Amerika na prvom mjestu? Baš i ne – Trumpu je ipak trgovina važnija

Donald Trump možda nije konvencionalni predsjednik, ali u jednu tradiciju američke vanjske politike se uklapa.

„Amerika na prvom mjestu“ možda jeste njegov slogan – i jasno je da predstavlja pokret iz 1930-ih koji je postojao sa ciljem da SAD drži podalje od rata – ali, u stvarnosti, on odražava tradiciju koja je bila vodilja za Sjedinjene Američke Države u vanjskoj politici od vremena sticanja nezavisnosti do većeg dijela 19. stoljeća, piše Dennis Ross u tekstu za The National Interest.

“Mi nikada nismo bili izolacionisti. Prije se može reći da smo bili unilateralisti. Savezi bi nam ograničili slobodu djelovanja. Osnivači SAD-a nisu željeli biti vezani za druge, posebno evropske sile, koje bi nas uvukle u beskrajne sukobe. Trgovina nas je vodila i to je značilo ne samo da ćemo poslovati s ostatkom svijeta nego i da smo često vojno intervenisali širom svijeta kako bismo zaštitili naše brodove, otvorili potencijalna tržišta ili osigurali da ne budemo isključeni s njih.

Bilo da se radilo o borbi protiv berberskih pirata kod ‘obala Tripolija’, prisilnom otvaranju Japana za američku trgovinu ili slanju marinaca u Kinu na kraju tog perioda kako bi spasili misionare i također osigurali da SAD dobije isti komercijalni pristup kao i drugi, Amerika u devetnaestom stoljeću nije bježala od upotrebe sile kako bi zaštitila svoje interese. Globalne saveze smo izbjegavali”, piše u tekstu.

Pristup s trgovinom na prvom mjestu

Štaviše, dodaje se, iako je Thomas Jefferson vjerovao da su naše vrijednosti univerzalne, nije vjerovao u njihovo nametanje. Poput Jeffersona, John Quincy Adams je vjerovao u američku „izuzetnost“, ali se također plašio da ćemo izgubiti svoj karakter i vrijednosti ako ih budemo željeli nametnuti svijetu. Evo kako je on to rekao 1821:

“Međutim, ona ne ide u inozemstvo, u potrazi za čudovištima koja će uništiti. Priželjkuje slobodu i nezavisnost svima. Ona je šampionka i braniteljica samo svoga. Preporučit će opći cilj svojom podrškom i dobronamjernim simpatijama svog primjera. Ona dobro zna da, jednom kada bi se svrstala pod zastave koje nisu njene vlastite, makar te zastave bile i zastave strane nezavisnosti, zapetljala bi se izvan moći oslobađanja… Mogla bi postati diktatorka svijeta. Ne bi više bila vladar vlastitog duha.”

Donald Trump možda ne naglašava američke vrijednosti, ali bi se složio s općim Adamsovim osjećajem, navodi autor. Ako postoje bilo kakve sumnje u ono što vodi predsjednika Trumpa u vanjskoj politici, njegovo putovanje u Zaljev pokazalo je da je to trgovina. Njegovo putovanje nije se ticalo sigurnosne arhitekture ili geopolitike, nego sigurnosnih ugovora s ogromnim novčanim vrijednostima koji služe američkim kompanijama i investicionim interesima u ključnim sektorima poput energetike i vještačke inteligencije.

Trump može legitimno tvrditi da će se ovaj put isplatiti ne samo ekonomski nego i politički bližim povezivanjem zaljevskih nacija sa SAD-om, posebno kada se u obzir uzmu prodaja oružja i ulaganja u visoko tehnološke sektore koji će ograničiti područja u kojima će Kina moći parirati SAD-u u regiji.

Drugim riječima, Trumpov pristup s trgovinom na prvom mjestu može imati političke implikacije za američku poziciju na Arapskom poluotoku. Veliki ugovori o prodaji oružja Saudijcima i Emiraćanima, posebno, također će nastaviti povezivati njhove vojske s američkom, s obzirom na podršku, dijelove, održavanje i cijeli logistički lanac koji ide uz to.

Je li, dakle, predsjednik dobar praktičar državničke vještine? On bez sumnje razumije značenje i značaj poluge. Međutim, još je važnije vezivanje sredstava za ciljeve, i za to su potrebni jasni ciljevi.

Na tom planu slika je manje jasna. Uzmimo za primjer carine. Carine su sredstva, a ne cilj, i Trump, izgleda, ima tri moguća cilja: ispraviti trgovinske uvjete i ostvariti veći pristup tržištima, restrukturirati američku ekonomiju i vratiti proizvodnju, i (ili) ostvariti veće prihode za američku blagajnu, otplatiti deficit i smanjiti poreze, piše Ross.

Nedostatak jasnoće o ciljevima

Prvi i treći cilj su ostvarivi, ali drugi, koji odražava ekonomsku populističku agendu, gotovo sigurno nije. Činjenica da predsjednik Trump postavlja maksimalne zahtjeve, pa se zatim povlači ukazuje na to da bez obzira na to šta govorio, njegovi stvarni ciljevi su popravljanje uvjeta trgovine i ostvarivanje prihoda. Ako su dobici dovoljno veliki, mogli bi opravdati remećenje koje izaziva.

Nedostatak jasnoće o ciljevima također će vjerovatno utjecati na njegovu želju da postigne dogovor s Irancima o njihovom nuklearnom programu. Predsjednik Trump kaže da Iran ne može imati nuklearno oružje. Šta zahtijeva osiguravanje tog ishoda?

Mike Waltz, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost, kazao je da Iranci moraju rasformirati cijelu nuklearnu infrastrukturu. Marco Rubio, njegov nasljednik i državni sekretar, definisao je cilj s manjim ograničenjima, rekavši da Iran može imati civilni nuklearni program, ali ne i domaće kapacitete za obogaćivanje. Steve Witkoff, predsjednikov pregovarač, odustao je od svog početnog stava da Iranci mogu obogaćivati do niskih nivoa i sada ponavlja stav sekretara Rubija. Iranci kažu da ne žele nuklearno oružje, da će smanjiti svoje zalihe visoko obogaćenog uranija i dopustiti praćenje svojih obaveza, ali neće odustati od domaćeg obogaćivanja.

Iako to ukazuje na zastoj, postoje razlozi da se vjeruje kako je dogovor i dalje moguć. S jedne strane, Irancima treba sporazum. Oni imaju duboke ekonomske probleme, valutu koja je izgubila veći dio svoje vrijednosti, akutne izazove s vodom, manjak električne energije, i otuđenu javnost koja je još ljuta zbog načina na koji je režim nastupio represivno prema ženama i djevojkama po pitanju obaveznog hidžaba.

Ako to nije dovoljno, Iran je posebno ranjiv na napade jer su Izraelci uništili njihove strateške zračne odbrane, a obnova će potrajati. S druge strane, i predsjednik Trump želi dogovor. Trgovina mu jeste možda prvi prioritet, ali okončanje ratova, a ne vođenje istih, je blizu drugog mjesta na listi prioriteta. Čak i dok naglašava svoju želju za dogovorom, prijeti Irancima da će, ako dogovor ne bude postignut, to za njih biti veoma „neprijatno“.

Međutim, u svom obraćanju u Rijadu govorio je samo o „maksimalnom pritisku“ u smislu prekidanja iranskih prihoda od nafte. S obzirom na to da je predsjednik naizgled ponovio Witkoffove komentare o intervencionistima u svom govoru u Rijadu, postavlja se pitanje da li je zaista spreman upotrijebiti silu – američku ili izraelsku – protiv Irana.

Hoće li Iran odustati od obogaćivanja uranija

To može biti razumljivo, ali ako mu je cilj da zaustavi domaće iransko obogaćivanje uranija, mora koristiti sredstva koja su najvjerovatnija da izazovu promjenu u iranskom stavu. Kroz cijelo postojanje Islamske Republike, s obzirom na njenu preokupaciju opstankom režima, plašila se direktnog sukoba s Amerikom. Shvatanje da je Trump zaista spreman upotrijebiti silu s ciljem uništenja iranske nuklearne infrastrukture – nešto što su gradili posljednjih četrdeset godina uz trošak od 500 milijardi dolara – moglo bi ih navesti da odustanu od obogaćivanja uranija.

“No, ne dajte se zavarati, Iranci će dati sve od sebe da uvjere Stevea Witkoffa i predsjednika Trumpa da će insistiranje na nultom obogaćivanju spriječiti sporazum i rizikovati sukob. Hoće li zahtjev o neobogaćivanju ostati crvena linija u takvim okolnostima? Hoće li alternativni načini garantovanja da Iran odustane od opcije nuklearnog oružja – nešto što im je JCPOA, Obamin nuklearni sporazum, omogućio da odgode, ali ne i da ga se definitivno odreknu – postati fokus? Trebalo bi”, piše u tekstu.

Trumpov cilj trebao bi biti da Iran odustane od opcije nuklearnog oružja, a iako je završetak domaćeg obogaćivanja uranija najbolji način da se to osigura, postoji alternativa –  smanjiti veličinu infrastrukture tako da se Iranu dozvoli samo mala istraživačka sposobnost obogaćivanja s ograničenim brojem centrifuga bez naprednih.

Alternativno, dogovor bi mogao zahtijevati da se sav obogaćeni materijal odmah izveze iz države, tako da Iran ne proizvodi gorivne šipke, nego da ih dobija iz vanjskih izvora. Ova alternativa bi značila da Iran ne može akumulirati fisilni materijal u zemlji. Bilo koja od ovih alternativa zahtijevala bi vrlo opsežan nadzor bez vremenskih ograničenja.

Pomanjkanje jasnih ciljeva nije jedinstveno za Trumpa. Zaista je prečesto i demokratskim i republikanskim predsjednicima nedostajalo jasnih ciljeva zbog mnoštva razloga: nisu dobro promislili o svojim ciljevima (Barack Obama u Libiji), nisu razumjeli šta njihovi ciljevi znače dugoročno (George W. Bush u Iraku), usvojili su ih zbog političkih razloga (Lyndon B. Johnson u Vijetnamu), ili su ih prihvatili na previše općenitom nivou, što ih je činilo teškim za provedbu (Trump u Gazi). Kao i u svakoj administraciji, predsjedniku su potrebni ljudi oko njega koji će pomoći osigurati da ciljevi odgovaraju američkim interesima i da su ostvarivi.

Jedan drugi faktor mogao bi omesti Trumpovu vještinu upravljanja državom: instinkt da postavi maksimalne zahtjeve, a potom od njih odustane. Mete tih zahtjeva će neizbježno uvidjeti obrazac i prilagodit će se. Bez obzira na to, Trump instinktivno razumije polugu. Izazov za njega je da je primijeni na jasne ciljeve i koristi sve alate – ne samo neke – kako bi ih ostvario, piše The National Interest.