Odjeci masakra

Škola Al-Tabin nije prva škola u Gazi koju je Izrael ciljao. Ali zdravstveni radnici, novinari i preživjeli kazali su Al Jazeeri da je izraelski napad 10. avgusta na ovu školu bio najstravičniji masakr otkako je Izrael pokrenuo napad na ovu opkoljenu enklavu u oktobru prošle godine.

Izrael je ubio više od 100 raseljenih Palestinaca, koji su raskomadani, spaljeni i često u takvom stanju da ih bližnji nisu mogli identifikovati.

Otprilike 2400 raseljenih Palestinaca, od kojih su mnogi bili iscrpljeni jer su se selili više puta, potražilo je utočište u ovoj školi u naselju Daraj na istoku Gaze kada su je pogodila dva navođena projektila.

Rakete su proletjele kroz gornji sprat, prostor u kojem su žene i djeca spavali i obavljali molitvu, a potom su doprle i do prostora u kojem su muškarci obavljali molitvu u prizemlju.

Većina muškaraca i dječaka probudila se da obavi sabah-namaz (molitvu u zoru) i okupili su se u tom prostoru. Napad je tempiran tako da izazove maksimalan broj žrtava, kažu bolničari koji su bili tamo.

Obližnja bolnica Al-Ahli, koja se našla na meti napada prije nekoliko mjeseci i samo je djelomično funkcionalna i bez odjela za opekotine, bila je preplavljena kada su počeli pristizati ranjenici i tijela ubijenih Palestinaca.

Tokom aktuelnog rata, izraelske snage su većinom držale ključne granične prijelaze zatvorenima, blokirajući ulazak prijeko potrebnog goriva, lijekova i humanitarne pomoći u enklavu kojoj prijeti glad.

Al Jazeera je razgovarala s nekima od raseljenih osoba koje su preživjele spomenuti napad, ali su izgubile bližnje, kao i sa spasiocima i bolničarima koji su radili u nijemom užasu u pokušaju da spase što je više ljudi moguće.

Sumaya Abu Ajwa se probudila na sabah sa svoje dvije udomljene kćerke 16-godišnjom Nuseibom i 14-godišnjom Retaj i njihovom majkom.

Ona i majka djevojaka su bile na jednoj strani kada su rakete pogodile, od kojih je jedna prošla između dvije djevojke, ispričala je Abu Ajwa Al Jazeeri.

„Odjednom su posvuda bili uskovitlana prašina i vatra, kao da je Sudnji dan. Panično sam tražila djevojke“, priča ona i oči joj se pune suzama, dok sjedi na krevetu jer teško hoda.

„Našla sam mlađu djevojku [Retaj] i držala sam je u naručju. Njena krv natapala je moju odjeću, ali osjetila sam da još diše“, ispričala je Abu Ajwa dodajući da je zvala upomoć, kako bi neko došao i spasio Retaj, ali prizor je bio izuzetno haotičan i niko nije mogao pomoći.

Nedugo potom, Retaj je podlegla usljed zadobijenih rana.

Potraga za starijom Retajinom sestrom Nuseibom trajala je duže.

„Vraćala sam se više puta u sobu za molitvu koja je bila u plamenu, ali nisam je vidjela. Potom mi je neko rekao da je ispod ruševina pa sam potražila na mjestu na kojem su mi rekli.“

„Kada sam je našla“, Abu Ajwa ne može više izdržati i jeca, „njeno tijelo bilo je u dva dijela.“

Gorko jecajući priča kako su ona i majka djevojaka uradile sve što su mogle, prilikom nekoliko selidbi, da ostanu zajedno.

Abu Ajwa je predlagala da odu iz Al-Tabina s djevojkama, ali Nuseibi se nije išlo jer je pohađala časove Kur'ana tamo i ponosila se napretkom u učenju svete knjige napamet.

„Rekla je da nema ništa protiv našeg odlaska, ali da će ona ostati u školi. Ja sam joj rekla da sam ostala s njima tokom ovog rata i da ih neću sada napustiti, ili ćemo preživjeti ili umrijeti zajedno, ali sada su one otišle i ostavile nas. Umrle su prije nas.“

Djevojke su imale samo jednu želju, dodala je – da rat završi jer su „bile uplašene mnogo puta, raseljene mnogo puta, bile su iscrpljene i često gladne“.

