Zašto Italija otežava dobivanje državljanstva?

Italijanska vlada pooštrila je zakone o državljanstvu zemlje, u jeku kritika da ljudi – često s malo stvarne veze s evropskom nacijom – zadiru u svoju porodičnu historiju kako bi pokušali zatražiti pasoš samo da bi olakšali putovanje svijetom.

Manje ljudi italijanskog porijekla sada će moći dobiti državljanstvo nakon što je vlada suzila kriterije podobnosti na one čiji su roditelji ili bake i djedovi Italijani.

Vlada kaže da je promijenila pravila oko pasoša zbog velikog broja zahtjeva potomaka imigranata.

Dakle, koja su bila stara italijanska pravila o državljanstvu, šta se promijenilo i koji je italijanski razlog?

Kakav je do sada bio italijanski zakon o državljanstvu?

Prema starim pravilima, svako ko je mogao dokazati da je imao italijanskog predaka nakon 17. marta 1861, kada je osnovana Kraljevina Italija, mogao je tražiti državljanstvo.

Ali ministar vanjskih poslova Antonio Tajani rekao je da je sistem zastario i da je promjena zakona osmišljena kako bi se suzbilo “zlostavljače” koji su postali Italijani kako bi izbjegli ograničenja kod putovanja.

Italijanski pasoš treći je u svijetu za putovanja bez viza, prema Henley Passport Indexu, što ga čini jednim od najpoželjnijih i do sada najlakših za nabavu.

“Biti italijanski državljanin ozbiljna je stvar. Nije igra dobiti pasoš koji vam omogućuje da idete u kupovinu u Miamiju”, rekao je Tajani na konferenciji u Rimu 28. marta.

Koja su nova pravila?

Nova uredba, objavljena u petak i koja je odmah stupila na snagu, pooštrila je kriterije za traženje podobnosti za državljanstvo putem ‘jus sanguinis’, ili putem krvne loze.

Sada će samo osobe čiji je barem jedan roditelj ili baka ili djed rođen u Italiji automatski ispunjavati uvjete za državljanstvo prema porijeklu. Izmijenjeni zakon ne utječe na 60.000 zahtjeva koji trenutno čekaju na razmatranje.

Osim toga, osobe s dvojnim državljanstvom riskiraju gubitak italijanskog državljanstva ako se “ne angažiraju” plaćanjem poreza, glasanjem ili obnavljanjem pasoša.

Konačno, italijanski konzulati u drugim zemljama više neće obrađivati ​​zahtjeve za državljanstvo.

Umjesto toga, savezna vlada Italije će sve zahtjeve obrađivati ​​centralno – online. Osobni razgovori postat će obavezni, što znači da podnositelji zahtjeva za državljanstvo moraju putovati u Italiju kao dio procesa.

Na koliko bi ljudi ova promjena pravila mogla utjecati?

Prema podacima Ministarstva vanjskih poslova i međunarodne saradnje, između 60 i 80 miliona ljudi širom svijeta ispunjavalo je uvjete za državljanstvo prema starim pravilima. To je više od italijanske populacije od 59 miliona, koja se u posljednjem desetljeću smanjuje.

Sve veći broj ljudi koji tvrde da su italijanskog porijekla traži i osigurava italijansko državljanstvo u inostranstvu, posebno u Južnoj Americi, gdje su milioni Italijana emigrirali u 19. i 20. stoljeću, često kako bi pobjegli od teškog siromaštva.

Između 2014. i 2024. broj Italijana koji žive u inostranstvu porastao je za 40 posto, s 4,6 miliona na 6,4 miliona.

Samo u Argentini broj priznatih državljanstava skočio je na 30.000 u 2024. s 20.000 u 2023., dok je u Brazilu zabilježen porast na 20.000 s 14.000 u istom razdoblju.

Zašto je Italija promijenila pravila o državljanstvu?

Kritičari državljanstva temeljenog na porijeklu kažu da je ta praksa nudila državljanstvo ljudima koji nemaju materijalne veze s Italijom.

Tajani je rekao da su reforme neophodne jer “državljanstvo ne može biti automatsko za one čiji su preci emigrirali prije više stoljeća, bez ikakvih kulturnih ili jezičnih veza sa zemljom”.

