NI: Čini li Izrael zaista sebe sigurnijim

Direktni napadi na Iran ponovno su pokazali da je Izrael spreman istovremeno voditi više ratova protiv svojih navodnih protivnika. Nedavno je ratovao i s Hezbollahom u Libanu, još ratuje s Hamasom u Gazi i Husima u Jemenu, a tu treba dodati i česte napade na stare vojne zalihe svrgnute sirijske vlade Bashara al-Assada, piše Ivan Eland, viši saradnik Nezavisnog instituta i direktor Centra za mir i slobodu Nezavisnog instituta, u članku objavljenom na The National Interestu.

Ipak, prije nego što neka zemlja krene u rat, bez obzira šta je originalna provokacija, trebala bi imati jasnu ideju o ciljevima koje rat treba ispuniti. Čini se da u izraelskom ponašanju nedostaje to strateško razmišljanje, smatra Eland.

Generalno gledajući, Izrael je kroz svoju historiju ostvario znatan taktički vojni uspjeh, ponekad čak i briljantnost, ali bez strateške kompetencije, dodaje. Ovaj zaključak vjerovatno ne bi trebao biti iznenađujući, s obzirom na to da je od ranih 1970-ih bio ekonomski, politički i vojno podređen i ovisan o Sjedinjenim Američkim Državama, čija politika nacionalne sigurnosti pokazuje iste kvalitete i nedostatke, navodi se u tekstu objavljenom na The National Interestu.

Također, obje zemlje su previše ulagale u tehnološki i operativno superiorne vojske na štetu drugih alata državništva – diplomatije, ekonomskog angažmana, kulturnog širenja i, prije svega, strateške vizije. Kako kaže stari kliše: ako imate samo čekić, sve izgleda kao ekser, dodaje autor.

‘Katastrofalne greške’

Također ne iznenađuje da su nakon dramatično uspješnog napada protivnika obje zemlje odgovorile s razmahanom nekoherentnošću. Američki predsjednik George W. Bush odgovorio je na napade Al-Kaide 11. septembra 2001. proglašenjem “globalnog rata protiv terorizma”. To je pomoglo da se iskoristi kao povod i opravdanje (zajedno sa sumnjivim obavještajnim podacima) za invaziju na zemlju koja nije imala nikakve veze s napadima 11. septembra – na Irak. Takva djelomično formirana politika potaknula je još više terorizma, svjetsku osudu Amerike i dvije neuspješne vojne intervencije, piše Eland.

Slično tome, čak i nakon što je američki predsjednik Joseph Biden upozorio izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da ne ponavlja katastrofalne eskalacijske pogreške američkog globalnog rata protiv terorizma, njegova je vlada nastavila voditi rat na više frontova protiv Hamasa, Hezbollaha, Husa i Irana, dodaje autor.

Izraelske pristalice će ustvrditi da Izrael, kao opkoljena nacija okružena neprijateljima, mora biti proaktivan (agresivan) kako bi postigao odvraćanje – i to je modus operandi Izraela desetljećima. No, šta je postignuto? Izrael, poput Sjedinjenih Američkih Država, doživljava naizgled vječne ratove dok se kod kuće transformira u državu organiziranu tako da prije svega služi vlastitoj potrebi za vojnom sigurnosti.

Ipak, izraelski pobornici, nakon Hamasovog napada 7. oktobra 2023, poput američkih neokonzervativaca nakon 11. septembra 2001, žudjeli su za osvetom i čak više od toga. Vođe obje zemlje trebale su provesti odmjerenu odmazdu za napade korištenjem svojih vojski za hvatanje ili ubijanje vođa Al-Kaide i Hamasa – kako bi zadovoljile razumljivu javnu želju za akcijom – i ostati na tome, smatra Eland. Umjesto toga, obje zemlje su geografski eskalirale rat, a zatim nastavile devastirati Afganistan i Irak u slučaju Sjedinjenih Američkih Država i Gazu u slučaju Izraela.

Politički profit

U oba slučaja, agresivne vođe su politički profitirale od proširenog rata: Bush je svrgnuo Saddama Husseina i ponovno je izabran 2004. Netanyahuovi vječni ratovi drže njegovu ratobornu vladajuću koaliciju na okupu, a njega samog izvan zatvora. S takvim domaćim nagradama za eskalaciju u inozemstvu, kako se od vođa može očekivati da djeluju suzdržano i rade na identificiranju uzroka sukoba koji ih muče, pita autor.

Izraelski zračni napadi vjerovatno neće uništiti cijeli iranski nuklearni program, dodaje. Međutim, u pokušaju da to učini, Izrael će iranskim tvrdolinijašima dati sva opravdanja koja su im potrebna za utrku za nuklearno oružje. Slično tome, bombardiranje vjerovatno neće svrgnuti ajatolaha Alija Khameneija, s obzirom na takozvani efekt okupljanja oko zastave, odnosno podršku vlastima i liderima, koji se javlja u većini zemalja pod vojnim napadom. Čak i ako bi despotski Khamenei bio svrgnut ili ubijen, nuklearni program bi se vjerovatno nastavio, s obzirom na njegovu široku podršku u Iranu, smatra Eland. To nije iznenađujuće, s obzirom na to da neprijateljski Izrael ima nuklearno oružje i upravo je napao zemlju, dodaje.

Nakon napada 7. oktobra Netanyahu je trebao provesti ograničeniji vojni odgovor, a zatim iskoristiti krizu kako bi pokušao riješiti temeljni uzrok napada pregovaranjem o rješenju koje bi nudilo održivu palestinsku državu, smatra autor. To što to nije učinio pokazuje kontinuiranu stratešku kratkovidnost Izraela.