Djevojke imaju 14-godišnjeg brata, ispričala je Abu Ajwa, koga su razdvojili od njih kada je izraelska vojska upala u bolnicu Al-Shifa gdje su živjeli u to vrijeme.

„Izraelci su ga samog poslali na sjever. Bile smo veoma tužne ali, ko zna, to ga je možda spasilo, on nam je jedina preostala nada.“

„Ko će me sada zvati mama Sumaya? Čeznem za tim riječima“, jeca Abu Ajwa.

Suzan al-Basyouni je prvo čula udar, a potom je shvatila da je škola bila meta, a mesdžid najteže pogođen i otrčala je tražiti muža koji je otišao na sabah-namaz.

„Prizori iz ovog masakra urezali su mi se u oči... zamislite da tražite muža među gomilama dijelova ljudskih tijela, kako biste ga identifikovali, a to niste u stanju“, Al-Basyouni je ispričala Al Jazeeri.

„U mesdžidu su bile hrpe tijela, raskomadanih udova razbacanih okolo. Nekoliko preživjelih bježalo je vrišteći, u plamenu.“

„Pokušavala sam se probiti, gazeći po tijelima. Nagazila sam jednu ženu dok sam pokušavala pronaći muža. Poznajem je, prijateljice smo, ali nisam bila svjesna da gazim po njoj. Ona je bila na samom ulazu u mesdžid.“

Još je bio mrak i Al-Basyouni i njena porodica nisu mogli pronaći njenog muža. Tek kada je izašlo sunce i spasilački napori uznapredovali, pronašli su ga ispod hrpe tijela.

„Noge su mu raznesene, a abdomen rasporen. Postao je mučenik zajedno sa svojim ocem.“

„Moja utjeha, moja jedina nada je da će naći smiraj u raju. U Gazi više nema života, nismo bili svjesni koliko stravičan život može biti, a sada znamo da je sve gotovo.“

„Neće biti zemaljske pravde, kako bi i moglo kad živimo u Gazi, a niko se nije potrudio pomoći nam? Pravdu će zadovoljiti samo Bog.“

Vaskularni hirurg Tayseer al-Tanna stajao je u šoku u bolničkom hodniku, prepričavajući šta je vidio nakon napada glasom koji je pokušavao kontrolisati.

„Bavim se naukom“, kazao je. „Pokušavam koristiti više glavu nego srce kada je riječ o liječenju pacijenata.“

„Ali, tog dana, vidjevši šta sam vidio i morajući raditi šta sam morao, radio sam, a srce mi se stezalo. No, nastavio sam raditi, nisam mogao stati.“

Ozbiljnost i sam broj ranjenih s kojim se susreo ostavili su trajan utisak na Al-Tannu.

„Takve opekotine nikada ranije nisam vidio, prekrivale su 50 ili 70, čak i 90 posto tijela žrtava. Mnogi su izgubili ekstremitete i umrli su na operacionom stolu jer su povrede bile isuviše teške“, ispričao je.

Al-Tanna je radio u bolnici Al-Shifa i sada je jedini preostali vaskularni hirurg na sjeveru Gaze. Radi u bolnici Al-Ahli gdje prima pacijente sa cijelog sjevera.

Anas al-Sharif, novinar Al Jazeere Arabic, bio je među prvim novinarima koji su izvještavali neposredno nakon napada.

„Nisam bio spreman na ono što sam vidio. Broj mučenika bio je veći od svega što sam mogao zamisliti“, kazao je Al-Sharif.

„Ispred škole je bilo tijela i ekstremiteta, ali ništa me nije moglo pripremiti na prizore unutra. Dokumentovao sam šta se desilo ispred škole i nastavio sam dalje.“

„Ali, kada sam došao do mesdžida koji je bio meta, bio sam u toj mjeri šokiran da više nisam imao riječi da to opišem“, prisjećao se.

„Gazio sam po tijelima mučenika, a da toga nisam ni bio svjestan. Veoma bolan prizor odvijao se ispred mene, djevojka se opraštala od oca koji je podlegao usljed opekotina“, ispričao je.

