Putinov asimetrični rat: Uspon ruskog carstva u Africi

Dok američki predsjednik Donald Trump traži napredak s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom po pitanju Ukrajine, Kremlj odugovlači – i ostvaruje dobitke na drugim mjestima.

Dok je Washington i dalje zaokupljen istočnom Evropom, Moskva širi svoj domet u Africi, sigurno napredujući prema atlantskoj obali. Radeći ispod svjetala reflektora, Rusija gradi vojne baze, potpisuje odbrambene sporazume i pomiče regionalnu ravnotežu s Crvenog mora na zapadnu Afriku, piše Zineb Riboua u tekstu za National Interest.

„Ako Trumpova administracija ne odgovori, Kremlj će zauzeti još jedno strateško uporište na južnom krilu NATO-a. I neće biti sama“, piše Riboua. „Rusija produbljuje koordinaciju s Kinom i Iranom, stvarajući neprijateljsku osovinu s namjerom da naruši zapadnu dominaciju na kopnu, moru i u zraku“.

Povlačenje SAD-a iz Nigera, nakon protjerivanja Francuske iz Senegala, Malija i Burkine Faso, označilo je kolaps zapadnih uporišta u Sahelu. I dok se Zapad povlači, Rusija ubrzano popunjava vakuum, ugrađuje se u sigurnosne strukture i širi svoj utjecaj izvan svojih granica. I nije riječ samo o političkom utjecaju – Rusija je najveći dobavljač oružja u Africi, s udjelom od 40 posto u uvozu oružja s tog kontinenta.

Uloga Wagnera

Ovo nije puki oportunizam, piše Riboua, to je Putinov asimetrični rat u praksi.

Naoružavajući hunte, podržavajući državne udare i iskorištavajući haos, Moskva preuzima vakuum moći koji je ostavio Zapad. Na samitu u Sočiju prošlog novembra Putin je obećao: “Naša će zemlja nastaviti pružati potpunu podršku našim afričkim prijateljima”.

Rastući utjecaj Moskve u Burkini Faso, Maliju i Nigeru – novoformirani Savez sahelskih država (AES) – signalizira jasnu putanju. Između 2020. i 2023. vojne hunte u tim zemljama preuzele su vlast državnim udarima koje je podržala Rusija, prekinuvši vojne i diplomatske veze s regionalnim saveznicima, Francuskom i SAD-om. Sada produbljuju sigurnosnu saradnju pod vodstvom Moskve.

Zajedničke snage od 5.000 vojnika iz Nigera, Burkine Faso i Malija rasporedit će se u centralnom Sahelu, jačajući ruski utjecaj, stavljajući na marginu sigurnosne strukture koje podržava Zapad.

No, Rusija nije da samo podržava te režime. Ona, kako piše autor, ponovno usklađuje afričku sigurnosnu arhitekturu putem svoje plaćeničke korporacije Wagner PMC. Više od paravojne grupe, Wagner je strateško oružje za uključivanje u sigurnosne snage i preoblikovanje ravnoteže moći u regiji. Pružajući vojnu pomoć i diplomatsko pokriće, Moskva postaje okosnica njihovog opstanka, osiguravajući dugoročnu kontrolu nad budućnošću regije.

Moskva sada proširuje ovu strategiju izvan Sahela, ka atlantskoj obali. Posjeta ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Mauritaniji 2023. bila je dio šireg ruskog diplomatskog pritiska. Iako je Mauritanska vlada ponovno potvrdila svoju predanost međunarodnom pravu, također je izrazila da “razumije” zabrinutost Rusije za sigurnost – što je dokaz da narativ Moskve dobija na snazi.

U Ekvatorijalnoj Gvineji Rusija je zauzela direktniji pristup. Izvješaji iz novembra 2024. pokazuju da je Moskva rasporedila do 200 vojnika kako bi zaštitila režim predsjednika Teodora Obianga Ngueme Mbasogoa. To je poznati ruski obrazac – ponuditi zaštitu režimu u zamjenu za dugoročni utjecaj. Sa svojim naftnim bogatstvom i strateškim položajem duž Gvinejskog zaljeva, Ekvatorijalna Gvineja daje Rusiji uporište u području kojim su kroz historiju dominirale zapadne sile.

Ova promjena koristi Rusiji na tri ključna načina. Prvo, prisiljava susjedne države poput Čada, Benina, Gane i Obale Slonovače, nekada pouzdanih zapadnih partnera, na saradnju s Moskvom, željeli to oni ili ne. S obzirom na to da Mali, Burkina Faso i Niger formiraju tampon-zonu usklađenu s Rusijom, a snage koje podržava Rusija djeluju u priobalnim državama, regionalne vlade suočene su s odlukom da preusmjere svoja sigurnosna partnerstva ili riskiraju balansiranje u regiji kojom dominira Moskva.

Iranu nigerijski uran, a Kini dominacija

Drugo, navedeno je u tekstu, AES zaobilazi i Afričku uniju i ECOWAS, slabeći te institucije koje su nekoć koordinirale regionalnu sigurnost. Rušeći te okvire, Moskva osigurava da svaki odgovor na nestabilnost bude oblikovan prema njenim uslovima. Nije slučajnost da se Togo, s obzirom na promjenjivu dinamiku moći, sada želi pridružiti AES-u.

Treće, ova strategija remeti sigurnosne operacije koje podržavaju SAD i NATO. Budući da su zapadne snage odsječene od ključnih centara u Sahelu, protivteroristički napori guraju se južnije u „krhke“ obalne države.

No, ambicije Moskve u Africi idu daleko izvan kontinenta – ona je vidi kao kritično čvorište u novoj globalnoj arhitekturi utjecaja. Do 2026. Moskva planira otvoriti ambasade u Gambiji, Liberiji, Komorima, Nigeru, Sierra Leoneu, Togu i Južnom Sudanu, učvršćujući svoj utjecaj u regijama u kojima zapadni blijedi.

Ova promjena jača ruski strateški blok – Iran je osigurao nigerijski uran nakon državnog udara koji je podržao Kremlj, dok Kina širi dominaciju, a Moskva nagriza zapadni utjecaj. Moskva, Teheran i Peking zajedno tvore osovinu koja direktno dovodi u pitanje interese SAD-a širom svijeta.

Sada Rusija cilja na Atlantik. Iako nije najavljena uspostava pomorske baze na zapadnoj obali Afrike, produbljivanje veza s Gvinejom, Mauritanijom i Ekvatorijalnom Gvinejom sugerira da je to samo pitanje vremena. Ono što danas počinje kao logistička saradnja moglo bi sutra postati vojna baza, što bi Moskvi dalo strateško uporište za izazov dominaciji NATO-a i potencijalno ometanje zapadnih linija snabdijevanja.

Prije nego što Washington odgovori, mora prepoznati obim ruskih ambicija. Afrika više nije periferna arena – ona postaje centralna platforma za globalnu strategiju Moskve. Rusija, Iran i Kina mogli bi tu preoblikovati teren. S Moskvom koja osigurava ključne koridore i stvara nove sigurnosne dogovore zapadni lanci snabdijevanja mogli bi popucati, a izložena bi mogla biti i Evropa. Do vremena kada Zapad bude reagirao, piše autor, ravnoteža snaga možda će se već promijeniti.