Ustavni patriotizam

Već neko vrijeme u Bosni i Hercegovini, ali i izvan nje, prisutna je rasprava o  Ustavu Bosne i Hercegovine i njegovim izmjenama. Puno se priča, ali i piše o tome. Inspiracije i tinte ne nedostaje. Ovo nimalo ne čudi, naravno, jer uvažavajući aktuelni društveno-politički kontekst ovo pitanje se sa  pravom može nominirati kao jedno od ključnih za izlazak iz vrtloga BiH vizionarske bezidejnosti.

Čini se da ono što najviše nedostaje u sadašnjem konceptu Ustava BiH je naglašenost patriotizma. Upravo je patriotizam predmet sporenja. Ustavni patriotizam, naglašavajući kolektivni perspektivizam umjesto etnonacionalnog provincijalizma, kadar je transformirati  dejtonske ustavno-pravne postavke u pravcu uspostavljanja standarda i vrijednosti koje su po svojoj prirodi integracionističke, zajedničke, evropske. 

Obrnuta logika

Umjesto toga nacionalističke elite mašući zastavom svoje regionalno raširene tradicije naklonjene retrogradnosti i besperspektivizmu, uporno pokušavaju da Ustav BiH predstave kao svojevrsnu političku slagalicu u koju treba posložiti triparitetne etnonacionalne ekskluzivizme. 

Inače kada sumirate „priču“ o reformama u BiH dolazite do zaključka da je cijeli proces započeo obrnutom logikom. Prisjetimo se da je proces reformi u BiH započeo najprije sa reformama u oblasti zakonodavstva (odbrana, krivično-pravna oblast itd.) da bismo se nakon određenog vremena „sjetili“ da treba da izvršimo ustavnu reformu. 

Zar nije bilo logičnije da smo proces reformi (u to vrijeme se to moglo) započeli najprije sa reformom Ustava pa onda nastavili sa reformom zakonodavstva. Da smo proces reformi otvorili sa ispravnom logikom danas bi naša pozicija u procesu stabilizacije i pridruživanja puno bolje izgledala. Šta nam to govori? Govori nam da  unutar političkih predstavnika građana ne postoji nešto što se zove strateški pristup. Nedostatak strateškog pristupa može se prizivati i u kontekstu rudimentarnog učinka institucionalizacije što za posljedicu ima da 16 godina nakon Dejtona uspostava vlasti ISKLJUČIVO zavisi od volje političkih partija.

Razdvojiti identitete

Komplikovanost situacije u kojoj se nalazimo navodi nas na nevjerovatne zaključke. Države i društva sa puno zamršenijom i složenijom strukturom uspiju doći do kompromisa koji se u primjeru BiH još uvijek doživljava kao virtualan pojam. U potrazi za frapantnijim primjerima ističemo SAD-e koje kao državu nije zasnovala u kulturno-etničkom smislu homogena populacija. To je lahko zaključiti, između ostalog, i  iz njenog naziva po kojem se uopće ne može pročitati kakvog su porijekla ljudi koji u njoj žive. U tom pravcu bez obzira koliko se stanovnici Amerike kulturno-etnički  međusobno razlikovali, svi oni imaju isti javni identitet, svi su po nacionalnosti Amerikanci, i to nimalo ne ugrožava njihova kulturno-etnička osjećanja.

Poučeni našim iskustvima pitamo se kako je to moguće? To je moguće zato što su u toj zemlji kulturno-etnički i državno-politički identitet razdvojeni. U stvari, moguće je zbog toga što se ustavni principi i iz njih izvedene političke institucije ne prilagođavaju kulturno-etničkoj strukturi stanovništva.

Ustav i osnovni zakoni SAD-a ne poznaju kategorije kao što su srazmjerna zastupljenost etničkih i nacionalnih manjina u političkim i drugim nomenklaturama. Svaki pokušaj kulturnoetničkih grupa (čitaj etnonacionalista) da izdejstvuju javno priznanje nailazi na odbojnost predstavnika američkog sistema, jer se takva nastojanja tumače kao prijetnja pravnom i političkom identitetu Amerike, tj. njenom ustavu i zakonima koji ne poznaju kulturno-etničke i rasne razlike između ljudi.

Upravo je to taj ustavni patriotizam koji nedostaje Bosni i Hercegovini.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera