Zapadna Njemačka kao model za poslijeratnu Ukrajinu: Strategija protiv ruske ekspanzije

Prije samo nekoliko mjeseci, američki zvaničnici čvrsto su stajali iza Ukrajine, odlučni da Rusiju i predsjednika Vladimira Putina, koga je predsjednik Joseph Biden nazvao „ubilačkim diktatorom“, natjeraju da plate za svoju agresiju. Od tada se situacija promijenila. Za razliku od svog prethodnika, predsjednik Donald Trump izgleda manje sklon održati sukob, signalizirajući želju za brzim rješenjem.

Za one koji žude za okončanjem rata, ovo bi moglo izgledati obećavajuće. Bez kontinuirane američke podrške, sposobnost Ukrajine da se bori ostaje neizvjesna. Dok Washington preispituje svoj stav, Kijev se suočava sa surovom stvarnošću da mu cilj vraćanja izgubljene teritorije možda izmiče. Zaista, tvrdnja ministra obrane Petea Hegsetha da je vraćanje predratnih granica Ukrajine „iluzorni cilj“ samo pojačava ovu otrežnjujuću procjenu.

Povećavajući zabrinutost Ukrajine, predsjednik Trump razgovarao je telefonski s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom o ratu 12. februara. Nakon toga uslijedili su direktni razgovori između Rusije i SAD-a u Rijadu 18. februara i usijani razgovor između Zelenskog i Trumpa u Bijeloj kući 28. februara. Ovi diplomatski manevri bili su više od simboličnih. Za razliku od insistiranja Bidenove administracije da „o Ukrajini ništa bez Ukrajine“, Trumpovi potezi su signalizirali veliku promjenu u američkoj politici, ukazujući na to da će Washington i Moskva početi pregovarati o sudbini Ukrajine s minimalnim učešćem Kijeva.

U vrijeme kada se diplomatska situacija okreće protiv Ukrajine, ni bojno polje ne nudi predah. Gotovo dvije godine nakon što je pokrenula svoj kontranapad, Ukrajina je ostvarila neke uspjehe, posebno u Donjecku i Zaporižji, ali i Rusija isto tako, ostavljajući ukupnu putanju rata uglavnom nepromijenjenom.

Ovaj zastoj odražava suštinsku asimetriju koja karakteriše ovaj sukob, gdje Rusija ima strukturne prednosti u vojnoj snazi i industrijskom kapacitetu. U 2024. godini ruske su snage zauzele 4.168 kvadratnih kilometara Ukrajine (uključujući područja u ruskoj Kurskoj oblasti). Dok je napredovanje Moskve bilo postupno, njene snage su dobile 593 kvadratna kilometra samo u decembru, u prosjeku 18,1 kilometar kvadratni dnevno. Ovi uspjesi plaćeni su visokom cijenom kada je riječ o vojnicima i opremi, ali do sada su se ovi gubici činili podnošljivim za Kremlj.

Uprkos ovim neuspjesima, Ukrajina nije izgubila sposobnost da povrati teritoriju. Međutim, ni produženje rata ni nastavak zapadne pomoći ne garantuju uspjeh u ovoj fazi sukoba. Ono što ostaje sigurno je da će, bez obzira na ishod, Ukrajina i Rusija ostati susjedi – jedna ekspanzionistička sila, druga prozapadna država koja zagovara liberalnu demokratiju i koja je sve više oblikovana zapadnim utjecajem na svoju vojsku i ekonomiju.

Bez obzira na to kako Trump pristupi kraju rata, glavni razlozi za zabrinutost koje stoje iza ovog sukoba –  američko-ukrajinski odnosi, ambicije Kijeva da se pridruži NATO-u i geopolitička borba između Zapada i Rusije – zadržat će se znatno duže od Trumpove administracije. U ovoj novoj eri, poslijeratna Ukrajina mogla bi se pojaviti kao nasljednik Zapadne Njemačke iz doba Hladnog rata: država na prvoj liniji čiji se strateški značaj u nadolazećim decenijama može u konačnici pokazati jednako značajnim kao i trenutna ratna borba.

Ruska agresija kojoj se ne nazire kraj

Anglo-američki savez je 1945. godine na Potsdamskoj konferenciji de facto odobrio sovjetsku dominaciju nad Istočnom Evropom. Taj ustupak nije uspio zadovoljiti ambicije sovjetskog čelnika Josifa Staljina, što je kulminiralo detonacijom nuklearne bombe RDS-1, podrškom Moskve Sjevernoj Koreji u Korejskom ratu (1950-1953) i neprijateljstvom Sovjetskog saveza prema Zapadu tokom Hladnog rata.

