Evropi je potrebna vlastita ‘Zlatna kupola’

Američki predsjednik Donald Trump nedavno je najavio pokretanje projekta „Zlatna kupola za Ameriku“ sa ciljem okončanja raketne prijetnje domovini Amerikanaca. Iako je ambicija simbol Trumpovog grandioznog političkog stila, ona naglašava neumoljivu stvarnost: zapadni zračni i raketni odbrambeni sistemi opasno zaostaju za novim i sve snažnijim ofanzivnim sposobnostima nezapadnih protivnika, piše Tomaš Nagy u autorskom tekstu za The National Interest.

Od napredovanja ruskih i kineskih hipersoničnih projektila do kontinuiranog napretka Sjeverne Koreje u razvoju balističkih projektila, iranskog nuklearnog programa, pa čak i nedovoljno razjašnjenih događaja u Pakistanu, trend je jasan. Zapadnim zemljama nedostaju odbrambeni sistemi kako bi se zaštitile, a isto tako i odgovarajuće ofanzivne sposobnosti kako bi odvratile potencijalne agresore.

Objava o Zlatnoj kupoli signalizira snažnu promjenu za Sjedinjene Američke Države, fokusiranu ne samo na raketne presretače, nego i na integrisanu arhitekturu sljedeće generacije. To uključuje svemirske senzore, pa čak i presretače, povezujući kopnene, morske, zračne i egzo-atmosferske resurse putem novog „tkiva podataka“ koje povezuje civilne i vojne senzore, koristeći mašinsko učenje i vještačku inteligenciju. Ipak, pošteno je reći da se inicijativa nalazi u ranim fazama i suočava se s nizom značajnih izazova. Da navedemo samo neke od njih: to su izazovi u proizvodnji, nedostatak komponenti i dugotrajno nedostatak integracije u različitim slojevima odbrane.

Razarajuća ulogu raketnih sistema

U Evropi je izazov nešto drugačiji, ali ne manje hitan. Rat Rusije protiv Ukrajine pokazao je razarajuću ulogu balističkih i krstarećih raketnih sistema. Ukoliko bi se Evropa suočila s velikim sukobom s Rusijom, raketne prijetnje bi bile jednako, ako ne i više, ključne s obzirom na ograničenu sposobnost Rusije da usmjeri konvencionalne kopnene snage duboko u neprijateljsko područje. U takvom scenariju, Rusija bi se vrlo vjerovatno više oslanjala na dugodometne raketne napade.

Ipak, odbrana od projektila već dugo je „siroče“ evropske odbrambene politike – zanemarena više i od drugih ključnih kapaciteta kao što su proizvodnja artiljerijske municije, elektronsko ratovanje, UAV-ovi i ratovanje u zraku. Rezultat? Veliki jaz u sposobnosti Evrope da odbrani svoje nebo.

Danas evropske zemlje posjeduju samo djelić integrisanih sistema protuzračne i proturaketne odbrane (IAMD) potrebnih za vjerodostojno odvraćanje Rusije ili za odbranu u slučaju neuspjeha odvraćanja. Financial Times je prošle godine izvijestio da se NATO može pohvaliti sa manje od pet posto sposobnosti zračne odbrane potrebne za obranu Istočne Europe. Neki stepen ranjivosti neizbježan je u ratu s protivnikom, ali trenutna izloženost Europe neodrživa je i veoma zabrinjavajuća.

Da stvar bude još gora: evropske ofanzivne raketne sposobnosti nisu više uvjerljive. Samo nekoliko evropskih država posjeduje rakete koje mogu pogoditi relevantne ruske ciljeve s istočnog krila NATO-a, najvjerovatnijeg ratišta budućeg sukoba. Od njih, samo Velika Britanija i Francuska posjeduju balističke rakete s dometom većim od 1.000 kilometara. Što je još gore, postojeće zalihe oružja ne bi bile dovoljne za trajnu kampanju ako odvraćanje bude bezuspješno.

S relativno snažnim ruskim zalihama različitih konvencionalnih raketa, evropske nacije vjerovatno neće uskoro dostići paritet pod realnim pretpostavkama. Ipak, hitno je potreban neki oblik povećanja sposobnosti.

Veća autonomija

Međutim, postoje znakovi napretka. Inicijativa Evropskog pristupa za udare dugog dometa (ELSA) obećava veću autonomiju u proizvodnji i održavanju projektila, veće zalihe i raznolikijiu mapu vatre dugog dometa. S odbrambene strane, njemačka inicijativa za evropski zračni štit (ESSI), pokrenuta 2022. godine kao odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu, počela je s velikim ambicijama, ali od tada je ostvarila samo privremeni napredak. Evropska komisija je u nedavno objavljenom planu ReArm Europe/Readiness 2030 također označila zračnu i raketnu odbranu kao prioritet.

Što se tiče NATO-a, u međuvremenu, predstojeći sastanak ministara odbrane u junu trebao bi postaviti ciljeve za svakog saveznika. IAMD i sposobnosti dugog udara vjerovatno će biti na vrhu liste prioriteta za evropske članove NATO-a.

Kako bi se suočila s ovim izazovom, Evropa mora djelovati brzo i strateški. To znači ubrzanje nabavke i saradnje s neevropskim saveznicima, kao što su Sjedinjene Američke Države, Izrael i Južna Koreja, kako bi se osiguralo široko učešće evropskih članica NATO-a, uključujući i one s manjim vojnim snagama, te diverzifikacija raketnih platformi u svim područjima.

Važno je da Evropa izbjegne zamke koje trenutno ometaju američke napore. Iako Zlatna kupola obećava slojevitu zaštitu, mogli bi je mučiti izazovi integracije – sistemi u svim uslugama i domenama koje se još bore za neprimjetno komuniciranje. Evropa mora graditi ne samo sisteme, nego i sistem sistema povezanih koherentnom arhitekturom i zajedničkom podatkovnom infrastrukturom.

Nije to samo utrka s vremenom

Povećanje odbrambene industrijske baze još je jedan ključni izazov. Potražnja za ključnim komponentama, tragačima, senzorima, čvrstim raketnim motorima, raste globalno, s više od 18 zemalja koje već koriste sisteme Patriot. Evropa ne samo da je u utrci s vremenom, nego se i takmiči s ostatkom svijeta za proizvodne kapacitete.

Mobilnost i sposobnost preživljavanja također moraju voditi evropska ulaganja. Sistemi proturaketne odbrane moraju biti vrlo pokretni kako bi se izbjeglo da i sami postanu mete, posebno s obzirom na sposobnosti preciznog napada protivnika i stalni nadzor. Za buduća razmišljanja bit će od ključnog značaja presretači postavljeni na kamione i rasprostranjene mreže senzora.

Na kraju, nijedan evropski ili američki sistem proturaketne odbrane ne može pružiti savršenu zaštitu. Ideja sveobuhvatnog štita protiv strateškog napada Rusije ili Kine ostaje tehnološka fantazija. Čak ni uspješna Zlatna kupola ne bi promijenila činjenicu da napad zadržava upornu operativnu prednost. Evropa može i mora dati prednost onome što štiti i kako štiti. Međutim, čak i za ograničen, slojeviti i prioritetni skup ciljeva, potrebni su snažna sposobnost i kapaciteti.

Evropa ima vremena. Ipak, to ne bi trebalo utješiti evropske čelnike. Integrisana, snažna, slojevita raketna odbrana s vjerodostojnim, dugoročnim odvraćanjem od napada više nije neobavezna. To je sve neophodnija komponenta buduće sigurnosti Evrope, piše The National Interest.