Gaddafi: Kraj ere, početak ere
Prvi izvještaji skoro nikad nisu tačni, ali ako se okolnosti smrti libijskog pukovnika Muammara Abu Minyara al-Gaddafija o kojima su izvijestili mediji pokažu istinitim, bit će to još jedna, konačna ironija u životu prepunom ironije. Čovjek čiji je uspjeh zavisio od kombinacije manipulacije velikih sila i sposobnosti da održi fantaziju da je on utjelovljenje želja svog naroda na kraju je poražen kombinacijom vojne intervencije velikih sila i iskrene želje njegovog naroda za budućnošću bez njegove opake dominacije.
Zbog Gaddafijeve smrti obuzima nas zbrka misli i zapažanja. Kada je Gaddafi došao na vlast 1969. godine, svijet je bio mnogo drugačiji od onog u kojem je umro. Bio je to mnogo jednostavniji svijet, u kojem je nekolicini oficira pod zapovjedništvom kapetana Gaddafija, članovima sićušne armije od 6.000 vojnika, pošlo za rukom da zbace navodno utvrđeni režim za neka dva sata. Režim kralja Idrisa je zbačen djelomično zbog toga jer je prestao biti relevantan u vrijeme panarapske nacionalističke revolucije. Sada, u našem vremenu, smrt Gaddafija je uskličnik na kraju ere navodne revolucionarne obnove, čiji posljednji tragovi nestaju u poplavi Arapskog proljeća.
Varka „bratskog vođe“
Kažu da je u dolini slijepih jednooki čovjek kralj. U najboljem slučaju, Gaddafi je na neperfektan način vladao revolucionarnim idejama koje je priznavao, ali malom, osiromašenom i izoliranom narodu je predstavljao duh vremena 1960-ih i 70-ih, ljevičarske revolucije i romantični panarapski socijalizam svog vremena. Kao što je slučaj sa svim takvim „revolucionarima“, Gaddafijev proslavljeni populizam i zagovaranje ravnopravnosti su bili varka. Umjesto toga, oni i njegovo Vijeće revolucionarne komande djelovali su kao vodiči „nacionalnog izražaja“ da bi „potakli političku svijest Libijaca“. Bio je utjelovljenje volje libijskog naroda tek nakon što je narod primio dovoljno instrukcija od svog „bratskog vođe“.
Parafrazirajući izraz koji je Henry Kissinger iskoristio prilikom opisa kiparskog mitropolita Makariosa, za Gaddafija bi se moglo reći da je bio prevelik čovjek za tako malu naciju. Gaddafi je koristio Libiju kao sigurnu platformu kojom je jednostavno dominirao i sa koje je slijedio mnogo veće interese u inostranstvu. Uskoro je počeo darivati blagodati svoje revolucionarne vlasti – i, vrijedi istaći, svog povelikog prihoda od izvoza goriva – šarolikoj grupi radikalnih ljevičarskih, terorističkih i separatističkih skupina širom svijeta: od IRA-e u Irskoj i bande Baader-Meinhof u Njemačkoj, do FARC-a u Kolumbiji i Moro nacionalnog oslobodilačkog fronta na Filipinima.