Traganje za moći suštinska je karakteristika ponašanja ruske države. Kremaljski obrazac agresije – od invazije na Gruziju 2008. do pripajanja Krima 2014. i njegove tekuće invazije na Ukrajinu – ukazuje na to da trenutna ofanziva Moskve vjerojatno neće biti njen posljednji pokušaj da vrati globalni položaj koji je nekada imala pod Sovjetskim savezom.

U isto vrijeme, ruske tajne akcije širom Evrope, posebno na Balkanu, odražavaju njen historijski scenarij hibridnog rata. Godine 2021. moldavski mediji razotkrili su „stratešku mapu puta“ koju je podržao Kremlj sa ciljem da do 2030. godine Kišinjev bude pod ruskim utjecajem. U međuvremenu, evropski izvori dokumentovali su upornu rusku kampanju širenja dezinformacija na Balkanu osmišljenu kako bi utjecala na javno mnijenje u korist Moskve. Ovi manevri umnogome sliče tajnim operacijama koje su prethodile ruskim invazijama u Gruziji i Ukrajini te podižu strah od daljnjih destabilizacijskih napora izvan ukrajinskih granica.

Ruske tajne i hibridne operacije nisu ograničene na taktička pitanja ili na njeno neposredno susjedstvo. Rusija je posljednjih godina aktivno učestvovala u operacijama „hibridnog rata“ protiv NATO-a. Pretpostavlja se da je ruska „flota iz sjene“ presjekla podmorski kabl koji povezuje Finsku s Estonijom u decembru 2024. Slični kablovi koji povezuju Skandinaviju, baltičke države i zapadnu i centralnu Evropu također su misteriozno napadnuti. Krajem oktobra, poljski tužitelji su objavili da su uhapsili četiri osobe nakon istrage o požaru izazvanom eksplozijom paketa u kurirskoj kompaniji u blizini Varšave. Čak i ranije 2024. godine, švedska sigurnosna služba otkrila je da je novoizgrađena ruska pravoslavna crkva u Vasterasu, smještena u blizini ključne švedske infrastrukture, povezana s ruskim obavještajnim operacijama.

Ruski napadi nisu ograničeni na fizičku ravan. Kremlj je pokretao cyber-napade na njemačku odbrambenu i zračnu industriju, uz kampanje dezinformacija u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Rumuniji, napore usmjerene na podrivanje Evropske unije i poticanje podjela među evropskim narodima.

Jednostavno rečeno, ruski hibridni rat djeluje nezavisno od situacije u Ukrajini i nema razloga očekivati da će prestati kao dio bilo kakvog rješenja koje će okončati sukob u toj državi. Ruski postupci pokazuju da se priprema za novu eru takmičenja velikih sila, u kojoj se čini da je sve odlučniji vratiti nivoe utjecaja iz sovjetske ere nad evropskom politikom.

Zapad treba snažnu Ukrajinu

Postupci Kremlja jasno pokazuju da primirje ili mirovni sporazum koji u njegovom posjedu ostavlja istočnu Ukrajinu neće suzbiti njegovu temeljnu želju da preoblikuje globalni poredak. Umjesto da traže trajnu nagodbu u ukrajinskom pitanju koja zadovoljava ruski ekspanzionistički poriv, zapadni kreatori politika trebali bi pokušati učvrstiti Ukrajinu kao prvu liniju hipotetičkog budućeg takmičenja s Moskvom, na sličan način na koji je to bila Zapadna Njemačka tokom Hladnog rata. U tom kontekstu, prije ili kasnije, NATO mora Ukrajini pružiti potrebne resurse i podršku za razvoj oružane sile slične Bundeswehru (oružanim snagama Zapadne Njemačke) –  uspostavivši Kijev kao prijateljsku tampon-zonu između Rusije i nacija jugoistočne Evrope.

Prije sedam decenija, priznanje zapadne Evrope i ranjivost Zapadne Njemačke na komunističku prijetnju uvjerili su SAD da predvodi napore da se ponovo naoruža Zapadna Njemačka, uspostavivši Bundeswehr kao ujedno defanzivnu snagu i militariziranu tampon-zonu protiv sovjetske ekspanzije. Zapadna Njemačka se 1955. pridružila NATO-u, što ju je od tampon države preobrazilo u prvu liniju odbrane NATO-a od Istočnog bloka.

