Amerika, Izrael i Iran – bez izlaza

Leon panetta pažljivo je napomenuo da pribjegavanje vojnoj sili mora biti posljednja, a ne prva opcija (EPA)
Leon panetta pažljivo je napomenuo da pribjegavanje vojnoj sili mora biti posljednja, a ne prva opcija (EPA)

Ministar odbrane SAD-a Leon Panetta početkom mjeseca je iznio, možda nenamjerno, neke zanimljive komentare u vezi s američkom politikom prema Iranu i pošteno je pretpostaviti da mjesto na kojem je to učinio nije bilo slučajno.

Svake godine Brookings Institution, čuveni američki istraživački centar, domaćin je foruma Saban, koji okuplja američke i izraelske zvaničnike, uobičajeno u pratnji novinara, akademika i posmatrača, kako bi diskutirali o pitanjima od zajedničkog interesa i zabrinutosti. Ovogodišnja tema bila je “Strateški izazovi na novom Bliskom istoku”, a od učesnika se tražilo da misli i diskusiju fokusiraju na, kako su u Centru Saban rekli, “historijske promjene… i njihove posljedice za američko-izraelsku sigurnost i interese u bliskoistočnom regionu”.

Panetta je iznio pomiješane poruke koje su izraelski zvaničnici mogli očekivati od Obamine administracije.

Naravno, prešutna pretpostavka da su američki i izraelski interesi u regionu nekako mistično spojeni je sve opasnija, a i zabluda da Saban Forum, poput drugih takvih vašingtonskih razgovora, čini mnogo toga da promovira.

Uprkos drugim “strateškim izazovima” na Bliskom istoku, prijetnja od očigledne iranske težnje da razvije nuklearno oružje nadvila se poput mračne sjene nad ovogodišnjim raspravama. Govoreći o tim zabrinutostima, u svom govoru je Panetta iznio pomiješane poruke koje su izraelski zvaničnici mogli očekivati od Obamine administracije.

Posljednja, a ne prva

Stojeći ispred ogromnih zastava Izraela i SAD-a, ministar je iznio pripremljene izjave u kojima snažno tvrdi da je “odlučnost u sprečavanju Irana da se domogne nuklearnog oružja” jedan od tri “stupa” američke politike u regionu. I dok je veličao važnost i ohrabrujuću efikasnost diplomatskih i ekonomskih sankcija, pažljivo je napomenuo da pribjegavanje vojnoj sili mora biti posljednja, a ne prva opcija. Panetta je, također, oštro istakao da administracija “ne isključuje nijednu opciju”.

Vojni udar na Iran ne bi uništio nuklearne ambicije Irana, već bi ih samo odgodio – možda za godinu ili dvije, u najboljem slučaju.

Njegovo ministarstvo, rekao je, bit će zaduženo za pripremu vojne opcije, ako to bude zatražio vrhovni komandant, i neće izbjegavati da to učini. Sve u svemu, bilo je to snažno, jasno preformuliranje politike administracije, dizajnirano da uvjeri izraelsku publiku.

No, prilikom odgovaranja na pitanja, ministar odbrane je kazao možda više nego je namjeravao, otkrivajući više o pravom razmišljanju administracije nego što bi bilo prihvatljivo u njegovim pripremljenim izjavama. Vojni udar na Iran, rekao je, ne bi uništio nuklearne ambicije Irana, već bi ih samo odgodio – možda za godinu ili dvije, u najboljem slučaju. Bitne mete, dodao je, “vrlo su teške za ciljanje”.

Politika ograničavanja i izolacije

I naspram takvih ograničenih i slabih uspjeha, neko bi trebao razmotriti zastrašujuće neplanirane posljedice: regionalnu reakciju koja bi okončala iransku izolaciju i stvorila političku podršku za njegov klerikalni režim, kako u zemlji, tako i u inostranstvu; napadi protiv američke vojne imovine i interesa u regionu; i “ozbiljne ekonomske posljedice” – čitaj: veliki rast cijena nafte – koje bi potkopale krhke ekonomije u SAD-u i Evropi. Konačno, kazao je on, početak neprijateljstva doveo bi do “eskalacije… koja ne samo da bi uključivala brojne živote, već… mogla bi uvesti Bliski istok u konfrontaciju i sukob zbog čega bi zažalili (naglasak dodan)”.

William A. Galston, viši saradnik u Brookingsu, koji je prisustvovao ovogodišnjem Saban Forumu, napisao je za The New Republic opažanja izraelskih reakcija na to. Očigledno, promišljena dvosmislenost koju administracija pokušava održati u vezi sa svojom spremnosti da angažira vojne snage protiv Irana nema planirani efekat na njenu izabranu publiku – koju ne čine Iranci, već Izraelci.

Prema Galstonu, među mnogim Izraelcima iz različitih političkih grupa s kojima je razgovarao na konferenciji niko – ama baš niko – ne vjeruje da bi Obamina administracija mogla upotrijebiti vojnu opciju kako bi spriječila Iran u stjecanju nuklearnog oružja. Obama, zaključili su, čvrsto podržava politiku ograničavanja i izolacije; ako bi Iran, ipak, stekao nuklearnu moć, ubijeđeni su, njegova administracija bi rekonfigurirala svoju politiku ograničavanja i izolacije i prilagodila je.

