Američki stručnjak: Sirija najveći izazov za Trumpa na Bliskom istoku

Prema članku objavljenom u američkom listu The Wall Street Journal, najteži izazov s kojim bi se Sjedinjene Američke Države mogle suočiti na Bliskom istoku leži u Siriji.

Michael Doran, direktor Centra za bliskoistočni mir i sigurnost pri Hudson institutu u Washingtonu, u svom članku objašnjava da je okončanje iranskog nuklearnog programa prioritet za američkog predsjednika Donalda Trumpa kako bi se postigla stabilnost na Bliskom istoku. Ipak, najveći izazov s kojim se suočava nalazi se u Siriji, gdje je prijelazna vlada na čelu s Ahmedom al-Sharaom preuzela vlast nakon svrgavanja režima predsjednika Bashara al-Assada.

Doran tvrdi da se ova vlada suočava s problemom zbog nemogućnosti da kontrolira cijelu sirijsku teritoriju, budući da Izrael kontrolira jug uz vojnu podršku, dok Turska kontrolira sjever i pruža direktnu podršku vladi Al-Sharae, što dovodi do sve većih napetosti između Ankare i Tel Aviva.

U članku se navodi da je Trump iskazao svoju spremnost za posredovanje tokom svog nedavnog sastanka s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, naglašavajući kako vjeruje u to da je sposoban riješiti sporove, pod uvjetom da obje strane pristupe problemu racionalno.

Test za Trumpov pristup

Duran je komentirao da bi Trumpovo potencijalno posredovanje predstavljalo test za njegovu strategiju u vanjskoj politici, koja se fokusira na ekonomski utjecaj i smanjenje vojne prisutnosti, uz oslanjanje na saveznike za postizanje američkih interesa. Međutim, između dva američka saveznika, Turske i Izraela, vlada međusobno nepovjerenje, uprkos njihovoj vojnoj moći.

Istaknuo je da su napetosti eskalirale nakon što je Izrael bombardirao zračnu bazu T4 u Siriji kako bi spriječio Tursku da rasporedi bespilotne letjelice, što nagovještava mogućnost vojne eskalacije koja bi mogla ponovno rasplamsati građanski rat i potkopati napore za postizanje regionalne stabilnosti.

Izraelski strah od Turske

Prema riječima Durana, Izrael doživljava turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana kao ozbiljnu prijetnju, posebno nakon njegovih izjava protiv Izraela i nakon što je ugostio vođe Islamskog pokreta otpora (Hamas). Izrael strahuje da bi Turska mogla zamijeniti Iran kao sponzor „rata“ protiv izraelske države. Na temelju toga, Izrael je jasno stavio do znanja da će svako oružano prisustvo južno od Damaska tretirati kao direktnu prijetnju, upozoravajući da će izvesti preventivne napade ako to bude potrebno.

S druge strane, Turska smatra da je stabilnost Sirije od ključne važnosti za njenu nacionalnu sigurnost i rješavanje izbjegličke krize, s obzirom na to da na njenoj teritoriji boravi više od tri miliona sirijskih izbjeglica. Značajan dio Erdoganovog političkog legitimiteta ovisi o povratku izbjeglica, što podrazumijeva političku stabilizaciju i obnovu Sirije.

Autor predlaže da Trump preuzme ulogu posrednika kroz uravnoteženi plan: Izraelu bi se dala sloboda zračnog djelovanja kako bi zaštitio svoju sigurnost od iranskih prijetnji, dok bi Turskoj bila priznata njena uloga na terenu na sjeveru Sirije, čime bi se ojačala sigurnost njenih granica i omogućio utjecaj na budućnost Sirije. Sjedinjene Američke Države također bi trebale prekinuti svoje veze s kurdskim Jedinicama narodne zaštite (YPG), sirijskim ogrankom PKK-a, što bi poboljšalo odnose s Turskom.

Vođenje međunarodne koalicije

S ekonomskog aspekta, Trump bi mogao preuzeti upravljanje međunarodnom koalicijom za investiranje u obnovu Sirije, uključujući zemlje Zaljeva, Evropu i međunarodne finansijske institucije. Turska bi od toga imala ekonomske koristi kroz svoje građevinske i logističke kompanije, dok bi Sirija dobila priliku za oporavak pod američkim nadzorom. Plan bi također imao podršku Saudijske Arabije, budući da Rijad želi stabilnost u Siriji i strahuje od povratka haosa koji bi omogućio Iranu mogao da stekne novo uporište.

Autor na kraju zaključuje da bi pretvaranje Sirije u tampon zonu sličnu Jordanu moglo služiti interesima svih strana: Izrael i Turska bi postigle sigurnost, sirijski narod bi uživao u miru, a Sjedinjene Američke Države bi vratile svoj utjecaj bez direktne vojne intervencije. Time bi se dokazao uspjeh Trumpove vanjskopolitičke strategije, zasnovane na posredovanju i ekonomskom vodstvu.