Profesor Najandimanesh: Izraelski napad na Iran je zločin agresije po međunarodnom pravu
Zločin agresije prepoznat je kao jedno od najtežih kaznenih djela prema međunarodnom pravu, navodi profesor Heybatollah Najandimanesh.

U noći uoči petka izraelska vojska je pokrenula masovnu i koordiniranu kampanju zračnih napada u kojoj je sudjelovalo više od 200 borbenih aviona usmjerenih na više od 100 lokacija širom teritorije Islamske Republike Iran. U tim je napadima pogođen niz lokacija, uključujući vitalnu civilnu infrastrukturu, stambena područja, javne zgrade i iranska nuklearna postrojenja.
Prema službenim podacima, u izraelskim napadima su ubijene stotine ljudi, među kojim je veliki broj djece, što naglašava ozbiljne humanitarne posljedice bombardiranja, piše Heybatollah Najandimanesh, vanredni profesor međunarodnog prava na Univerzitetu Allameh Tabatabei u Teheranu, koji u naučnom članku navodi da potezi Izraela prema međunarodnom pravu predstavljaju zločin agresije.
Nastavite čitati
list of 4 itemsFrancuski obavještajci: Iranski nuklearni program pretrpio ozbiljna oštećenja
Katz: Nuklearna prijetnja iz Irana je uklonjena, problem su još rakete
Iranski predsjednik otvoren za dijalog sa SAD-om nakon rata s Izraelom
Izrael je ove napade okarakterizirao kao “preventivne”, tvrdeći da je potrebno neutralizirati uočene neposredne prijetnje koje predstavlja Iran. Međutim, opseg i priroda ovih napada postavljaju kritična pitanja prema međunarodnom pravu, dodaje Najandimanesh.
Iranski profesor navodi da izraelska kampanja zračnih napada predstavlja jasan čin agresije kako je to definirano međunarodnim pravnim okvirima, uključujući Povelju Ujedinjenih naroda i Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda (ICC).
Potencijalni ratni zločini
Napadi, izvedeni bez odobrenja Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i bez neposrednog ili izazvanog oružanog napada Irana, krše temeljnu zabranu upotrebe sile utvrđenu u članku 2(4) Povelje UN-a, dodaje. Štaviše, namjerno ciljanje civilnih lokacija i nesrazmjerna šteta nanesena neborcima krše temeljna načela međunarodnog humanitarnog prava, što potencijalno predstavlja ratne zločine, navodi Najandimanesh.
Važnost ispitivanja ovog događaja ne leži samo u rješavanju neposrednih kršenja zakona i ljudske patnje, već i u njegovim širim implikacijama za međunarodni mir i sigurnost, dodaje.
Zločin agresije prepoznat je kao jedno od najtežih kaznenih djela prema međunarodnom pravu, a uključuje upotrebu oružane sile od strane države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge države bez zakonitog opravdanja, navodi Najandimanesh. Primarni pravni okvir koji uređuje zločin agresije utvrđen je Rimskim statutom Međunarodnog kaznenog suda (MKS), dopunjenim Poveljom Ujedinjenih naroda i načelima običajnog međunarodnog prava.
Članak 8. Rimskog statuta definira zločin agresije kao planiranje, pripremu, pokretanje ili izvršenje čina agresije od strane osobe koja je u položaju kontrole ili upravljanja političkim ili vojnim djelovanjem države, a koji predstavlja očito kršenje Povelje UN-a. Pojam “čin agresije” odnosi se posebno na upotrebu oružane sile od strane države protiv druge države na način koji nije u skladu s odredbama Povelje, uključujući, ali ne ograničavajući se na invaziju, vojnu okupaciju, bombardiranje, blokadu i napade na oružane snage ili teritoriju države, pojašnjava Najandimanesh.
Temeljna zabrana
On dodaje i da je Povelja Ujedinjenih naroda temelj međunarodnog pravnog poretka u pogledu upotrebe sile te da članak 2(4) izričito zabranjuje svim državama članicama UN-a upotrebu ili prijetnju silom protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti bilo koje države. Ova zabrana je temeljna i bezuvjetna, naglašavajući načelo suverene jednakosti i mirnog suživota.
Najandimanesh ističe da zakonita upotreba sile mora zadovoljavati stroge kriterije, uključujući nužnost, proporcionalnost i neposrednost, posebno u kontekstu samoodbrane, te da upotreba sile mora biti odgovor na oružani napad ili neposrednu prijetnju istog, biti proporcionalna prijetnji i biti posljednje sredstvo nakon što su iscrpljena sva mirna sredstva.
Nasuprot tome, svaki unaprijed smišljeni vojni napad velikih razmjera bez odobrenja Vijeća sigurnosti ili jasnog opravdanja za samoodbranu krši te uvjete i kvalificira se kao čin agresije, navodi.