Ukrajina ima i potencijal i izglede da prođe sličnu transformaciju. Trenutna administracija u Washingtonu protivi se njenom prijemu u NATO, ali administracije se mijenjaju, kao i sigurnosni imperativi. Značajno je da su ukrajinsku budućnost u NATO-u više puta potvrdili SAD i njegovi saveznici od 2008. godine. Iako se čini da je napredak Ukrajine prema članstvu u NATO-u obustavljen dok traje Trumpov drugi mandat, on je daleko od potpuno ukinutog. Vrijedi istaknuti da je SAD također bio protiv ponovnog naoružavanja Zapadne Njemačke u poslijeratnom periodu, ali je promijenio stav usljed nove stvarnosti Hladnog rata. Ukrajina bi mogla slijediti sličnu putanju.

Ekonomski oporavak Kijeva od ključnog je značaja

Budućnost odnosa Zapada s Ukrajinom proširit će se izvan vojne i odbrambene saradnje u područje ekonomske saradnje. Rat je uništio privredu Ukrajine. Od početka invazije, trećina BDP-a države je uništena, ekonomski rast se smanjio za 22,6 posto, budžetski deficit Kijeva porastao je na 20,4 posto, a grivnja (nacionalna valuta Ukrajine) izgubila je 27 posto svoje vrijednosti. Kao rezultat rata, ukupno 14,6 miliona Ukrajinaca treba humanitarnu pomoć, njih 3,4 miliona su interno raseljeni, a 6,8 miliona zatražilo je utočište u inozemstvu, prvenstveno u evropskim državama kao što su Njemačka, Poljska i Češka.

Rješavanje ukrajinske izbjegličke krize i podrška ekonomskom oporavku zemlje zahtijevat će značajnu finansijsku pomoć. Obnova ukrajinske infrastrukture nije samo od ključnog značaja za stabilizaciju države, nego i za sprečavanje daljnjih valova raseljavanja i osiguravanje dugoročne stabilnosti u regiji.

Ovdje se opet može povući paralela s poslijeratnim periodom. Krajem 1940-ih, Sjedinjene Američke Države su smatrale da će stabilna i prosperitetna Evropa dovesti do veće stabilnosti, stvoriti ekonomske mogućnosti za SAD i smanjiti šanse za novi rat. U skladu s tim, Sjedinjene Američke Države pokrenule su „Marshallov plan“, pružajući velikodušnu finansijsku pomoć za obnovu evropskih privreda, a posebno za Zapadnu Njemačku. Plan je imao transformativni efekat na njemačku privredu, omogućavajući brz ekonomski rast i oporavak, te dovodeći do fenomena poznatog kao „Wirtschaftswunder“ ili „čudo na Rajni“.

Kao što je Marshall predvidio, ekonomska stabilnost dovela je do političke stabilnosti. Za deset godina od Hitlerovog pada s vlasti, Zapadna Njemačka postala je uspješan model liberalne demokratije. Ekonomski procvat Zapadne Njemačke nije samo stekao međunarodno divljenje, nego je i potaknuo značajnu migraciju iz Istočne Njemačke, što je na kraju prisililo Ruse da poduzmu ekstremne korake, ponajprije izgradnju neslavnog Berlinskog zida, u pokušaju zaustavljanja egzodusa. Izgradnja i stalno djelovanje Berlinskog zida donijeli su ekstremnu cijenu Sovjetskom savezu i njegovoj marionetskoj državi Istočnoj Njemačkoj, funkcionišući kao lekcija o bankrotiranoj prirodi komunističke ideologije i ogromnoj vrijednosti slobode.

Lekcije koje mogu izvući zapadni političari

Koje lekcije mogu iz toga izvući političari na Zapadu? Prvo, uvjeti u Njemačkoj 1945. godine slični su onima u istočnoj Ukrajini 2025. godine. Drugi „Marshallov plan“ posvećen obnovi Ukrajine omogućit će toj državi da postigne ekonomsku stabilnost, obnovu i demokratsku konsolidaciju, čime će se ojačati njena uloga kao evropske države.