Također je istaknuo da su neke agencije stavljale u džep velike svote novca pomažući ljudima da pronađu svoje davno zaboravljene pretke potrebne za njihove zahtjeve za pasošem. “Vrlo oštro udaramo na one koji žele zaraditi na mogućnosti da postanu italijanski državljani”, rekao je Tajani.

Prema Valentinu Larcineseu, profesoru javne politike na London School of Economics (LSE), stari je sistem olakšavao “pristup tržištu rada EU-a… i sistem je bio zloupotrijebljen”.

Rekao je da je “ideja o primjeni nekih ograničenja [na pasoše] razumna”.

Posljednjih godina porast zahtjeva za izdavanjem pasoša također je zatrpao konzulate i općinske urede, koji su dodatno preplavljeni zahtjevima za rodne, umrle i vjenčane listove. Zato će prema novim pravilima samo savezna vlada u Italiji, a ne konzulati, obrađivati ​​zahtjeve.

Još jedna kritika starog sistema bila je da je bio nepravedan, dozvoljavao je državljanstvo osobama iako su davno izgubili porijeklo, dok je uskraćivao državljanstva po rođenju djeci migranata.

Italija trenutno dopušta djeci zakonitih imigranata da postanu državljani tek kada navrše 18 godina i ako žive u zemlji od rođenja.

Za Larcinesea, “ovo je veći problem od onoga s pasošima iz inostranstva”.

Procijenio je da postoji “jedan do dva miliona nenaturaliziranih migranata u Italiji mlađih [od] 18 … daleko više od desetaka hiljada koji traže pasoše izvan zemlje”.

Larcinese je istakao značaj glasanja o ublažavanju drugih elemenata italijanskih pravila o državljanstvu, koje će se održati 8. i 9. juna.

Jedno od ključnih pitanja o kojima će se glasati bit će smanjenje broja godina koje osoba treba provesti u Italiji da bi stekla pravo na naturalizirano državljanstvo, s deset na pet godina. Italijansko državljanstvo, nakon dobivanja, automatski bi se prenosilo na djecu državljanina.

“Ovo će biti istaknuto pitanje u javnoj raspravi i moglo bi implicirati političku promjenu [u korist imigranata].”

Imaju li druge zemlje državljanstvo temeljeno na porijeklu?

U Italiji, kao i u većem dijelu Evrope, zakon o useljavanju uglavnom se temelji na krvnim lozama, što je zemlji omogućilo održavanje veza s potomcima miliona Italijana koji su emigrirali prije mnogo godina.

Nekoliko evropskih zemalja i dalje dopuštaju državljanstvo na temelju porijekla. Međutim, zemlje imaju vlastite zahtjeve u pogledu dokaza o lozi.

U Mađarskoj je, na primjer, državljanstvo moguće ako podnositelji zahtjeva imaju mađarsko porijeklo i mogu dokazati svoje znanje jezika.

U Poljskoj podnositelji zahtjeva mogu dobiti pasoš dokazujući svoju neprekinutu poljsku lozu.

Sefardski Jevreji čiji su preci vezani za Portugal također mogu podnijeti zahtjev za pasoše.

Pooštravaju li druge zemlje pravila o državljanstvu?

Potez Rima dolazi u trenutku kada druge zemlje preispituju pravila o državljanstvu kao odgovor na promjenu stavova o migraciji.

U Sjedinjenim Američkim Državama, predsjednik Donald Trump potpisao je 20. januara izvršnu uredbu o ukidanju državljanstva po rođenju, što je dio njegove agende.

Državljanstvo po rođenju znači da svako rođen u SAD-u automatski postaje državljanin, uključujući djecu migranata ili turista bez dokumenata i studente s kratkoročnim vizama. Politika je na snazi ​​više od jednog stoljeća i sadržana je u 14. amandmanu američkog ustava.

Republikanci već dugo tvrde da je državljanstvo po rođenju magnet, pri čemu pojedinci dolaze u SAD kako bi dobili dijete.

Iako je Trumpova izvršna uredba trebala stupiti na snagu 19. februara, blokirao ju je federalni sudija zbog “neustavnih” osnova.

Prema Pregledu svjetskog stanovništva, 2024. najmanje 33 zemlje imaju državljanstvo po rođenju, uglavnom u Sjevernoj Americi i Latinskoj Americi, uključujući Meksiko.