Prema njegovim riječima, historijski i nedavni presedani pružaju ključni uvid u primjenu zločina agresije. Iračka invazija na Kuvajt 1990. jednoglasno je osuđena kao čin agresije, što je dovelo do koalicijskog odgovora odobrenog od strane Vijeća sigurnosti. U novije vrijeme, vojne akcije Ruske Federacije u Ukrajini od 2014, a posebno invazija velikih razmjera 2022, široko su analizirane i osuđene prema međunarodnom pravu kao zločini agresije, uz tekuće istrage Međunarodnog kaznenog suda i međunarodne sankcije, dodaje.
“Ovi presedani naglašavaju promjenjive standarde međunarodne zajednice u definiranju i reagiranju na činove agresije, jačajući pravnu osnovu za klasificiranje izraelskih zračnih napada na Iran kao nezakonite agresije prema utvrđenom okviru.”
Napadi na civile
Najandimanesh je u tekstu podsjetio na događaje prethodnih dana, u kojim su izraelski borbeni avioni gađali više od 100 lokacija širom Irana, među kojim su urbani centri i kritična civilna infrastruktura, te stambena područja, škole, bolnice, elektrane, vodovodi, javni transport… mjesta koja su obično zaštićena međunarodnim humanitarnim pravom zbog svoje civilne prirode.
Osim toga, Izrael je gađao nuklearne instalacije, za koje Iran tvrdi da su dio njegovog mirnodopskog energetskog programa. Izraelski režim je operaciju predstavio kao “preventivne udare” osmišljene kako bi se spriječilo ono što je opisao kao neposredne prijetnje koje predstavljaju iranske nuklearne ambicije i neprijateljske regionalne aktivnosti.
Službene izjave izraelskih vlasti naglasile su nužnost ovih napada radi zaštite nacionalne sigurnosti i regionalne stabilnosti. Međutim, legitimnost ovog “preventivnog” opravdanja je pravno upitna, navodi Najandimanesh. Prema međunarodnom pravu, posebno Povelji UN-a, pravo na samoodbranu ograničeno je na slučajeve stvarnog ili neposrednog oružanog napada, dodaje.
Teret dokazivanja neposrednosti i nužnosti leži na državi koja djeluje, a jednostrana vojna akcija bez odobrenja Vijeća sigurnosti ili jasnih dokaza o neposrednoj prijetnji riskira da bude klasificirana kao nezakonita agresija, navodi profesor međunarodnog prava.
Službeni podaci i snimci strahovitih posljedica izraelskih zračnih napada na civile i civilnu infrastrukturu predstavljaju sveobuhvatan činjenični zapis koji ukazuje na to da su izraelski napadi nadilazili usko definirane vojne ciljeve i nesrazmjerno pogodili civilno stanovništvo i zaštićena mjesta, dodaje.
“Dokazi postavljaju ozbiljna pitanja u vezi s poštivanjem međunarodnog humanitarnog prava i zakonite upotrebe sile, tvoreći činjeničnu osnovu za procjenu individualne i državne odgovornosti prema međunarodnom kaznenom pravu.”
Zločin agresije
Prema njegovom riječima, izraelski napadi ne samo da ispunjavaju kriterije čina agresije kršenjem iranskog suvereniteta neovlaštenom upotrebom sile, već predstavljaju i ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Ta kršenja obuhvataju namjerne ili nepromišljene napade na civile i zaštićene objekte, što opravdava individualnu kaznenu odgovornost za ratne zločine uz odgovornost države za agresiju. Odsutnost zakonitog opravdanja i razmjere štete nanesene civilima učvršćuju argumente za kategorizaciju ovih zračnih napada kao nezakonitih činova agresije prema međunarodnom pravu, dodaje.
Najandimanesh navodi da postoje brojni dokazi da je Izrael kršio međunarodne zakone i norme napadom na Iran te naglašava hitnu potrebu za snažnim mehanizmima odgovornosti.
“Individualna kaznena odgovornost izraelskih čelnika i vojnih zapovjednika mora se temeljito istražiti i progoniti putem međunarodnih pravosudnih tijela poput Međunarodnog kaznenog suda. Bez takve odgovornosti, vladavina prava riskira da bude potkopana, a nekažnjivost za teška kršenja međunarodnih normi može se učvrstiti.”
On dodaje i međunarodna zajednica mora ponovno potvrditi svoju predanost poštivanju zabrane nezakonite upotrebe sile i zaštiti suvereniteta i sigurnosti svih država. To zahtijeva ne samo osudu već i konkretne diplomatske i pravne akcije za sprječavanje budućih kršenja i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti.
Prema njegovim riječima, izraelski zračni napadi na Iran predstavljaju oštar izazov međunarodnom pravnom poretku, zahtijevajući hitan i principijelan odgovor kako bi se održali pravda, mir i vladavina prava na međunarodnoj sceni.