Mogu li američki tenkovi spasiti Tajvan od Kine

Dok se velik dio svjetske pažnje prebacuje između rata u Ukrajini, sukoba na Bliskom istoku i aktuelnog globalnog trgovinskog rata, relativno malo ljudi obraća pažnju na ono što se događa u Indo-Pacifiku između Narodne Republike Kine i Tajvana.

Brandon J. Weichert, viši urednik za nacionalnu sigurnost The National Interesta, u autorskom tekstu ističe da su mnogi slabo svjesni da se Kina priprema za drastičnu vojnu akciju protiv demokratskog otoka udaljenog samo 160 kilometara od kineskog kopna. Manje je onih koji shvataju koliko je situacija ozbiljna. Tajvanci, kao i mnogi američki saveznici, žalosno su nespremni za veliku bitku koja im dolazi, tvrdi autor.

Kako bi se bolje pripremio za nadolazeći rat s Kinom, Taipei je kupio niz različitog oružja od Sjedinjenih Američkih Država i drugih zapadnih država – sve od ratnih aviona do raketa i glavnih borbenih tenkova M1A2T Abrams. Sada se pripremaju da prime gotovo 80 ovih tenkova u Taipeiju. No, koliko će oni stvarno pomoći, pita Weichert?

Američki tenkovi neće spasiti Tajvan

Činjenica je da tenkovi M1A2T Abrams – koliko god impresivni bili – zapravo neće odvratiti kinesku invaziju, piše autor te dodaje da bi njihova prisutnost čak mogla izazvati napad, iako to nije vjerovatno. Veća zabrinutost je da kupovina sugerira da Tajvanci još uvijek ne razumiju da će se morati boriti kako bi imali priliku da pobijede bilo kakvu kinesku invaziju na njihov otok.

Ono što je potrebno na Tajvanu jeste da se otok pripremi za dugoročnu, nacionalnu pobunu protiv bilo kojeg mogućeg kineskog osvajača, piše Weichert. Umjesto toga, navodi autor, pokušavaju pretvoriti tajvanske oružane snage u minijaturni klon američke vojske a to, prema njegovim riječima, neće uspjeti. Tajvanu nedostaju resursi. Čak i da ih ima, Kina je provela mnogo godina pripremajući se za pobjedu u ratu visokog intenziteta i kratkog trajanja. Dajući im takav rat, Taipei ide na ruku Pekingu.

Tajvan, koji je 2024. imao odbrambeni budžet od otprilike 20 milijardi dolara, prioritet je stavio na modernizaciju svoje vojske kako bi odvratio potencijalnu kinesku invaziju, posebno amfibijski napad. Glavni borbeni tenkovi M1A2T Abrams smatraju se ključnom komponentom ove strategije. Zapravo, oni su tek nešto više od divovskih meta za potencijalno ogroman broj kineskih osvajača, piše autor.

Weichert navodi da Taipei želi da njihovi novi tenkovi Abrams zamijene zastarjelu otočku flotu tenkova M60A3 i CM11, koji su u upotrebi više od 30 godina i nisu dobro pripremljeni za suprotstavljanje modernim protuoklopnim prijetnjama Kineske narodnooslobodilačke vojske (PLA). No, stvari nisu baš onakve kakve izgledaju. Uostalom, dodaje, Rusija je učinkovito nadogradila svoje desetljećima stare sovjetske tenkove T-72 i T-90 kako bi preživjela – i napredovala – na borbenom polju u Ukrajini. Ukrajina je također postigla veliki uspjeh koristeći nadograđene sovjetske tenkove T-62 i T-80 u modernoj borbi protiv Rusa, u usporedbi sa slabijim rezultatima svojih tenkova koje je osigurao NATO.

Zašto vrijedni Tajvanci nisu mogli jednostavno nadograditi svoju postojeću flotu starijih tenkova, pružajući sličnu sposobnost po daleko nižoj cijeni, pita se autor.

Za šta će Tajvan koristiti tenkove?

Tajvan namjerava strateški postaviti tenkove u blizini kritičnih zona duž 14 tajvanskih plaža na kojim bi se moglo izvesti održivo invazijsko iskrcavanje, gdje mogu iskoristiti svoju veliku sposobnost preživljavanja i smrtonosnost kako bi ometali kineske amfibijske operacije. Osim toga, tajvanski novi glavni borbeni tenkovi Abrams mogu napadati ciljeve s uzvišenih položaja i djelovati u zasjedama duž autocesta.

Osim uloge na bojnom polju, glavni borbeni tenk M1A2T Abrams služi i simboličnoj i diplomatskoj svrsi, piše autor. Isporuka naglašava američku predanost sigurnosti Tajvana (prema Zakonu o odnosima s Tajvanom) i jača odbrambeno partnerstvo SAD-a i Tajvana usred prigovora na takvu prodaju oružja. Tenkovi također olakšavaju interoperabilnost s američkim snagama, što je ključni faktor u zajedničkim vježbama i potencijalnim koalicijskim operacijama, a to je u skladu s tajvanskim prelaskom na mrežno-centrično ratovanje koje naglašava dijeljenje podataka u stvarnom vremenu, navodi Weichert.

M1A2T Abrams je prilagođena verzija modela M1A2 SEPv2, prilagođena operativnim potrebama Tajvana. Opremljen je topom glatke cijevi M256 kalibra 120 mm sposobnim da probije oklop debljine 850 milimetara, što znatno nadmašuje starije tajvanske tenkove opremljene topovima kalibra 105 mm.

Tajvanski novi tenkovi Abrams imaju napredne višestruke sisteme upravljanja, uključujući sposobnost “lovca-ubice” koja im omogućuje praćenje i istovremeno djelovanje na više ciljeva, povećavajući njihovu učinkovitost i dinamične uloge u borbi, piše autor. Sistem praćenja Blue Force dodatno poboljšava situacijsku svjesnost i koordinaciju na bojnom polju, što M1A2 čini vrijednim sredstvom u integriranoj odbrambenoj strategiji Tajvana.

Sve je to izvrsno, piše autor, te navodi da je to veliko poboljšanje u odnosu na ono što je imali prije. Ipak, za vrstu rata s kojim se Tajvan suočava u sljedećih nekoliko godina, to je uglavnom beskorisno, dodaje.

Naravno, ovi sistemi mogli bi se koristiti za usporavanje dijela kineskih invazijskih snaga na Tajvan, ali bit će i velike, prekrasne mete za kinesko bombardiranje, piše Weichert. Ovi sistemi će u početku biti korisni za otpor kineskim osvajačima, ali neće dugo trajati – i neće biti dovoljni da sami pobijede invaziju.

Tajvan mora prihvatiti strategiju pobune

Tajvanski put naprijed nije u vođenju dugotrajnog konvencionalnog rata protiv Kine, piše autor. To je prijetnja vođenjem najveće od svih pobuna – prisiljavanjem Kine da uloži ogroman napor u podjarmljivanje otoka tokom više desetljeća, umjesto da svoje resurse upotrijebi protiv Zapada. Time bi tajvanski čelnici mogli natjerati Kinu da dvaput razmisli o takvoj invaziji.

No, šta bi Taipei trebao pripremiti za ovo? Ne tenkove, F-16 i ratne brodove, već mnogo ljudi i naizgled beskrajnu zalihu lakog oružja raspršenog po cijeloj zemlji, navodi Weichert.

Nažalost, tajvanski čelnici nisu usvojili ovaj pristup – i ponestaje im vremena da promijene smjer, ističe Brandon J. Weichert u tekstu objavljenom na The National Interestu.