Različita očekivanja

Kako Galston ističe, ovo je Izraelcima u potpunosti neprihvatljivo. Za njih Iran s nuklearnom moći predstavlja egzistencijalnu prijetnju koju – za razliku od Amerikanaca – bukvalno neće tolerirati. Ovu činjenicu prepoznali su unutar administracije, a naročito u američkom ministarstvu odbrane, koje će, u slučaju potencijalnog neprijateljstva s Iranom, kako god započeto, biti odgovorno da se bavi njim.

Niko ne vjeruje da bi Obamina administracija mogla upotrijebiti vojnu opciju kako bi spriječila Iran u stjecanju nuklearnog oružja.

Ko baš ne obraća pažnju trebao bi biti iznenađen ovim. Samo nekoliko dana prije govora Panette u Brookingsu, general Martin Dempsey, komandant združenih snaga američke vojske, dao je značajan intervju, u kojem je jasno rekao da, dok SAD vide sankcije i diplomatski pritisak kao razuman pravac u bavljenju Iranom, “nisam siguran da Izraelci dijele takvu našu procjenu. I zbog toga što se ne slažu s njom, i zato što je to za njih egzistencijalna prijetnja, mislim da je vjerovatno pošteno reći da su naša očekivanja trenutno različita.”

Upitan da li misli da će Izrael informirati SAD prije napada na Iran, Dempsey je odgovorio: “Ne znam.” To u političko-vojnom govoru znači “ne”.

Ukratko, trenutna američka politika, kako je Izrael shvata – i suprotno tome kako je administracija izražava – neprihvatljiva je za Izrael. To je, bez sumnje, zabrinjavajuće za njih, ali ne i ozbiljna zabrinutost, iz dva razloga. Prvo, Izraelci se ne trebaju oslanjati na SAD da bi pokrenuli napad protiv Irana, ako bi došlo do toga. To mogu uraditi sami, uvjereni da će tada SAD biti prisiljene baviti se posljedicama, uključujući osvetu Irana koju je opisao Panetta i koja se može očekivati.

Oslabljena retorika

Drugo i, možda još važnije, Izraelci znaju da mogu nastaviti u tom pravcu bez velikog straha od posljedica, uključujući prekid američke podrške – diplomatske, vojne ili neke druge. Oni znaju da se, kada je Izrael zabrinut, politika ne stvara u Bijeloj kući, a još manje u Pentagonu. Ona se stvara u Kongresu, koji je pod utjecajem Izraela.

Sjetite se, ovo je administracija koja je mislila da može natjerati Izrael da odustane od svog programa ilegalnog naseljavanja i da sklopi mir s Palestincima; od tada je to naučena politička lekcija koju sigurno neće zaboraviti.

I tako, u ovom kao i u svim drugim slučajevima, Bijela kuća, u nedostatku efikasne moći, svedena je na stalno moljenje Izraelaca, pokušavajući ih ubijediti u ozbiljnost američke odlučnosti u konfrontiranju s Iranom i efikasnost njene trenutne politike sankcioniranja, istovremeno se nadajući da Izraelci neće poduzeti neku nepromišljenu akciju zbog koje bi na kraju svi zažalili.

Osim toga, objašnjavajući svoje razloge Izraelcima, domaća politička pozicija Bijele kuće je dodatno oslabljena njenom vlastitom retorikom. Predsjednik i viši zvaničnici administracije znaju da Iran ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu te da su Iranci sve osim neprobojni za veliku nuklearnu osvetničku prijetnju koju predstavlja Izrael.

Razarajuće i – nesposobno

Ustvari, iranske ambicije za stjecanje nuklearnog oružja imaju relativno malo veze s Izraelom, a mnogo više s prijetnjom koju predstavlja Washington, čija je sposobnost da, kada poželi može intervenirati u regionu sa silnim konvencionalnim snagama, što je demonstrirano tri puta u posljednjih 20 godina.

Američka administracija se postavila u političku poziciju iz koje ne može pobjeći sama.

Bijela kuća, međutim, ne usuđuje se to reći, da ne bi otkrila slabost Iranu i nedostatak odlučnosti Izraelu i političkim kritičarima u SAD-u. Ustvari, ministar Panetta se vratio tome u svom obraćanju na Saban Forumu, kada je, nakon što je iznio primjedbe o iranskoj podršci teroristima, tvrdio da bi “…nuklearno oružje bilo razarajuće kada bi imali sposobnost“.

Govoreći neprestano o iranskoj prijetnji u protekle tri godine i tvrdeći da bi iransko nuklearno oružje imalo razarajuće i neprihvatljive posljedice po američke interese, administracija se sama postavila u političku poziciju iz koje ne može pobjeći sama.

U nezgodnoj situaciji

Republikanski protivnici predsjednika kao papagaji ponavljaju istu retoriku, žudeći za šansom da ga obilježe kao slabog na iransku prijetnju; čak bi ga i kolege demokrate brzo napustile kada bi bili prisiljeni birati, kao što je to jasno pokazalo nedavno glasanje u Senatu o pojačavanju sankcija Iranu, a koje je otišlo znatno dalje nego je to administracija željela.

Tako se Obama u stvarnosti nalazi u nezgodnoj situaciji.

Kladio se na efikasnost politike sankcioniranja prema Iranu, i dok ona može uspjeti, vrlo malo stručnjaka vjeruje u tu mogućnost. Navodno najmoćniji čovjek na svijetu sada je talac hira Izraela i Irana, stranih zemalja od kojih nijednu ne može kontrolirati. Osim ako ga jedna od njih ne odluči osloboditi, nema drugog izlaza osim kretanja naprijed, na direktnom putu u rat.

Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
 


Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO