Kriza EU i sudbina zemalja zapadnog Balkana
Vjerojatno zbog toga što poznajem povijest europske ideje i Europske unije, što sam skoro dvije decenije izbliza pratio zbivanja unutar EU, ovih sam dana manji pesimista od drugih, pa se usuđujem, čak, ustvrditi kako će EU iz aktualne krize („krize eura“ i „dužničke krize“) izaći ojačana, s Grčkom ili još nekom drugom zemljom u eurozoni ili bez njih, svejedno. Iz brojnih sličnih kriza u svojoj povijesti je EU u pravilu izlazila smjelijim iskorakom ka višim oblicima integracije. Uostalom, aktualnim temeljnim ugovorom (Lisabonski ugovor) reguliran je i sporazumni izlazak iz EU, sukladno načelima međunarodnog prava. Smije se pretpostaviti, dakle, da će eurozona kao jezgra gospodarsko-monetarne unije pronaći načine da nadvlada krizu, pa i po cijenu da od nje ostane samo „jezgra Europe“, ili da se EU dalje razvija „s dvije brzine“, o čemu je već pisao mudri Jürgen Habermas. U igri je, pak, isuviše toga da bi europski „let u nebo“ bio doveden u pitanje. Toga su, srećom, prosvijećeni Europljani svjesni.
Količina neznanja
Mada sam i osobno zabrinut, nastojim ne podleći „eurozi“ i ne biti „euroskeptik“. Takvi su diljem svijeta došli na svoje, pa neki od njih tvrde da svatko tko poznaje EU mora biti protivu nje. E, nije tako, obrnuto je, količina euroskepticizma je upravo-proporcionalna s količinom neznanja o EU ili bojazni od promjena. Zbog toga znalci, profesori i znanstvenici ne smiju olako dovoditi eurozonu i/ili EU u pitanje kako to drugi čine iz puke lijenosti duha, obijesti ili privrženosti prevaziđenim političkim konceptima, nespojivim s europskim integracijama. Jedan od vodećih lijevih intelektualaca današnjice, Nizozemac Rob Riemen (osnivač Nexus Institute i časopisa istog imena) je ovih dana kazao kako se ideja EU mora braniti dok je to moguće i primarno zbog toga što je EU u osnovi pokušaj nadilaženja konflikata koje nužno producira model nacije-države.
Zato i tvrdim da se upravo u regiji jugoistoka Europe ne bi smjelo zaboraviti kako bez perspektive zvane EU naše zakašnjele „nacije-države“ ne bi više umjele prestati proizvoditi golo ili političko-pravno nasilje, kako su to i činile u proteklih 20 godina. Uostalom, formiranje nacija-država po modelu 19. stoljeća, na sve užem i užem prostoru, podrazumijeva i metode eliminiranja etničkih razlika (genocid, premještanje stanovništva, samotcjepljenje, ili prisilne integracije i asimilacije), ma koliko one bile grube i nehumane, tvrde primjerice John McGarry i Brendan O'Leary. Tek moderna politička društva uvažavaju slobodu, etničku i kulturološku pluralnost, pa prakticiraju umjesto eliminiranja – upravljanje etničkim razlikama. To se čini putem hegemonističke kontrole, arbitraže, kantonizacijom ili federalizacijom, sporazumnom podjelom moći ili konsocijacijom. Pri tomu su i metode upravljanja različitog demokratskog naboja, a u pravilu se kod nas utoliko više ignoriraju ukoliko podrazumijevaju veću pluralnost i međusobno uvažavanje.
Svim zapadnobalkanskim zemljama je u Izvješću Europske komisije od 12. listopada vrlo precizno i pošteno izmjeren njihov tranzicijski trud u procesu približavanja EU, te preporučeno što moraju dalje činiti. Izvješće će, posve sigurno, Europsko vijeće u cijelosti potvrditi devetog 9. prosinca. Temeljem Izvješća o Hrvatskoj se više u EU i ne govori kao o zemlji „zapadnog Balkana“, jer će postati 28. članica EU od 1. srpnja 2013. godine. Sada ova nezgrapna politička konstrukcija govori o postjugoslavenskim zemljama plus Albanija, ali bez Slovenije i Hrvatske. Preostalo je, dakle, privođenje EU onih zemalja u regiji koje još nisu izašla iz faze predpolitičkog razvoja i postala politička društva. Dijelom se iz čemerne slike u Izvješću EK izdvojila samo Crna Gora, pa će zato biti 9. prosinca nagrađena od strane Europskog vijeća datumom početka pregovora s EU. Republika Srbija će u prvom redu zbog ispunjenja obveza prema Den Haagu preskočiti 9. prosinca vrlo važnu prepreku i dobiti status kandidata, ali ne i datum otpočinjanja pristupnih pregovora s EU. Tomu se i u Srbiji i u regiji treba radovati, mada mnogi to ne čine, jer kretanje Srbije ka EU vodi i stupnjevitom razrješenju cjelokupne zapadnobalkanske drame, uključivo bh. tragedije. Ostaje problem, pak, što Srbija i dalje izvozi u regiju samo „strah i maline“, kako je lucidno primijetila profesorica Janja Beč-Neumann, te što Njemačka i Nizozemska ne žele pripustiti Srbiju u EU dok ne raspusti „paralelne strukture na sjeveru Kosova“.