|
Ono što je čudno za nekoga ko je tako retorički odan palestinskom pokretu je da su Gaddafijevi odnosi sa samim Palestincima obično bili obazrivi i marginalni. Nije slučajno da je njegova najodrživija veza s nekom palestinskom skupinom bila ona sa skoro nezamislivo nefunkcionalnom, sociopatskom i bratoubilačkom grupom Abu Nidal. Pošto ostali lideri arapskog svijeta nisu cijenili Gaddafijevu briljantnost, bez obzira na njegove beskrajne političke manevre, on je uskoro posvetio većinu svoje znatne energije crnačkim afričkim zemljama na jugu, gdje su libijskom generalu siromaštvo, politička slabost i ustoličeni religijsko-etnički konflikti omogućili mnogo atraktivniji forum za čudnovatu kombinaciju kapricioznih ideoloških hirova, cinično selektivne filantropije i liliputanskog vojnog avanturizma. Gaddafijevi ožiljci u Libiji Međutim, posljedice Gaddafijeve jedinstvene patološke kombinacije nigdje nisu bile katastrofalnije očigledne nego u samoj Libiji. Kažu da je opasno nešto znati. Na dugoročnu štetu libijskog naroda, Gaddafi je uspio sakupiti kolekciju stvari i stvarčica iz svog nezrelog razumijevanja velikih ideologija i filozofskih tradicija moderne ere, dovoljno da napiše svoju luđačku „Treću međunarodnu teoriju“, koja je praktično izražena kao Velika socijalistička narodna libijska arapska Džamahirija. Zbog administrativnog haosa i društvene atomizacije, proizvoda nekih 2.000 „narodnih komiteta“, stvorena je okolina vjerovatno jedinstveno osjetljiva na dominaciju bratskog vođe, karakteriziranu političkom manipulacijom i brutalnim zastrašivanjem. Bez obzira na njegovu izraženu i dugoročnu mržnju prema komunizmu, žilavi i ambiciozni pukovnik iz Sirta je konzistentno uspijevao manipulirati suparništvima tokom Hladnog rata i onog između velikih sila. Tako je uspio nabaviti velike zalihe oružja od svojih sovjetskih prijatelja i onih iz istočnog bloka a da se nikad nije povinovao njihovim ambicijama te je, još važnije, uspio upregnuti stručnost istočnih Nijemaca u jednoj oblasti koja se pokazala kritičnom za njegovo dugoročno preživljavanje: društvenoj represiji. Ovaj autor je tokom 1980-ih i 1990-ih imao mnogo kontakta s ljudima iz brojnih arapskih zemalja, ali nigdje tih godina nije sreo tako prestrašene ljude kao što su bili Libijci. Život libijskog činovnika ili bilo koga ko bi mogao ugroziti interese režima bio je ravan životu u zmijskom leglu. Brat nije mogao vjerovati bratu. U grupi od troje ljudi, dvoje bi trećeg smatrali režimskim doušnikom. Retrospektivno, izgleda da je Gaddafijev veliki okret prema Zapadu 2003. godine, kada je prihvatio odgovornost za bombardiranje u Lockerbiju, otkrio takozvane programe oružja masovnog uništenja i počeo sarađivati u antiterorističkim akcijama, bio znak da mu se bliži kraj. Umoran i fokusiran na predavanje vlasti svojim sinovima, Gaddafi više nije mogao tvrditi da je ideološki izviđač u regionu, a pogotovo ne u svijetu. Naserovom arapskom nacionalizmu je istekao rok, a odavno ga je, kao vodeći politički tok, zamijenio islamizam, koji je njemu i njegovom netolerantno sekularnom režimu predstavljao opasnost. Manipulator do zadnjeg daha, Gaddafi je bio spreman pregovarati s dugoročnim neprijateljima na Zapadu da bi bolje očuvao svoju moć kod kuće. Ovaj pogodni brak nikad nije bio ugodan, jer je bio zasnovan na vrlo ograničenom broju i vrlo taktičnom zbiru interesa. U tim okolnostima možda je takva saradnja bila opravdana, podržavao ju je i ovaj autor, ali također se mora priznati da je bila ono što jeste: navikavanje na nesretnu realnost u vrlo nesavršenom svijetu. Neki su možda pomislili da je otvaranje puta iz Libije prema Zapadu bila moguća naznaka buduće reforme, da bi tranzicija ka mlađim članovima Gaddafijevog klana dovela do mogućnosti navikavanja na legitimna prava i želje naroda. Međutim, odvratno staromodni i nepopravljiv režim se postavio defanzivno, plivajući nasuprot mnogih tokova historije. Danas je režim poput Gaddafijevog skoro nezamisliv u svim krajevima svijeta, osim onih najnazadnijih. Svijet u kojem čistači ulica imaju mobilne telefone, gdje su i najskromniji građani intimno povezani sa širim svijetom, onaj je u kojem bizarna rukotvorina kao što je njegov režim nikad ne bi mogla preživjeti. Sad, kad ga konačno više nema, Libijci će moći izvesti u djelo svoje najveće ambicije, ali ovo se mora opisati onakvim kako jeste: potrebnim, iako nedovoljnim, početkom. Mišljenja izražena u ovom članku nužno ne odražavaju uredničku politiku Al Jazeere.
|