Kineski budžet za odbranu veći je nego što se misli

Za vrijeme Hladnog rata, Sjedinjene Američke Države nisu vjerovale tvrdnjama neprijatelja o njihovim kapacitetima. Uvijek su tražile načine da ih potvrde kroz analizu obavještajnih podataka. Danas bi, impresivna i agresivna vojna ekspanzija Kine, navodno ostvarena sa skromnim budžetom, trebala izazvati sumnju, čak i kod obično lakovjernih konzumenata službenih izvještaja Komunističke partije Kine (KPK). Konkretno, Kina je ranije ovog mjeseca na Nacionalnom narodnom kongresu (NPC) izvijestila da njen budžet za odbranu uključuje ukupne izdatke od samo 245 milijardi dolara.

Historijski gledano, ovi izvještaji namjerno su neodređeni i pogodno pojednostavljeni. Ovogodišnja objava nije izuzetak. Teško je znati koje su prave cifre. No, još je teže povjerovati da je zvanično objavljeni vojni budžet Kine 245 milijardi dolara, što bi bilo ravno nevjerovatno niskih 1,5 posto BDP-a.

Izvještaj američkog Ministarstva odbrane o vojnim kapacitetima Kine za 2024. godinu procijenio je da je javno objavljeni kineski vojni budžet za 2024. godinu umanjen za najmanje 40-90 posto. Ministarstvo odbrane još nije objavilo izvještaj za 2025. godinu, ali možemo zaključiti iz višegodišnjeg iskustva da se isto odnosi i na ovu godinu. Stvarni vojni izdaci Kine, uzimajući u obzir sva (ili barem neka) „vanbudžetska sredstva“, vjerovatno iznose između 330 i 450 milijardi dolara. Republikanski senator Dan Sullivan procijenio je da stvarni kineski budžet za odbranu iznosi čak 700 milijardi dolara, i to prošle godine.

Potreban skepticizam

KPK je proširila svoj vojni budžet za najmanje 7,2 posto dvije godine uzastopno. Međutim, i ta cifra je iz zvaničnih izvještaja KPK i treba joj pristupiti s dozom skepticizma.

Uzmimo u obzir značajne napretke Narodnooslobodilačke armije Kine u tehnologiji hipersoničnih raketa, nevidljivih lovaca i podmornica opremljenih balističkim raketama, kao i njen eksponencijalni rast u proizvodnji nuklearnog oružja. Većina, ako ne i sve ove aktivnosti uključuju bliske veze između državnih i privatnih kompanija, što vojno-industrijske investicije čini još težim za procjenu. Na kraju krajeva, ovaj oblik povezanosti često poprima suptilnije oblike (kao što su dijeljenje talenata i logistike između javnog i privatnog sektora).

Očitiji primjeri ovoga uključuju kineske kompanije koje osiguravaju dronove za kinesku vojsku, kompanije koje se bave vještačkom inteligencijom (kao što je Baidu) koje možda sarađuju sa odbrambenim korporacijama KPK u zajedničkim laboratorijama, i kineske kompanije za brodski transport koje učestvuju u „prekookeanskim transportnim vježbama“ koje bi se primijenile u slučaju invazije na Tajvan.

Ministarstvo odbrane upozorava da je Kina „mobilizirala ogromne resurse za […] aktivnosti špijunaže“ te za „sticanje vojne opreme dvojne namjene“, kao i da je „značajno reorganizirala svoj odbrambeno-industrijski sektor kako bi poboljšala istraživanje, razvoj, akviziciju, testiranje, evaluaciju i proizvodnju oružanih sistema“. U kojoj mjeri kineski razvoj, testiranje i proizvodnja ostaju prikriveni civilno-vojnim spajanjem i koji postotak kineskog BDP-a je posvećen vojnoj potrošnji, morat će otkriti američke obavještajne agencije.

Uvijek u raskoraku sa situacijom na terenu

Američke odbrambene i obavještajne službe trebaju objaviti procjene stvarnih vojnih rashoda KPK s kojih je skinuta oznaka tajnosti, uključujući procjene o tome koliko civilno-vojna fuzija KPK iskrivljuje prijavljenu potrošnju u svakom sektoru. Obavještajna zajednica trebala bi iskreno obavijestiti i upozoriti Kongres i američku javnost, a oni bi zajedno s Kongresom trebali donijeti sredstva i pripreme u skladu s tim.

Nema smisla dizajnirati vanjsku politike i odbrambene strategije s neadekvatnim informacijama o neprijatelju.

Godišnji izvještaji Nacionalnog narodnog kongresa uvijek su u raskoraku sa razvojem na terenu. Mogu li Ministarstvo odbrane i obavještajna zajednica objasniti koliki dio ovoga se može pripisati namjernom pogrešnom izvještavanju i obmani KPK, a koliko je rezultat relativno velikog i isplativog vojno-industrijskog potencijala Kine, stvarnih stopa konverzije juana u dolar i prednosti kupovne moći?

Ove informacije bi signalizirale Kongresu, odbrambenim partnerima i biračima kako da najbolje odgovore i pripreme se za sve intenzivniju utrku u naoružanju s Kinom.

Ako SAD želi odvratiti Kinu od pokretanja agresije u zapadnom Pacifiku, politički čelnici i drugi u Washingtonu trebaju prestati slijepo vjerovati izjavama KPK o potrošnji na odbranu. Ako to ne učine, samo će nastaviti jačati snagu Kine u odnosu na američku, a upravo to je razlog zbog kojeg Kina zamagljuje stvarnu vojnu potrošnju godinu za godinom.