Katastrofalna ocjena
Nažalost, u Srbiji nitko na vlasti ne smije javno priznati da je Kosovo već više puta puta izgubljeno, mada je ono međunarodno-pravno gledano i dalje samo ono što je kazano Rezolucijom UN broj 1244. Unatoč tomu što su Kosovo priznale i 22. zemlje EU, ono nije i neće skoro biti država u punom kapacitetu, članica UN, nego tek protektorat EU, pa mu je uzaludno i Ministarstvo za europske integracije kojeg je prebrzo formiralo. Albanija je u Izvješću dobila katastrofalno lošu ocjenu, kao i BiH, pa neće 9. prosinca dobiti status kandidata, za kojeg je već jednom uzaludno aplicirala. Takav status ima Republika Makedonija, ali se bespovratno zaplela u bezizlaz s poviješću. Nije moguće, dakle, očekivati početak pregovora s EU dok se ratuje s Grčkom, za sada srećom samo putem gigantskih spomenika Aleksandru i Filipu u Skopju i Prilepu. Pažljivi geopolitički analitičari ubrajaju, inače, Makedoniju u potencijalno opasnije krizno žarište i od Kosova i od Bosne i Hercegovine. I Tursku je nužno spomenuti, jer zajedno s Makedonijom i Islandom već ima status kandidata, a otpočela je i pregovore, otvorivši do sada 13 od 35 poglavlja. Ali, dok će Island, posve sigurno, biti 29. članica EU, za Tursku se ne može znati hoće li ikada. Vrlo je mogućno da će se Turska okrenuti samoj sebi, pa s EU njegovati „privilegirano partnerstvo“, kako im Nijemci odavno i predlažu. Ovdje se treba dodati, Bosna i Hercegovina mora dobro paziti da se ne nađe u turskoj situaciji ili da joj Turska ne bi postala alternativom ili nadoknadom za nečlanstvo u EU. BiH je, dakako, dobila posve zasluženo najnegativniju ocjenu u Izvješću, jer nije ništa učinila na ispunjavanju preuzetih obveza. Ima samo slabašna nada da bi BiH mogla do 9. prosinca implementirati presudu Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“, donijeti Zakon o državnoj pomoći i Zakon o popisu stanovništva, što su pretpostavke za podnošenje aplikacije za kandidaturu. Strogo uzevši, BiH je dovela u pitanje i već potpisani Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP). Jer, sve dok ne ispuni preuzete obveze, SSP ima status privremenosti ili prijelaznosti, pa bi se nečinjenjem mogao dovesti u pitanje i cjelokupni partnerski suodnos s EU, što bi bilo previše čak i od ovakvih bh. političkih elita.
Prevaziđene ideje
Nažalost, duboko zapletene u demokraturske, anticivilizacijske tranzicije i ubogo palanački uvjerene u svoju čistotu i zloću drugih, kako bi kazao pokojni Radomir Konstantinović, zemlje u regiji jugoistoka Europe čekaju da ih netko kao Trnoružicu probudi iz opijenosti prevaziđenim idejama i modelima. I dok se kod nas događaju obrnute tranzicije u EU se odigravaju svekolike trans-nacionalizacije i inter-kulturalizacije. Dakle, zbog toga što je takvo što ciljno protjerano s naših prostora mi i nismo dio postmodernog EU-svijeta, u kojem je moguće živjeti i kulturu alteriteta i susrete kultura, prožimanja i obogaćivanja identiteta, mada to ni u EU ne ide bez muke, o čemu svjedoče njihova „paralelna društva“. Problemi u EU se moraju poznavati, ali se oni rješavaju bez nas. Mi moramo čim prije nadići našu tribalističku osamu. Sami to više i ne umijemo napraviti, pa bi nam se moralo i dalje pomagati da postanemo dijelom svijeta u kojem vrijede „rules of law“, a ljudi se ponašaju sukladno općeljudskim vrijednostima i racionalnim interesima. Prionimo za početak i u BiH i u Regiji konstruiranju alternativnog proeuropskog kulturološko-političkog narativa i okupimo se oko njega, kako bi u doglednoj budućnosti pomeli sa scene anakarone političke, financijske i kulturološke obrazce i njihove izdanke – korumpirane elite. U protivnom ostat ćemo za svagda regija, društva i zemlje „zarobljenog uma“, kazao bi Czeslaw Milosz.
Mišljenja izražena u ovom tekstu su autorova i nužno ne predstavljaju uređivačku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera