju javnog reda, zloupotrebi vlasti. Iznad svega nedostajala je jedna modernizirajuća elita koja bi svojim osobnim primjerom njegovala kulturu rada, iskrenost u javnom zalaganju, samoodricanje radi društvenih interesa.

Takva je bila dominantna percepcija o Balkanu od Berlinskog kongresa naovamo.

 A kakva je danas?

Političke vođe na Balkanu mogu sebi uljepšavati stvari i trabunjati o europskim integracijama, o historijskim koracima, o sigurnoj budućnosti u Europskoj uniji, a u stvari su veliki dio navedenih (pred)rasuda još ukorijenjene u glavama diplomata i političara na Zapadu.

Takva je arogancija toliko naljutila njemačkog novinara Egona Erwina Kischa prije jednog vijeka, da je u svom dnevniku koji je vodio tokom posjete Crnoj Gori, zapisao:

“Balkan se gleda s prijezirom od jednog još užasnijeg Balkana koji se zove Europa”. Izrazito negativni klišeji i danas se njeguju u Europi, napose od ksenofobičnih krugova. Tako se vjerojatno nastoji prenaglasiti superiornost vlastite civilizacije. S druge, pak, strane, ne liče li vam pojedini današnji političari Balkana kradljivcima ovnova?

U Solunu, s povodom

Svi ti fenomeni, ipak, ne trebaju zamagliti pogled prema bliskoj prošlosti te – što je još važnije – pogled u budućnosti.

U početku raspada Jugoslavije Europska unija nije odigrala ključnu ulogu zbog nepostojanja jedne zajedničke vanjske politike te zbog različitih interesa velikih država, poput Velike Britanije, Francuske i Njemačke. U stvari, europski su diplomati potcijenili eksplozivni potencijal jugoslavenske krize. S obzirom da je bila projekt stvaranja mira te razvijanja dobrobiti, jedno duže vrijeme EU nije bila u stanju suočavati se s krizama.

Zaustavljanje rata u Makedoniji 2001. godine često se od strane entuzijastičnih diplomata u Bruxellesu spominje kao uspjeh EU-a. Istina je da EU ne bi postigla napredak bez podrške Amerikanaca u pozadini; da ne govorimo ovdje o ratovima u Bosni (1992.-1995.) te na Kosovu (1998.-1999.).

Međutim, uloga EU je u poslijeratnom razdoblju na Balkanu bila velika. Bez tog angažmana Balkan bi bio u još gorem stanju nego što je danas. EU u regiji ne izgrađuje samo škole i mostove, ne financira samo izgradnju cesta, nego time i polaže temelje jednog dugoročnog mirnodopskog razvoja.

„Prljavo dvorište Evrope”, kako se još pogrdno naziva Balkan, dio je Europe, napose zemljopisno te djelomice kulturološki.

Da će ta regija između austrijskog Graza i grčkog Soluna postati dijelom ujedinjene Europe i politički, takvo su obećanje dali premijeri i šefovi država članica EU-a na samitu u Solunu 2003. godine.

To je obećanje povećalo sjaj i snagu privlačnosti EU-a koja i dalje ostaje privlačnom unatoč krizi. Poslije puno izgubljenih godina u ratovima ostaju predominantni dijelovi odnosnih društava, a ne elite na Balkanu, ti koji priželjkuju ujedinjenu Europu. Elite djeluju samo pod pritiskom vlastitih društava. Ta društva žele jednu bolju budućnost, ponajmanje za mlađi naraštaj, za djecu, koja Europu poznaju samo s televizije.

Nema alternative

Imaju li zemlje Balkana ikakvu alternativu integraciji u Europsku uniju? Aktuelno ne. Isto tako u srednjoročnoj budućnosti ne. Dugi niz godina su u Srbiji ne samo nacionalisti propagirali neko panslavensko savezništvo s Rusijom. Sada su ne samo Srbi, nego je čitava svjetska demokratska javnost postala svjedokom omraženog lica Putinove demokrature koju obilježava krađa glasova.

Bosanski muslimani te pokoji albanski političar posljednjih su godina izrazili izvjesne simpatije prema novoj regionalnoj sili, Turskoj. Ekonomski napredak te politički utjecaj Turske ne može se zanemariti, ali ta zemlja nije baš odgovarajuća da bi postala uzorom. Ne može se nazvati demokratskom neka zemlja koja hapsi novinare zbog kritičkog pisanja. Ne može se nazvati demokratskom neka zemlja u kojoj se ubijaju i tlače manjine samo zato što traže temeljna ljudska prava. Ne može se nazvati demokratskom neka zemlja koja odbija priznati kao historijsku činjenicu genocid nad Armencima. I tako slijedom!

Ostaje, dakle, Europa kao jedina alternativa za zemlje Balkana. Slovenija je članica od 2004., Hrvatska je samo pre neki dan potpisala ugovor o pristupanju. Taj je historijski korak postao moguć nakon reformi od kojih se nije moglo lako odustati. Bez agende učlanjenja u EU Hrvatska bi danas bila u rukama ratnih profitera.

Srbija pak, s druge strane, prošli je tjedan glatko odbijena: ta zemlja nije dobila status kandidata. EU je naročito iziritirao poker Beograda u nastojanju da zadrži kontrolu nad kosovskim sjeverom koji je nastanjen poglavito Srbima. Iznenada je Boris Tadić, toliko hvaljen kao proeuropski, zahtijevao podjelu Kosova, zahtijevao je čak i razgovore s Albanijom o stvaranju “velike Albanije” s kojom bi se, kako je on izjavio, Srbija mogla pomiriti.

Tadićev je cilj bio uvući i Albance u njegovu igru pokera o “velikim projektima” na Balkanu, gdje bi bila uključena i podjela Bosne. Tadić je stvorio jedno novo ozračje u kojem su političari najviših razina, poput Ivice Dačića, ministra unutarnjih poslova, našli za shodno iznositi prijetnje o novim ratovima za “Kosovo i Metohiju”.

Takve prpošnosti poput kakva pijetla nisu odgovarajuće da bi se stekle simpatije u Bruxellesu. Ipak, EU je ostavila vrata otvorena za Srbiju: ako Beograd do ožujka uspije stvoriti utisak da “je postignut napredak” u odnosima s Kosovom, tada ima šanse  biti nagrađen kandidaturom.

Agenda 2020.

Na putu prema EU zemlje Balkana, ne samo Srbija, staju same sebi na put. Srbija to čini sa svojom neracionalnom politikom prema Kosovu. Ovo potonje to čini sa neodgovornom, nesposobnom i kolosalno pohlepnom vladajućom političkom klasom iza Skenderbegova spomenika u Prištini (sjedište kosovske vlade-op.prev.), političkom klasom koja nema nikakvih skrupula kad su u pitanju krađa glasova i dobra zemlje. Tu i postoji sličnost kosovskoga političkog sistema s onim ruskim: nije diktatura u povijesnom značenju te riječi, ali je daleko od demokracije, dakle radi se o nekoj vrsti demokrature.

Nesreća Kosova izvire i zbog nepostojanja neke ozbiljne političke alternative. Današnja je opozicija, čast pojedinačnim iznimkama, više usmjerena prema očuvanju privilegija koje je stekla posljednjih godina, nego u zalaganju za modernizaciju i demokratizaciju društva.

Albanija i dalje ostaje taocem političkih tabora koji se svađaju poput stada i ne mogu se složiti oko osnovnih stvari, čime bi usmjerili zemlju prema EU.

Makedonija se vrti u krugu ne samo zbog skandalozne grčke blokade kao posljedice prijepora oko imena. Pod vladavinom malih i iskompleksiranih nacionalista VMRO-a, ta zemlja s labilnim identitetom nastoji sebi prilijepiti neku antičku povijest. Dokaz za to su sva ona imenovanja i spomenici antičkih likova.

Bosna ostaje taocem nerješivog sukoba između tri naroda – Bošnjaka, Srba i Hrvata. Daytonski je sporazum zaustavio rat, ali on nije odgovarajući da bi bi Bosnu napravio funkcionalnom državom, zato što je svakoj etničkoj skupini dao u ruke blokirajuće instrumente. Ti se instrumenti uobičajeno koriste u inat drugog, a ne u općem interesu.

Izgleda da u regiji u pogledu europskih integracija najbolje stoji Crna Gora. Njezina je prednost zemljopis i broj stanovnika: i u ovom kriznom stanju EU-a nije problem otvoriti put Crnoj Gori, zemlji koja je veličine poput Schleswig-Holsteina (Njemačka) ili poput Tirola (Austrija). Također, slika o Crnoj Gori pozitivno je promijenjena nakon formalnog povlačenja Mila Đukanovića s vlasti. Njegova prošlost nimalo nije bila povoljna za europske ambicije Crne Gore.

Puno neuspjeha i razočarenja, tu i tamo pokoji pomak: tako se predstavlja Balkan u zimi 2011. godine. Važno je da EU ne odustane od regije unatoč zamoru od proširivanja. Kontinent će biti stabilan tek onda kad narodi Jugoistočne Europe u srednjoročnom razdoblju budu primljeni u EU.

Prije krize eura europski su diplomati zacrtavali planove o učlanjivanju svih zemalja Balkana u EU baš na stogodišnjicu atentata u Sarajevu. Takav se vremenski plan pokazao dalekim od stvarnosti, između ostalog, i zbog toga što je mnogo balkanskih političara zavaravalo sebe i vlastite narode s obećanjem da će EU zažmiriti na jedno oko te da će sve zemlje primiti u svoje okrilje, čak im prostirući crveni tepih, unatoč triju velikih problema regije koji počinju slovom “K”: korupcija, kriminal, te klijentelizam. Ipak, nije zabranjeno sanjati.

Magična je brojka sada 2020. Misli se na godinu 2020! Te će se godine na Balkanu obilježiti jedna nimalo spektakularna godišnjica: stota godišnjica rođenja Milana Srdoća, jednog od najpoznatijih jugoslavenskih glumaca i komičara. Na Zapadu je on postao poznat po ulozi Olda Wabblea koju je igrao u filmovima s Winnetounom.

(Preveo: Xh. Shehu)