„Teško je nastaviti dalje nakon nečeg ovakvog. Te slike, posvuda ih vidim, u snu i na javi.“

Na pitanje da li bi zbog ovakvog šoka napustio novinarstvo, Al-Sharif je kazao da ga je to što je vidio ovakav zločin počinjen nad narodom Gaze učinilo još odlučnijim da nastavi dokumentovati šta se dešava.

„Još ima porodica koje nisu našle svoje bližnje“, kazao je. „Žrtve su tek dijelovi tijela.“

„Posjetio sam školu nakon napada i vidio neke porodice koje su je pokušavale očistiti, kupili su velike količine dijelova tijela, nisu znali ko su ti ljudi.“

Momen Silmi, radnik civilne odbrane koji je među prvima došao do škole, kaže da su prizori u Al-Tabinu bili „stravični“, te da su ljudi stajali ispred škole, bojali su se ući.

Kada su njegov tim i on ušli, mjesto napada su zatekli u plamenu, i gornji sprat i prizemlje.

„Neke od žrtava bile su zahvaćene plamenom, ali nisu mogle ugasiti vatru jer su im ekstremiteti bili razneseni.“

„Nijedan čovjek ne bi trebao svjedočiti takvom prizoru“, kazao je Silmi. „Ali, mi smo vidjeli toliko tog, uspjeli smo ući i pokušali smo pomoći. Zgrabio sam sve što sam mogao naći da pokušam ugasiti vatru koja je pržila neke od ranjenih.“

„Popeli smo se na sprat i prizor je bio stravičan. Većina ljudi bila je u plamenu, raskomadanih ekstremiteta i utrobe. Sve to su bili žene i djeca. Gore nije bilo muškaraca, čak ni tinejdžera.“

„Vidio sam ranjenu majku kako drži svoju kćerku koja ja imala 18 ili 19 godina i koja je bila teško ranjena ... crijeva su joj bila vani, a ruke su joj bile raznesene. Oči su joj bile zatvorene i vrištala je upomoć: 'Tata! Nemoj me ostaviti, molim te! plakala je držeći se uz mene jer je mislila da sam ja njen otac.

„Pokušavao sam joj pomoći dok je moj kolega pokušavao umiriti njenu majku jer je i ona mnogo krvarila.“

„Na sve nas ovo iskustvo ostavilo je dubok trag. Da, vidjeli smo mnogo tog i pomogli velikom broju ljudi u užasnim stanjima, ali raditi na ranjenoj osobi sa raskomadanom utrobom dok njeno teško ranjeno dijete ili roditelj gleda, bilo je stravično i nikada to nećemo zaboraviti.“

„Tek sam se bio probudio, spremali smo se klanjati sabah u Centru civilne odbrane“, ispričao je spasilac Noah al-Aharnoubi.

„Dok sam hodao mjestom krvoprolića, pomislio sam da to nije stvarno. Deseci tijela bili su na gomili, a raskomadani dijelovi tijela posvuda.

„I ranije smo bili u napadnutim školama, očekivali smo desetak žrtava možda, ali broj ubijenih i ranjenih koji su vrištali upomoć...

„Ljudi su vikali i molili me da im spasim majke, braću i očeve, držeći se za mene u očaju. Nekada sam odlazio do njih i pronalazio njihove bližnje na samrti, a potom sam morao otići kako bi pomogao nekom drugom.“

Al-Sharnoubi je nastavio raditi sa svojim timom sve dok svi ranjenici iz prizemlja nisu premješteni u bolnicu, zatim je otišao na sprat da pomogne.

„Dok sam se penjao uz stepenice, vidio sam ljudsku glavu, a u blizini je bio plamen. Vidio sam glavu i dio ramena.“

„Pokušao sam je pomjeriti, ali ruke su mi zadrhtale ... Izgubio sam kontrolu nad sobom i više nisam mogao podizati tijela ili pomoći ranjenima“, ispričao je.

Svi spasioci su plakali u nekom trenutku, dodao je, zbog užasa kojem su svjedočili.

„Nisam spavao tri dana nakon masakra. Slike su mi se smjenjivale pred očima. Ovo nije bio samo masakr – bio je to genocid nad raseljenim ljudima koji su potražili utočište u školi.

„Vjernici su ubijeni dok su se molili; to su bila djeca, žene i stariji.“