U takvom scenariju, razvijena Ukrajina vjerojatno bi bila u suštoj suprotnosti s Rusijom. Privreda Moskve odsječena je od svijeta, izolovana međunarodnim sankcijama, uključujući ograničenja pristupa platnim uslugama i finansijskim telekomunikacijskim uslugama kao što je SWIFT. Iako je Moskva uspjela ublažiti neke posljedice zapadnih sankcija proširenjem svojih odnosa sa Istočnom Azijom i državama BRICS-a, ove mjere nisu zatvorile sve veći jaz između Rusije i ogromnog okeana globalnih finansija.

U širem smislu, osnove ruske ekonomije duboko su nezdrave. Iako su dani sovjetskog centraliziranog planiranja prošli, Rusija se redovno opisuje kao najkorumpiranija zemlja u Evropi, s oligarsima koji imaju potpunu kontrolu nad različitim sektorima ekonomije. Prihod od nafte i plina doprinosi državnom budžetu, ali malo pomaže običnim Rusima. Pokušaji za istinskom ekonomskom reformom dodatno su otežani autoritarnim političkim sistemom u državi, što znači da će ti problemi vjerojatno postojati i u doglednoj budućnosti.

Ukoliko bude uspješna, obnova Ukrajine pod vodstvom EU-a, stvorila bi sjajnu alternativu za Ruse koji žive u jadnim uvjetima preko nove granice. I baš kao što je Zapadna Njemačka nadahnula želju za demokratijom među stanovnicima Istočne Njemačke, prosperitetna i demokratska poslijeratna Ukrajina mogla bi potaknuti sličnu sklonost prema demokratiji među Rusima i Bjelorusima. Transformativni utjecaj Ukrajine mogao bi čak nadmašiti utjecaj Zapadne Njemačke, s obzirom na duboke jezičke i kulturne veze između ukrajinskih, ruskih i bjeloruskih zajednica.

Istočna Njemačka, ponovo

U ovom trenutku, izgleda da Ukrajina neće moći vratiti izgubljene teritorije na istoku i da će svako moguće diplomatsko rješenje sukoba uključivati predaju područja koje je Rusija već osvojila. To će vjerojatno rezultirati podjelom između relativno slobodne, prozapadne Ukrajine i Novorusije (istočne Ukrajine) pod autoritarnom vladom Kremlja.

Ova će situacija vjerojatno zrcaliti nejednakosti koje su nekada postojale između Zapadne i Istočne Njemačke, razlike koje su igrale ključnu ulogu u motivisanju stanovnika Istočne Njemačke da teže slobodi. Ekonomski uspjeh demokratske Ukrajine i vjerojatni nastavak stagnacije unutar Rusije također bi mogli obeshrabriti ruske manjine na istoku i jugu od prokremljovskih simpatija i osnažiti ukrajinski patriotizam.

U širem smislu, isto kao što je ekonomska razlika između Zapadne i Istočne Njemačke igrala ključnu ulogu u potkopavanju sovjetske propagande, snažan poslijeratni oporavak u Ukrajini mogao bi predstavljati značajno suprotstavljanje aktivnim mjerama Rusije za proširenje svog utjecaja na Zapad. U ostvarivanju svojih ciljeva, Kremlj se često poziva na „rat identiteta“: igranje na „ruskost“ manjina u susjednim državama koje govore ruski i obećavanje prosperiteta i napretka pod ujedinjenim „ruskim svijetom“. U Abhaziji 2008. i na Krimu 2014, takva obećanja su bila vrijedna, s obzirom na tadašnju ekonomsku stagnaciju u Gruziji i Ukrajini i brz ekonomski rast Rusije koji se temelji na nafti. Međutim, u slučaju prosperitetne, zapadno orijentisane Ukrajine, obećanja Kremlja zvučat će prazno, posebno jer se obični Rusi i dalje suočavaju s ekstremnim poteškoćama pod Putinovim režimom.

Važno je imati na umu da trenutni vojni sukob u Ukrajini nije izolovan sukob. To je jedna epizoda u dugogodišnjem sukobu s Rusijom, gdje će stanje poslijeratne Ukrajine značajno utjecati na strategiju Zapada. Kraj sadašnjeg rata ne znači da je „pitanje Ukrajine“ prestalo biti strateški važno za Zapad. Umjesto toga, to označava prijelaz u novu fazu gdje će, poput Zapadne Njemačke tokom Hladnog rata, Ukrajina služiti kao linija fronta između Zapada i Rusije. U tom kontekstu, važno je da se Zapad pripremi i isto kao što nastavlja planirati naredne mjesece rata, mora planirati i naredne godine mira.